DR. ŽELJKO BURCAR: Kostelići i Vlašići su veliki – tisuće roditelja nije uspjelo postići takve rezultate

Stvaranje vrhunskih sportaša obično se  odvija u procesu u kojem su u trokutu roditelj, trener i sportaš. A kada je roditelj i trener nema treće osobe, osim ako se naknadno ne uključe sportski psiholozi, sociolozi, pedagozi… koji sigurno mogu mnogo pomoći u oblikovanju dobrog sportaša i snažne ličnosti.

Već godinama je u u Hrvatskoj, kao i u svijetu, u stvaranju sportaša prisutan svojevrsni fenomen roditelj-trener, a taj proces u stvaranju velikih sportaša ostvario je velike uspjehe, jer su iz obiteljskog “inkubatora” izašla velika svjetska sportska imena, posebno kada je riječ o individualnim sportovima. O tome smo porazgovarali s našim poznatim sportskom pedagogom dr.sc. Željkom Burcarom.

Piše: Tomislav Pašiček

Hrvatska je postala gotovo fenomen u svijetu jer najbolji sportaši izlaze iz obitelji gdje su roditekji i treneri. Kako to iz svog kuta objašnjavate?

Vjerojatno je tako, no osvrnuo bih se i na činjenicu da u svijetu najbolji sportaši često dolaze iz sportskih obitelji, obitelji koje njeguju sportsku kulturu i već njeguju okruženje koje pogoduje pozitivnom odnosu prema radu, disciplini, odricanju. Premda neki vrhunski sportaši dolaze i iz sredina gdje je sport jedini izlaz za afirmaciju i izlaz iz siromaštva što je snažan motivator, sigurno da na uspjeh u sportu utječe veliki broj čimbenika, među kojima je ponajviše razina sposobnosti, te obitelj kao snažan podržavajući faktor napretka i uspjeha sportaša. Tu su beskrajni sati prijevoza na treninge, financiranje i sudjelovanje roditelja u samom procesu treninga pa nadalje i razina sportskog obrazovanja roditelja.

Razni stručnjaci, psiholozi, sociolozi, pedagozi, ali i istraživanja govore o teškoćama te dvojne uloge roditelja i trenera. Koji je vaš pogled kao sportskog pedagoga?

Ja bih ovaj problem sagledao sa dvije strane. Prvo, u ranoj životnoj dobi djeteta obiteljsko okruženje koje njeguje kretanje i različite sportske igre i navike kretanja, roditelji postavljaju temelje budućih afiniteta djeteta. Ako se dijete u ranoj fazi života u obitelji susreće sa pjevanjem, glazbom, instrumentima, ranije će dohvatiti neki instrument i sudjelovati u nekoj obiteljskoj glazbenoj aktivnosti. Isto tako, ako se dijete susreće sa hodanjima po šumi, prati roditelje na sportsku aktivnost, vozi bicikl, romobil, odlazi na plivanje, skijanje, vjerojatnije je da će mu kretanje biti dio obiteljskog druženja i usmjerenje u neku sportsku aktivnost.

Ulaskom pak u neku sportsku aktivnost, pridružiti će se klubu u kojem će imati trenera profesionalca. I onda će se uključiti roditelji, koji će više ili manje sudjelovati u tim aktivnostima. Ako dijete uđe u sustavni sport, obitelj će se i više angažirati, pa započeti proučavati navedeni sport i u ozbiljnijim situacijama uspješnosti početi sudjelovati u trenažnom procesu djeteta. Neki će se roditelji i dodatno educirati, da bi u kasnijim fazama postali i njihovi treneri. Ali, dijete se razvija, dolazi u pubertet, u njemu se razvija i bunt i tada postaje upitna svrhovitost roditeljskog preuzimanja uloge trenera. To je individualno i negdje odnos funkcionira, a negdje ne, što svakako treba prepoznati i donijeti ispravnu odluku.

Što mislite koje su prednosti a koji nedostaci te dvojne uloge?

Prednosti su odnos i povjerenje, a nedostaci mogu biti nedostatno obrazovanje roditelja, koje pokriva razna područja znanosti i struke: psihologije, sociologije, teorije sportskog treninga, pedagogije, pa ponekad i sportske medicine.

