DR. IVAN PERKOV: Obitelji se posvećuju razvoju mladih sportaša jer sustav ne funkcionira

Kada jedna obitelj postigne uspjeh poput Kostelića ili Vlašića svi se s pravom divimo i ne propituje se puno njihov put do uspjeha, a taj je put sigurno bio težak, pun odricanja i roditelja i djece… Obitelji se kod nas često moraju potpuno posvetiti razvoju mladih sportaša jer sustav ne funkcionira – kaže doc. dr. sc. Ivan Perkov, nastavnik na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Piše: Tomislav Pašiček

Kažu da nema formule kako će dijete postati vrhunski sportaš. Ali struka se slaže kako za „recept“ valja svakako imati talent, ljubav djeteta za određeni sport, njegovu zainteresiranost i mnogo upornog rada koji zahtijeva i velika odricanja.

A sve to ne bi moglo bez roditelja koji daju djetetu podršku. Jer kada je roditeljska podrška stalno prisutna ona utječe pozitivno na dijete i motivira ga. Ali bez bolesnih roditeljskih ambicija kako će on u njihovim snovima odmah postati i velika sportska zvijezda. Valja podsjetiti kako se u procesu stvaranja sportaša sve događa u trokutu – trener, roditelji i sportaš. Naravno, u svemu valja računati i na mnogo sreće.

I ne treba zaboraviti kako je jedna od najvažnijih karika cijela obitelj. Kako u Hrvatskoj ponajbolji sportaši izlaze iz obiteljskih “inkubatora”, gdje su roditelji i treneri, upitali smo doc. dr. sc. Ivana Perkova, nastavnika na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, kako gledate na to?

„Proces obiteljske socijalizacije najvažniji je životni proces za sve nas pa tako i za buduće sportaše. Kod vrhunskih sportaša možda i važniji jer zbog treninga često manje vremena provode u školama i grupama vršnjaka koji su također važni za socijalizaciju. Što se sportskih obitelji tiče, prepoznali ste zanimljiv fenomen. Iako sportske obitelji ne postoje isključivo kod nas, broj onih izrazito uspješnih u odnosu na broj stanovnika sugerira da smo po tome posebni. Međutim, smatram da to nije razlog samo za oduševljenje i ponos nego i za zabrinutost.

Naime, obitelji se kod nas često moraju potpuno posvetiti razvoju mladih sportaša jer sustav ne funkcionira. Osobito se to odnosi na pojedinačne sportove za koje su potrebna veća ulaganja poput tenisa ili skijanja te za manje sportove koji nisu odveć atraktivni širokim masama i sponzorima. Čak je i atletika, ‘kraljica sportova’, u tom smislu zapostavljena. Drugim riječima, naši vrhunski sportaši u manje atraktivnim ekipnim i u individualnim sportovima ne uspijevaju zahvaljujući sustavu nego usprkos njemu.

Možete li tu, prilično oštru tezu, malo pojasniti?

“Hrvatska je sportska nacija, tu nema nikakve sumnje, dovoljno je usporediti broj stanovnika i olimpijskih medalja i drugih velikih sportskih uspjeha da bismo uvidjeli da to nije neka domoljubna iluzija nego realnost. Kad se u obzir uzmu teški uvjeti u kojima su te medalje kovane, uspjeh postaje još veći… Prirodni talenti i zdravo podneblje stvaraju taj sjajni sportski potencijal, ali sportska infrastruktura i sustavi to ne prate. Premalo je ulaganja u sport, a i uložena sredstva često su nepravedno raspoređena i idu dominantno u korist nogometa kao najpopularnijeg sporta i biznisa.

Pojedinačni i manje popularni ekipni sportovi ostaju u zapećku i ovise isključivo o entuzijazmu sportaša, njihovih roditelja i trenera. Sjetite se u kakvim je uvjetima trenirala Blanka Vlašić, u kojima treniraju ostali naši atletičari, gimnastičari itd. Sportska infrastruktura problematično je zapuštena i u našem glavnom gradu Zagrebu, u ‘najsportskijem’ gradu Splitu, a zamislite onda kakva je u manjim sredinama… Sport ne smije biti elitna kategorija, nego masovna pojava”.

Pojasnite potrebu za masovnosti sporta…

“Dobrobiti sporta, posebno rekreativnog, u dječjoj i adolescentskoj dobi su višestruke, o njima govore brojne znanosti, posebno medicina i kineziologija. Masovno bavljenje sportom je javnozdravstveno pitanje jer doprinosi smanjenju pretilosti i sprječavanju brojnih zdravstvenih problema kod djece, a ujedno je i društveno pozitivno jer doprinosi socijalizaciji, druženju i eliminaciji osjećaja izoliranosti te smanjenju štetnih navika povezanih sa sjedilačkim načinom života. U tom bi smislu školski sustav morao puno više poticati bavljenje sportom kao izvannastavnom aktivnošću, organizirati natjecanja i druženja. U takvim bi uvjetima, ukupni bazen onih koji se bave sportom bio kudikamo veći pa bi bilo više i onih posebno talentiranih te bi oni bili prepoznati unutar sustava”.

