ŽUPANIJSKA KULTURSCENA: Marjan Krajna – virtuoz na harmonici, već s 18 prvak svijeta

Teško je opisati sebe… ali recimo odlučan, kreativan, optimističan, smiren – reče nam Marjan Krajna, pravi virtuoz na harmonici, koji je svirao na pozornicama diljem svijeta, uspješni pedagog i ravnatelj Glazbene škole Zlatka Balokovića.

Zašto harmonika? Kako je izgledao prvi dodir s harmonikom?

Potičem, mogu reći iz glazbene obitelji u kojoj je glazba od ranog djetinjstva bila svakodnevnica kao i način života… počev od djeda pa skoro cijele obitelji, zatim ujaka Krešimira Filipčića jednog od najboljih harmonikaša i umjetnika na području ex YU muzičkog urednika HRT-a. Upravo od njega imao sam priliku doći u kontakt s ovim čudesnim instrumentom. Harmonika ili u svijetu poznata pod nazivom accordeon jedan je od najpopularnijih instrumenata, velikih mogućnosti, orkestar u malom, portativne orgulje….

Kako to da ste diplomirali u Moskvi?

U vrijeme kada sam završavao srednju glazbenu školu bio sam u klasi prof. Radomira Tomića u Muzičkoj školi Dr. Miloja Milojevića u Kragujevcu. Škola i klasa  prof. Tomića i danas je jedna od najboljih. Zahvaljujući velikom radu i zajedničkim uspjesima postignutim na državnim i međunarodnim natjecanjima dobio sam stipendiju Fonda Ive Pogorelića – Koncertne direkcije Zagreb. U tadašnje vrijeme kod nas nije bilo studija za harmoniku. Moskva  je bila moj najbolji odabir. Još uvijek te institucije zauzimaju vodeće mjesto u svijetu.

Harmoniku mnogi doživljavaju kao narodni instrument koji u nas i nije toliko prisutan i popularan u umjetničkom svijetu. Kako to objašnjavete?

Harmonika – accordeon jedan je od najpopularnijih instrumenata u svijetu. Isto tako to je tradicionalan – nacionalni instrument npr. u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Sloveniji, Rusiji, Argentini…u svijetu jazza prisutan je u cijelom svijetu. Kao narodni instrument svira se u Bosni, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj, Rumunjskoj…Isto tako postavljam pitanje jesu li violina ili gitara narodni instrumenti? Na harmonici se može izvoditi sve, a isto tako i umjetnička klasična glazba koja traži i adekvatno umjetničko akademsko obrazovanje. Sve više mladih na harmonici stiču akademska umjetnička zvanja te je sve više zastupljena u umjetničkoj glazbi kako kod nas  tako i u svijetu.

Mnogo ste učinili za popularizaciju harmonike u glazbenom umjetničkom svijetu. Još 1992. ste na Visokoj školi za glazbenu umjetnost u Lovranu kao prvi u Hrvatskoj otvorili odjel za harmoniku. Kako je to prihvaćeno?

Na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković  u Lovranu otvorili smo i prvi odjel za studij harmonike po licenci Moskovskog konzervatorija “P.I.Čajkovski” . Započeli smo vrlo uspješno  s nekoliko studenata. Bio je to prvi akademski studij za harmoniku koji u cijeloj našoj regiji do tada nije postojao. Bila je to kasnije ujedno i odskočna daska za otvaranje Odsjeka studija Klasične harmonike na Pedagoškom fakultetu u Puli.

Usavršavali ste se s mnogim poznatim pedagozima i solistima. Tko je na vas ostavio poseban dojam, ili možda i trag?

Imao sam priliku upoznati brojne umjetnike prije svega iz svijeta glazbe. Poseban dojam na mene prije svega ostavio je u to vijeme Ivo Pogorelić koji je završio studij u Moskvi te postizao zapažene uspjehe na svjetskim natjecanjima, koncertni podijima te je bio praćen brojnim odličnim kritikama te medijskim odjecima….znam da je jednom spomenuo da mu je drago da je njegovu stipendiju dobio i jedan harmonikaš…Od najvećih svjetskih pedagoga i solista na harmonici na prvom mjestu bio i moj budući profesor Viacheslav Semjonov, harmonikas – bayanist i skladatelj zatim prof. Fridrich Lips harmonikas -bayanist  kao i brojni drugi…..

Kao solist nastupili ste diljem svijeta. Koje su uspomene koje posebno pamtite?

Ostao mi je u sjećanju moj nastup na svjetskm natjecanju harmonikaša kao izabrani predstavnik exYu na Svjetskom trofeju u Portugalu 1985. U žiriju je sjedio moj budući rektor Muzičke akademije Gnjesinih u Moskvi. S prof. Radomirom Tomićem sam se odlično pripremio te smo već u prvoj etapi dobili najveći broj bodova…kako je rektor Sergei Mihailovic Kolobkov imao svog studenta rekao je u tom trenutku da instrument njegovog studenta ne zvuči baš dobro. Haha… Nakon tog natjecanja dobio sam titulu laureata svjetskog natjecanja harmonikaša. Poslije je uslijedio razgovor s rektorom S.M. Kolobkovom koji me je upitao gdje ja studiram. Rekao sam da bih želio u Moskvu, ali da tamo trenutno nema mjesta. Istog trenutka rektor S.M. Kolobkov mi je rekao:”… sutra da ste smjesta došli u Moskvu u moj ured “ što sam naravno i učinio. U međuvremenu nazvao je Ministra znanosti i obrazovanja prof. Sokolova. Na Muzičkoj Akademiji “Gnjesinih” dočekala me je ruska televizija gdje sam na prvom programu Dnevnika dao intervju u rubrici “Novosti iz kulture” te sam dao izjavu za vodeće ruske novine “Pravda”  i svirao uživo. Bio je to veliki uspjeh za mene s 18 godina. Nakon toga sam upisao studij te sam imenovan predsjednikom inozemnih studenata.

U nas ste imali koncerte s reprezentativnim orkestrima pod ravnanjem eminentnih majstora. Što biste od toga istaknuli?

Imao sam prilike nastupati sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT, Revijskom plesnim orkestrom HRT, Tamburaškim orkestrom HRT, Hrvatskim komornim orkestrom kao i u raznim sastavima…Bili su tu naši eminentni dirigenti Igor Gjadrov, Vladimir Kranjčević, Nikša Bareza, Mladen Tarbuk, Siniša Leopold, Stjepan Mihaljinec, Nikica Kalogjera, Miran Vaupotić……

Dosta ste nastupali u duetu s našim poznatim violinistom i pedagogom Tonkom Ninićem. Što biste rekli o toj suradnji?

Bila je to jedna od mojih najljepših suradnji u ansamblima. Jednom sam došao na Muzičku akademiju i pitao me prof. Tonko Ninić dali bih ga ja mogao otpratiti na harmonici umjesto klavira. Rekao sam naravno. Nakon što smo probali kaže prof. Ninić pa to bolje zvuči nego na klaviru…Nakon toga nastala je naša zajednička suradnja te smo nastupali zajedno s prof. Miroslavom Miletićem i prof. Darkom Petrinjakom na truneji po Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj.

Prije 30 godina započeli ste raditi i kao dirigent Harmonikaškog orkestra G.Š. Zlatka Balokovića te postigli zapažene uspjehe i osvojili brojne državne i međunarodne nagrade. Što biste istaknuli iz tog vremena?

U to vrijeme bavio sam se puno pedagoskim radom te vođenjem orkestara i zborova. Harmonikaški orkestar Glazbene škole Zlatka Balokovića u to vrijeme postizao je zapažene uspjehe na natjecanjima kao i koncertima. Bili smo pobjednici državnog natjecanja, ali i osvojili prvo mjesto na međunarodnom natjecanju u Castelfidardu Italiji.

Godine 1997. s Harmonikaškim orkestrom gostovali ste i u Parizu?

Povodom Dana državnosti u organizaciji tadašnje veleposlanice pri UNESC-u Vesne Girardi Jurkić i bivšeg ravnatelja prof. Miroslava Staneka nasa škola nastupila je u Dvorani UNESC-a uz našu vrsnu sopranisticu Lidiju Horvat Dunjko u pratnji našeg orkestra i solista.

Već godinama ste i ravnatelj Glazbene škole Zlatka Balokovića. Kako je došlo do toga da djelujete i u Zaprešiću?

Naša škola u ovoj školskoj godini obilježava 50. obljetnicu svoga postojanja kao i 125. godišnjicu rođenja Zlatka Balokovića. Ona djeluje i radi na tri lokacije: Ivanićgradska 41a gdje se nalazi uprava, Travno u OŠ. Gustava Krkleca te već 30. godina u gradu Zaprešiću u zgradi POU Zaprešić. Velik interes i sve veći broj upisnika u našu skolu te odlična suradnja Grada Zaprešića rezultirao je i proširenjem djelatnosti kao i broja zaposlenih i upisanih u Gradu Zaprešiću.

Koliko ste zadovoljni radom u Zaprešiću, potporom grada, možda županije?