Govori se da je obitelj i inače važna, ako ne i glavna karika u procesu stvaranja vrhunskih sportaša. Kakvo je vaše mišljenje?

Kao što sam već i prije napomenuo, obitelj stvara okruženje, usmjerava, podržava i financira. Samim tim i odlučuje, ali i snosi odgovornost. Svako dijete koje sudjeluje u sportu zahtjevno je za roditelje, a samo neko dijete od njih postaje vrhunski sportaš. Ostalima preostaju zdravi stil života, rekreacija, zdrave navike….

Kako biste ocijenili situaciju u nas u kojoj, posebno kada je riječ o pojedinačnim sportovima, iz obitelji izlaze mnogo uspješniji sportaši nego li iz sustava?

Ovo je kompleksno pitanje. Pojedinačni sportovi ne zahtijevaju organizaciju treninga više sudionika jer se usklađuju aktivnosti djeteta u samoj obitelji. Sustav podrazumijeva bogatstvo društva, plaćanje „posade” kluba, od trenera do liječnika. No ipak i iza pojedinačnih sportaša postoje klubovi za koje se sportaši natječu, a roditelji u većoj ili manjoj mjeri participiraju u treningu od podrške do samog treniranja. Mislim da se možemo upitati, koliko u pojedinačnim sportovima djece pokušava uspjeti, u tenisu primjerice, a u konačnici je vidljiv samo onaj tko je uspio?

Sportaši se uglavnom stvaraju u trokutu trener-roditelj-sportaš. Mislite li da bi tu trebalo biti i posla za vrsne sportske pedagoge, psihologe…?

Dobro ste to istaknuli. Navedeni trokut je preduvjet za uspjeh u sportu. Ozbiljni klubovi danas i posjeduju cijeli tim ljudi koji stvara okruženje u kojem je uspjeh najizgledniji. No nismo se dotakli ni sportske tehnologije, biokemije, biomehanike. Tu su bogatija društva u prednosti.

Koliko je uopće po vašem mišljenju sportska pedagogija involvirana u procese stvaranja sportaša?

Visoka učilišta i fakulteti koji obrazuju sportske trenere u svojim programima imaju predmete koji uz samu specifičnost pojedinog sporta  pokrivaju i anatomiju i fiziologiju, biomehaniku, teoriju treninga, psihologiju, sociologiju i pedagogiju. Vjerojatno bi veći fond sati iz područja sportske pedagogije unutar kolegija pedagogije i planiranja i kontrole sportskog treninga, pomogao budućim trenerima u razumijevanju razvoja djeteta u nekoj specifičnoj razvojnoj fazi, odnosno životnoj dobi.

Koji bi i kakav doprinos trebali imati sportski pedagozi u hrvatskom sportu?

Mislim da sam u prethodnom pitanju djelomično odgovorio. U radu s djecom prvenstvena je njihova dobrobit te pravilan rasti i razvoj. Navedeno podrazumijeva da trener i roditelj razumiju i prepoznaju što je za razvoj djeteta sportaša važno u pojedinoj životno dobi te što je moguće. Ukoliko nema tih spoznaja trening može postati stres ili frustracija za dijete. A to isključuje pravilan rast i razvoj.

Što biste rekli o roditeljima trenerima poput onih koji su stvorili Ivicu i Janicu Kostelić, Blanku i Nikolu Vlašića..?

Roditeljima koje ste istaknuli svakako bih čestitao. Uložili su veliki napor, tu je bilo puno odricanja, puno učenja, studiranja, promišljanja, donošenja odluka, preuzimanja odgovornosti. Ali vjerujte mi, još najmanje nekoliko stotina tisuća roditelja odricalo se isto tako, ali im djeca nisu uspjela postići takve rezultate. Ta djeca ipak imaju naviku bavljenja sportom, zdravog života i kretanja, druženja u aktivnom i pozitivnom okruženju.

*Serijal HRVATSKI FENOMEN: Roditelji treneri – u obiteljskom “inkubatoru” stvarali su velikane sporta, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.