ŽIVOT UZ OPG: U rajskom svijetu vrijedne obitelji Burek u Mostarima

Emina Burek oduvijek je, kaže, željela biti privatni poduzetnik, a o tome je posebno sanjarila kao studentica na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala 2002. godine.

*Serijal “Život uz OPG” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

A onda su struka i ljubav učinili svoje. Danas s obitelji vodi vrlo uspješni OPG u Mostarima, selu u općini Dubrava, između Vrbovca i Čazme, na kojem je sada čak 500 grla stoke, od čega je oko 200 muznih krava. Ostalo rasplodne junice, junad u tovu i telad. Veliki je to skok od samog početka kada je Emina odlučila uvesti novost i izgraditi lauf staju za 70 muznih krava i kada je 2007. farma puštena u rad.

A nije bilo lako, prisjeća se Emina Burek. “Kao u svakom poslu, financije uvijek predstavljaju najveći problem. Ova proizvodnja je specifična jer je niskodohodovna i bez pomoći države ne može sama opstati na tržištu”, kaže. “U vrijeme kada smo gradili farmu, cijena mlijeka, tj. odnos cijene mlijeka i ulaznih troškova je bio prihvatljiv, moglo se od toga živjeti. A od 2010. sve se počelo urušavati, stanje se jako pogoršalo I počeli smo kao država tonuti u ovom sektoru. Tonemo još uvijek, a tome najbolje govori činjenica da je 2007. bilo oko 30.000 gospodarstava koja se bave proizvodnjom mlijeka, a danas nas je manje od 5.000. Zadnjih pet godina, svake godine nestane 1000 gospodarstava iz proizvodnje mlijeka, a broj će se smanjivati tako dugo dok se ne vrati dostojanstvo ovom poslu i dok se ne bude od njega moglo pristojno živjeti. Znači, stanje nije obećavajuće”.

Kakva je bila podrška društvene zajednice?

U samom početku trebala nam je moralna i savjetodavna podrška koju smo i dobivali prvenstveno od mojih kolega iz Savjetodavne služba, ali i od same mljekare – prvih desetak godina smo bili kooperanti Leda – hvala gospodinu Stjepanu Banu, a kasnije kada je Belje prestalo s otkupom mlijeka, postali smo kooperanti Dukata s kojim i danas dobro surađujemo. Moram spomenuti i našu Općinu Dubrava koja je u svojem proračunu unaprijed predvidjela moguće oblike pomoći za izgradnju novih farmi (npr. smanjena komunalna naknada, pomoć pri izgradnji prilaznih putova). Dugi niz godina subvencionirala je i umjetno osjemenjivanje krava, ali je to nažalost, ukinuto, a bila je to mjera koja je imala efekta. Svakako je tu i Zagrebačka županija koja je subvencionirala izradu projektne dokumentacije, izgradnju prilaznih putova, nabavu opreme. Nažalost, uvođenjem potpore de minimis, više ne smijemo koristiti te subvencije, a one bi nam svakako dobro došle”.

Tko sve čini vaš OPG i tko što radi?

Osim obitelji, na farmi radi osam stalno zaposlenih radnika, a sezonski koristimo uslugu siliranja kukuruza i trave te kombajniranja. Posao na farmi je podijeljen, svatko zna što su mu glavni zadaci (hranidba, mužnja, skrb oko teladi). Muški dio je više orijentiran na strojeve i ratarstvo te pripremu hrane za stoku. Mužnju i brigu oko teladi obavljaju žene. Moj posao je kompletan nadzor i ljudi i stoke, a uz to još i sve administrativne obaveze.

Kako vam izgleda jedan radni dan?