Nakon svih nemilih događaja koji nas prate od prošle godine, a naročito od 29.12. 2020. kada je u potresu jako stradao i Grad Zaprešić naša suradnja se posebno intenvizirala. Zahvaljujući vrlo dobroj zajedničkoj suradnji Grad Zaprešić nam se javio u roku od 24 sata da je u tijeku pronalaženje nove lokacije za izvođenje redovne nastave naše Glazbene škole. U tijeku je zajednička priprema nove lokacije rada naše ustanove u Gradu Zaprešiću.

Kakvo je zanimanju uopće za harmoniku?

Prema statističkim podacima Hrvatskog drušva glazbenih i plesnih pedagoga o broju upisanih u umjetničkim školama RH harmonika se nalazi na petom mjestu što smatramo jako dobrim. Interes za sviranje harmonike je po našim procjenama sve bolji i bolji.

Dobitnik ste mnogih priznanja. Što vam ona znače?

Priznanja koju sam stekao su rezultati rada kao i adekvatno stručno vrednovanje naših dostignuća ali i obilježavaju periode života i uspjeha.

15.Neki naši poznati skladatelji posvetili su vam i dio svog opusa. Što biste istaknuli?

Osobito  bih istakao skladbe kao što su «Koncertna suita za harmoniku» solo M. Miletića  izvedena na Konzervatoriju «A. Korto» u  Parizu, Liturgijska suita « Posljednji tjedan Isusa Krista na zemlji» D. Bobića kao i njegov cjelokupni opus djela pisanih za harmoniku ….

I sami skladate, pišete aranžmane, dirigirate, radite kao pedagog s mladima. Kako sve stižete?

Periodično pišem aranžmane za komorne sastave , orkestre i razne sastave kako sam i ravnatelj Glazbene škole ne stižem se baš baviti intenzivno baviti pedagoskim radom ali uvijek sam prisutam i spreman svakom pomoći.…

Svjedočimo i vašoj suradnji s našim violinistom Antunom Stašićem. Dospjeli ste zajedno i do Kine. Postoje li još neki planovi, zanimljive destinacije?

Antun Stašić jedan je od naših najtalentiranijih i najdarovitijih umjetnika violinista. S njime je divno svirati, nastupati i raditi. Imali smo čast nastupiti zajedno u duetu na turneji po Kini. Bio je to nezaboravan događaj ali i veliki uspjeh. Postoje svakako novi planovi i projekti Australija, Novi Zeland….ali kad nam vrijeme to dozvoli…

Zajedno sa Stašićem često pratite i našeg sjajnog glumca Radu Šerbedžiju, koji ostvaruje i velike uspjehe kao pjevač. Je li zahtjevno raditi s njim?

Rade Šerbeđija je izuzetan, božanstven, velik i dobar čovjek, vrhunski umjetnik i glumac. Posebna je čast, ali i iznimno zadovoljstvo nastupati s njime Svaki naš zajednički nastup je doživljaj. On bi rekao “Do posljednjeg daha“. Uz njega na sceni vlada posebna atmosfera i cijelo vrijeme vas ostavlja budnim na sceni. On je jedinstven.

Kako je uopće došlo do toga da nastane Zapadni kolodvor, pose

ban sastav od odličnih glazbenika?

“Zapadni kolodvor bend” pojavio se slučajno u proljeće 2011. godine. Sreća je htjela da Rade Šerbedžija voli pjevati, pa je za jedan nastup u samoborskoj gradskoj knjižnici trebao glazbenu pratnju. Nazvao je neke glazbenike s kojima je ranije surađivao u kazališnim projektima i zamolio ih za suradnju. Svi dogovori oko programa obavljeni su mobitelima, a prva i jedina proba održana je samo sat vremena prije koncerta. Tako je krenulo. U početku je bio trio (Pere Ištvančić, Ranko Purić i Antun Stašić), ubrzo kvartet (Marjan Krajna), pa sekstet (Mario Igrec, Nenad Jura Vrandečić). Svi su se glazbenici već ranije poznavali, svirajući u raznim ansamblima i kombinacijama, a iskustvo suradnje s neumornim Radom Šerbedžijom samo je potaknulo novu kreativnost. U osmišljavanju benda iskustvom su pomogli Amir Bahtijarević, Danilo Šerbedžija, Nikica Petković (koji je bendu dao ime) i mnogi dragi prijatelji.

Kada se pogleda što sve radite, koliko putujete, pa imate li uopće vremena za nešto izvan glazbe i što je to?

Naravno da je teško pronaći slobodno vrijeme – nešto za sebe. Jedan prijatelj mi je rekao kvaliteta života se mjeri količinom slobodnog vremena koje možeš posvetiti sebi. Volim prirodu, volim šetnje po prirodi, boravit u sumi…..

 

 

Komentiraj