Neka su istraživanja i analize pokazale kako nije lako biti u dvojnoj ulozi, i trener i roditelj, jer se teško transformirati iz jedne u drugu ulogu. Po vama, gdje se javljaju problemi?

„Problem nastaje zbog specifičnih zahtjeva različitih društvenih uloga. Društveni odnos učitelja i učenika ili trenera i sportaša podrazumijeva profesionalnost, uzajamnu korist, poštovanje autoriteta i pravila, određenu depersonaliziranost… Kada je učitelj ili trener ujedno i roditelj ta se dimenzija gubi i tu može doći do poteškoća. Poznate su situacije iz starih seoskih škola u kojima su učitelji bili najstroži prema vlastitoj djeci jer su od njih naprosto očekivali više. Slično je i s roditeljima trenerima. S druge strane, sve je veći pritisak za osiguravanje egzistencije pa neke obitelji sport vide i kao financijsku priliku“.

Vlada i mišljenje kako roditelji treneri stvaraju poseban pritisak na svoju djecu sportaše, traže rezultat pod svaku cijenu, prelaze granice i primjenjuju spartanske metode. Što možete reći o tome?

„Ne treba generalizirati, ali problemi koje spominjete postoje. Prekomjerni roditeljski pritisak koji od djece očekuju uspjeh često je posljedica vlastitih nerealiziranih ambicija. To se odnosi jednako na one koji djecu tjeraju na glazbu, sport, ali i na školski uspjeh. Takve nezdrave ambicije mogu ostaviti posljedice na razvoj mladih ljudi pa čak i dovesti do depresivno-anksioznih poremećaja.

Kada jedna obitelj postigne uspjeh poput Kostelića ili Vlašića svi se s pravom divimo i ne propituje se puno njihov put do uspjeha, a taj je put sigurno bio težak, pun odricanja i roditelja i djece. Oni su, uostalom, o tome sami svjedočili u intervjuima i dokumentarnim filmovima. No možemo se prisjetiti i nekih ružnijih primjera u našoj sportskoj povijesti, sjetite se Mirjane Lučić. Tko zna koliko primjera postoji gdje obiteljski sportski napori nisu polučili uspjeh, a možda su ostavili loše tragove na djeci“.

Govori se kako roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo dijete. Leže li u tome određene prednosti roditelja trenera?

“To je floskula u koju ne vjerujem. Istina je da posvećen roditelj može prepoznati pozitivne i negativne karakteristike svoga djeteta i njegove potencijale. No zadaća roditelja, po mome uvjerenju, nije da on rasuđuje što je za dijete najbolje nego da to dijete osposobi na vlastite odabire i kritičko razmišljanje. Mislim da je rečenica „ja znam što je najbolje za moje dijete“ zakomplicirala brojne živote”.

Kako objašnjavate uopće ulogu obitelji u nas u odgoju djece, pa tako i u sportu?

“Kao što rekoh, uloga obitelji presudna je za formiranje djece i mladih, ali i za stabilizaciju odraslih članova. Obitelj je ključna jedinica društva i nemoguće je očekivati sretno društvo bez sretnih obitelji. Svjedoci smo da je institucija obitelji u suvremenom društvu ugrožena s brojnih strana. Neimaština i veliki radni pritisak na roditelje onemogućuje ih da provode kvalitetno vrijeme s djecom. Tu je i pretjerana izloženost djece digitalnim sadržajima upitne kvalitete. Brojne su i brze društvene promjene i nije se lako orijentirati ni odraslima, a kamoli djeci. Potom je tu i ideološki rat zbog kojeg više nije popularno reći da je najzdravije okruženje za rast djece obitelj s oba roditelja, s majkom i ocem. Važnost stabilnog obiteljskog okruženja pokušava se relativizirati, a iako su stručnjaci suglasni koliko je ono važno, u medijskom se prostoru takvi stavovi proglašavaju anakronima. Zaključno, osvještavanje važnosti obitelji kao jezgre društva bilo bi korisno i za sportske i sve druge obitelji, ali i za cijelo društvo”.

*Serijal HRVATSKI FENOMEN: Roditelji treneri – u obiteljskom “inkubatoru” stvarali su velikane sporta, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti