Ovaj datum nije izabran slučajno – na taj su dan 1945. godine postrojbe Crvene armije oslobodile Auschwitz-Birkenau, najveći i najstrašniji nacistički logor smrti, simbol nezapamćenog sustavnog uništenja ljudskog dostojanstva i života.
Auschwitz nije bio samo zatvor; bio je to epicentar Shoaha (holokausta). Na tom je mjestu nacistički je režim implementirao “Konačno rješenje”, koristeći industrijske metode za istrebljenje više od milijun ljudi, od kojih su velika većina bili Židovi.
Višestruki identiteti žrtava: Uz Židove, u Auschwitzu i drugim logorima stradali su Romi, Sinti, osobe s invaliditetom, politički neistomišljenici, pripadnici LGBTQ+ zajednice i ratni zarobljenici.
Arhitektura zla: Od zloglasnog natpisa “Arbeit macht frei” (Rad oslobađa) do plinskih komora i krematorija, svaki pedalj ovog mjesta svjedoči o hladnoj birokraciji zločina.
Foto: Pixabay.com
Zašto se sjećamo?
Međunarodni dan sjećanja, uspostavljen rezolucijom Ujedinjenih naroda 2005. godine, služi kao brana protiv zaborava, ali i kao upozorenje.
Povjesničari naglašavaju da holokaust nije počeo plinskim komorama, već riječima, predrasudama i ravnodušnošću.
“Zaboraviti žrtve značilo bi ubiti ih drugi put.” – Elie Wiesel, preživjeli logoraš i nobelovac.
Foto: Pixabay.com
Holokaust u suvremenom kontekstu
U 2026. godini, dok svjedočimo porastu radikalizacije i revizionizma, sjećanje na Auschwitz postaje imperativ obrazovanja.
Danas se ne sjećamo samo brojki (šest milijuna Židova), već i prekinutih sudbina, obitelji koje su nestale i kulture koja je trajno osakaćena.
