ZORAN ANTIČEVIĆ: Priča o Živom zidu, ljubavi i nuklearnom ratu

Književnik Zoran Antičević, koji je predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga ( Frankfurt Book Fair) 2016. godine, napisao je pričicu o Živom zidu, ljubavi i nuklearnom ratu.

Prenosimo je u cijelosti:

POSLJEDNJA DELOŽACIJA

Toga je dana započeo svjetski rat. Bilo je pitanje sata kada će prva nuklearna bomba pogoditi Hrvatsku. Politički vrh ljevice i desnice odavno si je osigurao tajno atomsko sklonište u jednom naselju nedaleko od Zagreba. Nisu očekivali da će ga djeca mještana pronaći.

Vlast je angažirala vojsku da ih deložira od tamo, unatoč tome što je bilo više nego dovoljno mjesta za svih. Na njihovo iznenađenje, na tom se mjestu našlo nekoliko aktivista Živog zida. Oni su odlučili zaustaviti ,,posljednju deložaciju”.

Ja sam se nalazio tridesetak kilometara dalje. Pošao sam se oprostiti sa svojom voljenom Bewkom čiji je otac jedan od poznatih političara.

Zvijezde su promatrale trenutke našeg rastajanja, blještale snažno kao da će se raspuknuti i bacale plašt svoga sjajila po orošenim krošnjama parka u kojem smo se susreli.

Sjedili smo na velikom kamenu. Rasplamsale mjesečeve zrake vijorile su se poput zlatnih barjaka u njenoj tamnoj kosi dok je opuštala pleća na mojim prsima i držala koljena skvrčena. Pleo sam joj pramenove, milovao bedra preko rasparanih traperica, vršcima prstiju nježno dirao obraze i gladio trbuh zamišljajući kako u njemu raste moje djetešce.

Bližio se tren koji će započeti tako što će užareni projektil projuriti noćnim nebom pa nekoliko trenutaka kasnije udariti. Otvorit će se paklena jama. Grad će se pretvoriti u oblak pepela koji će prekriti bakrenastu atmosferu, a mi u crnu prašinu ili ćemo postati tek ugljeni kipovi što će se raspadati na vjetru. Izgorjeti ćemo toliko brzo da ni bol nećemo osjetiti budući da će receptori biti sprženi prije nego što mozgu pošalju signale.

Zabacio sam glavu u stranu i pogledao prizor razgranatih ljepota nastojeći upiti svojim umjetničkim srcem što više tih boja i oblika kako bih jednom mogao pričati o njima svojoj djeci – ukoliko nekim čudom i preživim.

Poljubio sam u tjeme svoju dragu Bewku koja se nježno migoljila u mojem naručju.

-Vrijeme je – nježno joj prišapnem.

Okrenula je vrat i prodrla me pogledom u kojem je zadržavala blistave suze kako se ne bi prolile po bijelom licu.

-Ne govori to. Za nas postoji nada – izustila je.

-Ti odi, draga. Spasi se. To zaslužuješ. A ja sam se zakleo.

Ona se otrgne, zgrabi me za obraze i krene ubrzano pričati:

-Hej, zar si lud? Zar bi mi to o učinio!? Ne dolazi u obzir! Ideš sa mnom, pa makar ti morala polomiti noge i vuči te za sobom. Helikopter dolazi po nas za dvadesetak minuta. Rekla sam ocu. Složio se.

Baš kada joj krenem odgovoriti, mobitel mi zapišta. Izvučem taj uređaj iz džepa, a na plavkastom se ekranu oslika SMS poruku od Ivana Vilibora Sinčića:

,,Dragi Zorane, ne moraš dolaziti. Umjesto toga, tražim od tebe dvije stvari. Prva je ta da voliš svoju dragu, osnuješ puno potomstva s njom u novom svijetu jer će ondje nedostajati plemenitih ljudi. Drugo što te molim je to da napišeš knjigu o nama, tvojim suborcima, kako nas svijet ne bi zaboravio. Nadam se da ćemo se ponovo vidjeti na nekom boljem mjestu. Čuvaj se, prijatelju.”

Ispustim mobitel, a iskušenje me poškaklja po duši.

-Što je bilo, dragi – upita me prepuna neizvjesnosti.

Prodorno je pogledam, zgrabim za zatiljak, prislonim usne na njene punašne i vlažne.