Vrlo jednostavno mogu reći – ujutro otvaram a navečer zatvaram vrata farme. Na farmu dolazim ujutro u četiri sata, tada kreće mužnja. Iako nisam na mužnji, pratim tijek proizvodnog procesa na računalu. Ono što nikada ne preskočim je i fizički obilazak sve stoke jer se tako najbolje uoči svaka promjena u njihovom ponašanju. Ujutro kada je sve mirno, bez drugih ljudi, najbolje uočim kako se koja životinja ponaša – kako gleda, kakva joj je dlaka, kako drži uši…da nije bolesna?! Kako sama obavljam umjetno osjemenjivanje, presudno mi je uočiti pravo vrijeme početka gonidbe i same gonidbe. S obzirom da se na farmi nalazi 200 krava i 100 junica, gotovo da niti jedan dan ne prođe bez telenja. Iako se naše krave i junice u pravilu lagano tele i obave to uglavnom same, vrlo važan je prvi prihvat teleta, tj. da mu se pruže svi mogući uvjeti za dobar početak života I za daljnji razvoj i prirast.  Do devet sati je gotov prvi dio na farmi – tada kreću “društveni” poslovi – dolazak veterinara, trgovaca, kupaca, poslovnih partnera, a uz sve to još i vođenje svih mogućih evidencija, priprema računa – kompletna administracija.

Nalazimo podatke da ste često obarali rekorde po tome koliko su vaše krave davale mlijeka?

Uz dobro izbalansiranu hranidbu, dobar smještaj životinja, neopisivo je važna genetika. Danas postoje toliko točni podaci za pojedina svojstva kod bikova koje koristim za UO da se može ciljano popravljati svojstvo koje želimo da je bolje kod naše krave. Zahvaljujući našoj udruzi Simentalac u Vrbovcu i kolegama u udruzi s kojima konstantno surađujem, pratimo sve podatke koji su nam dostupni o novim, kvalitetnijim bikovima. To su uglavnom bikovi iz DE i A, ali u zadnjih nekoliko godina pojavljuju se i HR bikovi koje također koristim. Zahvaljujući upravo upornosti kolega u Udruzi, uveli smo i mi u Hrvatskoj uz suglasnost MPS i HAPIH-a genomsko testiranje teladi. To je vrlo važno jer su već za malo tele poznati podaci kakvo će potomstvo davati, što je za razliku od progenog testiranja koje traje 4-5 godina, vrlo veliki napredak. Na našem gospodarstvu se također provodi genomsko testiranje teladi. Prije tri godine smo “otkrili” bika Hevin bb koji je i danas živ u CUO Varaždin te se koristi za UO. Ali niti dobra genetika ne može dati odlične rezultate ako sve ostalo nije posloženo kako treba. Krava nam uvijek mora biti na prvom mjestu. Jer je ona najvažnija. Uzalud nam mehanizacija, traktori ako nam je krava zakinuta i ne dobiva sve što joj treba.

Rekli ste nekom prilikom da znate ime svakoj od vaših krava, znate li i danas?

Znam, naravno! Iako su u velikom stadu, one su svaka za sebe jedinka sa svojim posebnostima i specifičnostima. Neka ima vesele oči, neka veselu ćud, neka je plaha, ali je svaka posebna. Ja ih doživljavam kao svoje kućne ljubimce i kad sam s njima, onda sam i najsmirenija.

Pročitali smo da su tu Princeza, Marina, pa i Severina… Kako ste dolazili do imena?

Trudim se povezati iste linije preko imena s istim početnim slovom – kako je nekada davno i bilo pravilo u HSSC. Znači, sve Princezine kćeri će imati ime na P.

Što je potrebno da bi se na tom poslu bilo “naj”?

Morate voljeti to što radite. O bilo kojem poslu da se radi, ako ga radite preko volje, gubite vrijeme i novac. Ovaj posao traži angažman 24 sata dnevno i ako niste spremni potpuno mu se posvetiti, nemojte niti ulaziti u to.

Često se govori kako mljekari u nas propadaju, kako su niske otkupne cijene… Kako vi sada ocjenjujete situaciju?

Situacija je jako loša. I mi koji smo do sada opstali, sve teže  spajamo kraj s krajem. Kao vlasnica OPG-a razmišljam o smanjenju broja stoke ili čak o preusmjeravanju u neku drugu vrstu posla. Otkupna cijena mlijeka je niska, ali po meni nije važno kolika je cijena mlijeka (jer je ona slična kao i u okruženju). Puno je važniji omjer cijene mlijeka i ulaznih troškova. Konstantno nam sve poskupljuje – od repromaterijala za sjetvu, stočna hrana poskupljuje, samo održavanje postrojenja je poskupjelo nekoliko puta, gorivo, struja , plin…sve poskupljuje, a cijena mlijeka ostaje ista već godinama. I to nije dobro. Mislim da će broj proizvođača mlijeka još padati dokle god se ne poduzmu ozbiljne mjere da se zaustavi pad. Dosadašnje mjere koje je država pokrenula jesu dobre mjere, ali nisu dale dovoljno dobru promjenu. Sve skupa predugo traje, sustav nam je trom.

