O TOME SE GOVORI: U kojoj mjeri mogu video-igre biti dovoljno objašnjenje za krvave napade

Video-igre i društvene mreže su možda dale formu masovnom ubojstvu u osnovnoj školi u Beogradu, ali nisu suština niti uzrok zločina, kaže za DW beogradski novinar i bloger Mihailo Tešić, poznavatelj gamerske kulture.

DW: Samo nekoliko sati nakon pokolja u beogradskoj osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, srpski ministar obrazovanja je spomenuo video-igre kao jedan od okidača, što je kasnije prihvatio i predsjednik Vučić. Otkuda tako brzi zaključci?

Mihailo Tešić: To uglavnom govore ljudi koji ne znaju što je gamerski svijet, a on je poseban fenomen koji zbilja ima svoje patologije. Mogu razumjeti zašto mnogi misle da tu ima nešto.

Ali, kad se krivi jedan aspekt pop-kulture, time se zanemaruje sve ostalo. Pop-kultura je velika i raznovrsna, od knjiga preko stripova do filmova, a u svemu tome ima nasilja, pa nekad i glorifikacije nasilja. Obično ljudi posebno apostrofiraju video-igre, jer misle da si tu dio scene, tu nešto aktivno radiš.

Ipak, kad pogledamo koliko već generacija ima priliku da igra nasilne video-igrice, ne vidi se da to više utječe na one koji puknu i izvedu nešto poput ovoga na Vračaru. Nema veće incidencije među gamerima.

Svojevremeno je na meti establišmenta na Zapadu bio film „Paklena naranča“.

Između ostalih, da. Kad nas već ministar Ružić usmjerava ka Americi, hajde da je pogledamo kao zemlju koja, nažalost, ima najveća iskustva s ovako nečim. Otkako se od osamdesetih masovnije pojavljuju masovne pucnjave, okrivljavano je sve redom: filmovi, satanističke sekte, društvene igre… Devedesetih su mnogi htjeli ugrabiti političke poene optužujući video-igrice. Danas se stiglo do društvenih mreža, posebno TikToka.

Rekli ste da gamerski svijet stvarno ima svoje patologije. Na što mislite?

Za razliku od drugih vidova zabave, video-igre možda lakše uvlače ljude. Svima koji igraju se dešavalo da se zaigraju, pa im prođe dvanaest sati pred računarom. Tko je introvertniji i više se boji okolnog svijeta, može biti još žešće uvučen i to može postati vrsta patologije. A opet, ljudi se gube i u knjigama ili fantastičnom svijetu filmova.

Ipak, ništa od toga nije dovoljno objašnjenje pokolja. Moraju postojati i neke druge patologije, psihološke predispozicije koje niču u obitelji i drugdje, kao na plodnom tlu.

Na jednom od papira koji su nađeni kod 13-godišnjeg počinitelja masakra on je popisao „primary targets“ („primarne mete“) na engleskom. Vidite li tu utjecaj video-igara?

To daje formu njegovom pohodu, ali nije suština. Da nije bilo video-igara, to bi bilo nešto drugo. Prije sto godina bi možda čitao „Zločin i kaznu“ i udario nekog sjekirom.

Mihailo Tešić (Foto: Screenshot)

Vidjeli smo tu i tamo i čestitke mladih na društvenim mrežama, gdje oni o masovnom ubojstvu pričaju upravo slengom igrica, pa raspravljaju koliko je imao „kills” i slično. Kako to tumačiti?

Isto. Djeca način komunikacije formiraju kroz ono što rade i žive, to je tako otkako postoje tinejdžeri. Ovi danas igraju igrice i provode vrijeme na TikToku, i tu će terminologiju koristiti u stvarnom životu.

Vidim opće zgražanje u stilu „kako djeca mogu tako bezdušno reagirati“? Ali, klinci u tom dobu ne mogu pojmovno obuhvatiti što se desilo, naprosto nemaju dovoljno razvijen moždani sustav kako bi to obradili. To je neurološka činjenica.