Osjećao sam snažan puls u grlu moje bespomoćne golubice dok sam je toliko strastveno ljubio da mi se duša gotovo stopila s njenom. Pomislih kako ću se raspuknuti u tisuće komadića. Poželjeh joj rastrgati odjeću, baciti je pod sebe i oduzeti joj nevinost na tom noćnom kamenu, ali me nešto zaustavi. Stisnem zube, odmaknem se. Ona me prostrijeli pogledom u kojem su se talile smećkasto – zelene ljepote. Uhvatim se za čelo i ponizno klonem.

-Što je bilo? – začuđeno upita.

-Ništa – uvučem usne.

-Zar me više ne voliš?

-Nije u tome stvar.

-Onda?

-Svijet će se uskoro promijeniti. Obećaj da nećeš i ti – okrznem je drhtavim zjenicama.

-Što mi pokušavaš reći?

-Želim da ostaneš onakva kakvu sam te upoznao. Prelijepa, posebna i čista. Ja sam odabrao stranu.

-Zorane, ne pričaj gluposti. Ne možeš spasiti ljude, ali za nas postoji još jedna prilika.

-Tražiš od mene da se skrivam poput štakora u podzemlju? Ne. Draža mi je smrt u borbi protiv njih nego život pod njihovom okupacijom.

-Ne govori tako. Samo tri mjeseca ćemo biti skriveni. Nakon toga dolazi transportni avion koji će nas prevesti u Tel Aviv. Taj dio svijeta neće biti pogođen.

-Zaista im vjeruješ?

-Moj otac je kakav je, ali nikada mi nije slagao.

-Ne govorim o njemu, draga.

-Nevažno. Dopusti si novu priliku.

-Hah, baš – ironično nakrivim usne.

-Što je smiješno?

-Ništa. Samo to što su ljudi glasali točno za ovaj scenarij.

-Ja nikada nisam znala za njihovu politiku. Moja se zvala ljubav.

-Znam. Zato te i ne krivim – uvučem usne.

-Hej, maleni. Hajde. Primi me za ruku. Vodim te u novi svijet.

-Ne – odmaknem se i ustanem, a ona agresivno skoči na mene.

-Ne čini nam to! Ostani! Voli me! – vrištala je i plakala, mahala rukama.

Hitro je obgrlim, prislonim prsa uz njeno čelo i počešem je po tjemenu kao djevojčicu. Toliko je suza prolila po mojem vratu da mi se majica slijepila za kožu. Zastao sam paraliziran.

Uto se oglasi radio stanica s mojeg mobilnog uređaja:

,,Izvanredne vijesti! Predsjednica Republike Hrvatske poručuje kako ne postoji nikakva nuklearna opasnost te kako je riječ o organiziranim dezinformacijama pojedinih alternativnih medija s ciljem ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Ostanite bezbrižni u svojim kućama. Naređeno je izvanredno stanje kako bi se zaustavila epidemija panike. Potraga za počiniteljima je u tijeku.”

Slušajući taj dobro poznati, ritualan ton glasa naših obmanjivača koji nam se vjerojatno obraćaju iz nekog skloništa, želio sam vrisnuti tako da me cijeli svijet čuje, ali je mainstream laž glasnija od moje istine. Još od početka, oni nas svjesno lažu. Ti mediji u rukama ljudi čudnih imena, nakaza čije će se pravo lice,  goruće i demonsko, noćas osmjehnuti nad nebom i donijeti nam peto godišnje doba koje će tisućama godina ostati na Zemlji.

Ispustim Bewku, ljutito se okrenem i krenem prema vozilu ubrzanim koracima nastojeći da rastanak prođe što bezbolnije.

-Zorane… – promuklo me dozove.

Zabacim glavu preko ramena, a ona dobaci:

-Ja sam ta koja je obavijestila alternativne medije. Spasi što više ljudi možeš – prekrije dlanom lice te potrči u pravcu nadolazećeg helikoptera.

Unatoč bolu u grudima, ipak se osmjehnem. Znao sam da je hrabra. Ona je moja mala heroina, moja posljednja misao, moja jedina Bewka. Ponos nije jedino s čime idem u smrt. Veseli me spoznaja što u novi svijet puštam ovu plemenitu ženu nekom boljem čovjeku.

Sjeo sam u automobil i krenuo na posljednju deložaciju.

Nakon tako burne i bogate naše povijesti, mi noćas ulazimo u nju kao posljednji hrvatski branitelji koji brane domovinu upravo od onih političara koji su se do jučer predstavljali kao najveći domoljubi.