Kako danas ocjenjujete brigu društva za tu granu djelatnosti?

Moram priznati da sam često razočarana u nerazumijevanje sustava prema ovoj proizvodnji, u sporost rješavanja naših problema. Kao da je cijeli sektor zahvatila ravnodušnost. Krajem siječnja je u Tuhelju održano 15. savjetovanje uzgajivača goveda u RH pod pokroviteljstvom HAPIH-a i MPS, vrlo ozbiljan skup gdje se na jednom mjestu okupilo 350 sudionika – trgovci, proizvođači, struka  i svi smo podjednako bili zabrinuti i razočarani. Kvalitetno smo raspravljali o problemima i mogućim rješenjima te nam je bilo jako žao što nitko iz vrha nadležnog ministarstva  nije bio tamo da konkretno čuje što nas tišti…pa da možda pomogne u rješavanju.

Radite puno, ostaje li vam dovoljno vremena i za neku aktivnost dodatnu? Imate li kakav hobi?

Trenutno nemam vremena ni za što sa strane… Svoj posao smatram i svojim hobijem.

Jeste li kada pomislili otići u grad  iživjeti neki drugi život?

Da, u zadnje vrijeme sam često razmišljala o tome.  I dan danas vrijedi ona stara “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!” Kad vam dobro ide i kad vi nekome možete napraviti uslugu, onda će vas svi “voljeti i biti prijatelji”. Kad imate problem, onda ostajete sami. U studenom smo imali požar na farmi, izgorjele su nam sve upravljačke prostorije, a kako je većina poslova na farmi automatizirana ili poluautomatizirana te kontrolirana preko računala, morali smo sve odrađivati ručno. Bio je to strašan period. Bili smo bez struje iz mreže, srećom pa smo imali agregat preko kojeg smo obavili mužnju. U takvim trenucima vas pogodi i ovakva banalna stvar kad vam djelatnik od kojeg očekujete pomoć u petak poslijepodne kaže: “Mi vikendom izlazimo samo na hitne intervencije, morat će se vaše krave strpjeti do ponedjeljka. Ili se snađite nekako.” I još cijeli niz takvih situacija od nadležnih službi I agencija – kad stvarno trebate pomoć, ali nitko ne čuje.

Bilo je, naravno, i izuzetaka koji su nam uskočili u pomoć u prvim danima nakon požara kada je bilo najteže (Dukat, Vet. Ambulanta Dubrava…) hvala im na tome. Zbog svega toga sam se pitala, zar doista jedna obiteljska farma sa 200 muznih krava nije bitna ovoj državi? Ako nije, onda bolje da se time i ne bavim i da radim nešto drugo. Ali kako sam uvijek optimist, i dan danas se nadam da će stvari doći na svoje i da ću dalje moći raditi to što volim – rad sa životinjama.

Koje su  čari života na selu?

Još uvijek se može donekle uživati u miru, prirodi, mirisu vlažnog tla poslije kiše, a za samo 35-40 minuta mogu biti u centru Zagreba. Sve nam je nadohvat ruke.

Što biste poručili mladima koji se teško odlučuju za selo?

Ako volite selo, prirodu, poljoprivredu, nemojte odustati od svojih snova! Mora doći bolje vrijeme i za naš posao jer hranu ćemo uvijek trebati. Postoji izreka: “Gladan čovjek treba agronoma, a sit čovjek treba doktora.” A mi u Hrvatskoj smo “gladni” (ne doslovno) jer gotovo nema proizvoda iz poljoprivredne proizvodnje u kojem smo samodostatni. Ponekad se čini da je odlazak izvan Hrvatske bolje rješenje. Možda. Uređenije i sigurnije je svakako.  Ali ako svi odemo, tko će ostati u lijepoj našoj?