Predsjednik Vučić je rekao da je napadač zamišljao da i u stvarnosti, kao u igrici, svatko ima više života.

Da. Ne samo djeca, već i mi stariji, pogotovo srednja klasa, imamo priliku da dobar dio dana živimo virtualno, bez dodira s realnim svijetom. Djeca su pogotovo učahurena u virtualnom. Škola, kuća, telefon, malo dodira sa stvarnim. Onda i ne mogu to shvatiti.

Spominje se i „zapadna kultura”, mada bi logičnije bilo pričati o američkoj. Može li se reći da se nešto uvozi iz SAD-a?

Može, i odlično se primilo – ekonomski sistem. Primarna je individualna dobit, svatko je za sebe, i u svemu smo u tržišnoj utakmici, od škole, preko posla do slobodnog vremena. To se nakalemilo na naše društvo koje je, kakvo god da je, do devedesetih bilo drugačije. Dobili smo užasnu smjesu u kojoj djeca odrastaju drugačije od nas, a i mi, koji smo rasli devedesetih, odrastali smo već bitno drugačije od naših roditelja.

Foto: Pixabay.com

Da li baš zbog toga ljudi, zbunjeni, vape za odgovorima pa nude jednostavna objašnjenja ovih pokolja?

Preferira se potraga za krivcem, jednostavno rešenje. A kod nas je sve postmoderno i još nejasno – imamo diktaturu koja je zapravo demokracija, liberalni kapitalizam, ali sa socijalističkim naslijeđem. Skoro nitko ne vjeruje u sistem, samo u pravo jačeg i bahatijeg.

Iz toga se često bježi u zazivanje prošlosti, a ljudi koji to rade nisu sigurni što je baš ta prošlost. Neki će zazivati Tita, neki kralja, neki rodno društvo i smrtnu kaznu. Ali se stalno pozivaju na vremena svojih djedova kad nije bilo ovako. I nije, ali je odgovor mnogo teži i kompleksniji.

Meni kao ključno djeluje okretanje od kolektivnog ka individualnom, ka stjecanju materijalnih vrijednosti umjesto ka traženju života u kojem si miran i zadovoljan.

Priča se dosta i o ulozi medija. O ovim nedjelima se činjenice mogu brzo nabrojati, ali neprestani živi program i tisuće tekstova na portalima traže stalno nešto novo. Je li i to razlog zašto se ide u nagađanja?

Mediji moraju puniti svoj dnevni ciklus, a ovakve stvari svakog zanimaju, svi se osjećaju pogođenim, ovo je trauma. A na kraju, i ti mediji rade za profit. Oni više i nisu tu prije svega kako bi informirali, nego su nečija mašina za zaradu. Inflacija sadržaja vodi u nagađanja i razna tumačenja, pa donekle i nas dvojica to radimo.

Vlasti su brzinski donijele neke mjere, poput želje da se kontrolira darknet ili da se snizi starosna granica kaznene odgovornosti. Ima li to smisla?

To s darknetom je lupetanje u prazno. To bi značilo zabranu mnogo stvari na klasičnom internetu, a to se neće desiti.

Prvi impuls i ljudi na vlasti, i onih koji to žele postati, je da se dodvore narodu, da djeluje kao da razmišljaju i mogu nešto učiniti na brzinu. Stvari su kompleksne i ne bih mogao reći kakvi će biti efekti. Ali, recimo, tko bi prvi bio pogođen spuštanjem granice na 12 godina? Djeca koja kradu, ili prose, vjerojatno mnogo romske djece. Takve brzinske mjere često pogode baš ugrožene, umjesto da budu rješenje.

*Mihailo Tešić je urednik srpskog izdanja online-magazina VICE. Radio je kao scenarist i pisac naracija za video-igre, i humorističku emisiju „Dnevnjak“. Često se bavi američkom pop-kulturom.