ŽUPANIJSKA KULTURSCENA: Monika Sever ima tek 15, a svirajući brač dospjela je i do Kine

Petnaest joj je godina tek, zasvirala je gitaru u šestoj, a kako gitare tada nije bilo u glazbenoj školi Monika Seleš uhvatila se brača i pod vodstvom sjajnog pedagoga prof. Daria Cebića iz Glazbene škole u Dugom Selu ostvarila lijepe uspjehe.

*Serijal “Županijska kulturscena” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

U glazbenoj školi si od sedme godine, a sada si i gimnazijalka. Je li teško pohađati dvije škole odjednom?

“Ništa nije teško, ako se dobro organiziraš. Za stvari koje voliš raditi i koje te zanimaju uvijek nadeš vremena. Naravno da je nekada zahtjevno jer svaki profesor misli da je njegov predmet najvažniji, ali ja sam osoba koja želi postići što bolje rezultate”.

Otkud ljubav prema glazbi?

“Glazba me okružuje cijeli život, to je nešto što me ispunjava i bez nje je nemoguće preživjeti dan. Kroz glazbu pronalazim svoj duhovni mir”.

Zašto si baš odabrala brač i klavir?

“Sa šest godina krenula sam svirati gitaru koju sam jako voljela, ali nažalost tada u glazbenoj školi nije bilo tog instrumenta pa me svojim izgledom i zvukom privukao brač. Tijekom glazbenog školovanja dobili smo još jedan dodatni instrument i tako je i klavir ušao u moj svakodnevni život.

Koji ti je instrument draži?

“Nemam osobno najdraži instrument, ali je brač tijekom mojeg odrastanja bio najviše prisutan. S njim sam sudjelovala na brojim natjecanjima i svirala na mnogim koncertima”.

Kažeš da ne bi postizala vrijedne rezultate bez svog mentora i profesora Daria Cebića. Što bi iistaknula u toj suradnji?

“Moram se prvenstveno zahvaliti profesoru Dariu Cebiću jer je on taj koji je u meni vidio potencijal i omogućio da se taj potencijal razvije. On nije samo moj profesor već mi je moralna podrška, prijatelj”.

Priprema li vas prof. Cebić posebno za natjecanja?

“Prof. Cebić uvijek izabire repertoar za određena natjecanja i s njim prolazim dugosatne pripreme prije natjecanja. On je taj koji nas potiče da u svakoj pjesmi pronađemo dio sebe i poistovjetimo se s njom”.

Osvojila si mnoge nagrade. Koje su ti najdraže?

“Jedne od najdražih nagrada i natjecanja s najljepšim uspomenama su iz Italije na natjecanju Val Tidone, gdje sam osvojila nekoliko prvih nagrada. Najviše od svega volim druženje sa svojim kolegama i putovanja u nepoznate krajeve”.

Ovako mlada a već si nastupila i na svjetski poznatom Expo festivalu u kineskom Pekingu. Kako je bilo?

“Putovanje u Kinu bilo je nezaboravno iskustvo koje nikad neću zaboraviti. Kina je zemlja koja se nalazi na drugoj strani svijeta i do koje stvarno treba dugo putovati, ali u dobrom društvu uvijek vrijeme brzo prođe. Svi članovi orkestra bili su veoma veseli, raspjevani… Naučila sam mnoge stvari putujući s orkestrom, osjećam se jako povezana s njima jer smo naše djetinjstvo proveli pomažući jedni drugima”.

Sviraš i u orkestru Glazbene škole Dugo Selo. Koliko vas je u orkestru? Kakvi su rezultati?

“U orkestru nas ima mnogo jer osim svirača postoji i zbor. U orkestru imamo različite instrumente poput brača, bisernice, violine itd… Osim putovanja i osvajanja mnogih nagrada na raznim natjecanjima snimili smo i nekoliko CD-a. Gdje god smo se pojavili uvijek smo dali sve od sebe i pokazali hrvatsku narodnu glazbu u najboljem izdanju, a i naravno osvojili smo mnoge prve nagrade primjerice u Bugarskoj, Grčkoj, Italiji…”

Koliko na dan vježbaš sviranje?

“Koliko god imam slobodnog vremena uz školu i školske obaveze pokušavam vježbati. Naravno to nikada nema pravila zna se dogoditi da sviram po nekoliko sati, a nekada samo nekoliko minuta”.

Osim škole i glazbe, imaš li još nekih aktivnosti?

“Nažalost me korona spriječila da nastavim trenirati odbojku, ali čim se sve vrati u normalu i ja ću ponovno nastaviti sa svojim treninzima”.

Kako sve stižeš?

“Trudim se sve svoje obaveze učiniti što je moguće bolje jer sam tip osobe koja ne odustaje od svojih ciljeva!.

Kakva je podrška kod kuće?

“Roditelji su moja najveća podrška u svemu što radim. Da nema njih vjerovatno ne bih mogla ispunjavati sve svoje obaveze. Osim samog prijevoza oni su tu kao moja moralna podrška”.

Kažeš da se planiraš baviti glazbom cijeloga života. Znači li to da ćeš i daljnje školovanje usmjeriti k tom pravcu?

“Pustit ću da me glazba vodi kroz život, pa ćemo vidjeti kamo će me odvesti”.

Postoje li neki ciljevi koje si si odredila u budućnosti?

“Imam nekoliko ciljeva za budućost koje želim da mi se ostvare vezano uz glazbu, sport, edukaciju… Ali sve prepuštam vremenu i biram uživati u svakom trenutku”.

Što bi poručila svojoj generaciji kada je riječ o glazbi?

“Voljela bih da svatko dopusti glazbi da uđe u njegov život i da pokuša pronaći dio sebe kroz tu glazbu. Vjerojatno bi se iznenadili kako glazba pruža mir, sreću”