ZDENKO REČIĆ: Otkako sam ravnatelj i teniski partneri moraju slušati o kazalištu

U utorak, 22. siječnja u Zagrebu, u Gavelli, gostuje Gradsko kazalište “Joza Ivakić” iz Vinkovaca s s dramom “Staklena menažerija” Tennessee Williamsa.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Bila je to prilika da naš sugovornik bude Zdenko Rečić, poznat kao zaljubljenik u tenis, ali će vam reći kako je kazalište toliko ušlo u njega, u njegov život, da sada i rekreativni partneri u tenisu moraju slušati o kazalištu.

A o svom mjestu ravnatelja će reći: “Za mene je to velika čast i obveza s obzirom da u Vinkovcima postoji već više od 100 godina tradicije kazališnog života i da su u Vinkovcima, u našem kazalištu, započeli svoje uspješne, vrhunske kazališne i filmske karijere mnogi poznati kazališni umjetnici”.

• Što ocjenjujete najvećim teškoćama u razvoju takvih kazališta?

“Mala” kazališta imaju svoje mane i prednosti, pa tako one utječu i na razvoj samih kazališta. Najveći problem je nedostatak sredstava za veći glumački ansambl, te popunu radnih mjesta koja nam nedostaju, ali i “stare” zgrade koje teško mogu biti adekvatne i primjerene današnjem vremenu i potrebama kazališta.

• Rekoste jednom kako vam je dugoročni cilj da nakon HNK Osijek, sve do Zagreba, budete najbolje kazalište i to kako po programu tako i po opremljenosti, glumačkoj ekipi… Kako to kanite postići?

Da to je cilj, težiti i biti najbolji. Kako? Planski i u suradnji s osnivačem, a to se ne radi preko noći, nego se zacrta dugoročni projekt za cca 10 godina.

• Mislite li tako dugo ostati u kazalištu?

Ja sam u godinama kad se približava mirovina, ali kad se postave dobri temelji i planovi, tko dođe iza mene samo može nastaviti, kao što sam i ja naslijedio podlogu profesionalnog kazališta, a planove ostvarivao s nadogradnjom moga prethodnika. Mislim da je dobro da imamo kontinuitet.

• Što ocjenjujete svojim najvećim dosadašnjim kazališnim uspjehom?

Kvaliteta predstava, odlazak na Marulove dane, 2018. godine s predstavom „Vrzino kolo“, ljubavnom komedijom u četiri čina po tekstu Joze Ivakića, a u režiji Vjekoslava Jankovića, i to u službenoj konkurenciji. Zatim vjerna vinkovačka publika, proširenje glumačkog ansambla…

• Osim što imate godišnje između 30 i 40 predstava, brojna su i vaša gostovanja. Gdje gostujete i kako dolazi do gostovanja?

Naša gostovanja su u Srbiji – Kikinda, Subotica, Zaječar, Sremska Mitrovica, Makedonija – Kriva Palanka, Mađarska – Pečuh, Bosna i Hercegovina – Zenica, Tuzla, Sarajevo, i po hrvatskim kazalištima ili ustanovama kulture. To su najčešće festivali ili pak razmjena predstava, no neke predstave budu i otkupljene od domaćina. Ovom prilikom zahvaljujemo se Ministarstvu kulture koje sufinancira odlazak kazališta u manje sredine.

• Uskoro gostujete u Zagrebu, u Gavelli s dramom “Staklena menažerija” Tennessee Williamsa. Kako je došlo do tog gostovanja i što vam ono znači?

U Gavelli smo 22. siječnja sa “Staklenom menažerijom”. Mislimo da je u ovom slučaju presudila kvaliteta predstave. A što znači igrati u Gavelli, za naše glumce i naše kazalište nije potrebno objašnjavati – vrh i status, govorimo o dramskim tekstovima.

• Što sve pripremate u ovoj godini?

Bit će to dječji mjuzikl „Pepeljuga“, a za jesen „Štajga“ prema romanu koji piše Ivana Šojat. To su nam dvije centralne predstave.

• Imate li teškoća s glumačkim ansamblom, kanite li ga proširiti?

Imamo dvoje zaposlenih akademskih glumaca Mateu Marušić i Vladimira Andrića, te na stručnom osposobljavanju Dorijana Paulića. Mislim da su odlični glumci, kao osobe i kao ekipa sve pohvale. Uz suradnju s osnivačem gradom Vinkovci u 2020. godini planiramo zaposliti jednu glumicu.

• Što biste rekli o položaju kazališta uopće u kulturi Hrvatske?

Položaj je dosta složen, svi ćemo reći nedostatak novca, a na “tržištu” sve više predstava, novih kazališta, novih kazališnih družina, festivala, glumačkih akademija, glumaca. Nekako kao da je u modi kukati…

• Kako uopće ocjenjujete kulturni trenutak Hrvatske? Koliko se u sve miješa politika i koliko ona može pomoći?

Po mom iskustvu, na iskustvu našeg kazališta, politika se ne miješa u program, repertoar, izbor glumaca ili u bilo što u svezi s vođenjem kazališnog umjetničkog programa i posla. Jasno da kao osnivači moraju paziti na sredstva koja osiguravaju i da moraju kontrolirati taj dio kazališta. Kroz ovo što sam rekao mislim da politika pomaže, no možda bi valjalo kroz zakonska rješenja pojednostaviti financijsko – pravnu regulativu i specifičnosti rada profesionalnih kazališta.

• Kakva je podrška grada i županije?

Naše kazalište ima veliku podršku, rekao bih odličnu podršku grada Vinkovaca, kao osnivača našeg kazališta, a kvalitetom rada i našim predstavama raste nam podrška i u Ministarstvu kulture.

• Poznati ste i kao sportski djelatnik, zaljubljenik u tenis. Stižete li ponešto i na tom planu?

Tenis – prva ljubav, da, dva puta tjedno dubl – rekreacija.

• Postoje li na tom području neke ideje, planovi?

Što se tiče tenisa, ostaje prva ljubav i to samo kao rekreacija (ostaje žal za organizacijom profesionalnog turnira) no moja profesionalna ljubav je kazalište i ono će to i ostati ali mogu vam reći da mi je kazalište ušlo u skoro sva moja razmišljanja pa nekada i teniski partneri “moraju” slušati o kazalištu i kazališnim predstavama.