VUKŠIĆ O INTERVJUU ZVONE BOBANA: Krivi naslov, pogrešne premise – vjerujem da Boban nije “sanjao” ovakvu Hrvatsku

Neki su mediji prenijeli dijelove intervjua s legendarnim našim nogometašem Zvonimirom Bobanom koji je dao Financial Timesu. Naravno svatko je opremio članak kako mu se svidjelo, a na sve je reagirao naš poznati novinar, političar i bivši saborski zastupnik Branko Vukšić.

O intervjuu Zvonimira Bobana Vukšić je na Facebooku napisao:

KRIVI NASLOV, POGREŠNE PREMISE VJERUJEM DA BOBAN NIJE “SANJAO” OVAKVU HRVATSKU!

Poštujem Zvonimira Bobana, znamo se… dogovarali smo razgovor u Vježbanju demokracije, ali on se odselio s obitelji… i izgubili smo vezu. Danas sam pročitao izvatke iz njegova intervjua (Financial Timesu) naslovljenog s “U Jugoslaviji se nije moglo biti Hrvat, a sanjali smo Hrvatsku”. Te rečenice u intervjuuu nema, izvađena je iz konteksta. Dakle, podmetnuta je. I Bobanu, i svima nama.

Jer, u Jugoslaviji se moglo biti Hrvat. Nikad se nisam drukčije izjašnjavao nego kao Hrvat. Ne znam je li se itko u Međimurju, u kojem sam živio do 1975., izjašnjavao kao Jugoslaven. I, ruku na srce, nisam tada sanjao Hrvatsku, jer sam u njoj živio, sanjao sam neke druge mladenačke snove. Iako sam u tim godinama bio omladinski rukovodilac, govorio sam slobodno o onome što sam tada, jasno, znao. Ali sam zajedno s vršnjacima radio – usporedimo li to s onim što danas rade za opće dobro mladi – čuda (tenisko igralište, rukometno, košarkaško, rasvjetu na rukometnom igralištu, svakotjedne javne kvizove pred punim dvoranama, komercijalne zabave, dom kulture…)

Moja obitelj, za razlliku od Bobanove, bila je apolitična, i više je radila nego sanjala. I u onoj, i u ovoj državi. U Hrvatskoj, onoj u sklopu Jugoslavije, bio sam preliberalan, a u “samostalnoj” Hrvatskoj (koju su rasprodali – zato znaci navoda – i u kojoj Boban ne živi, a pretpostavljam i iz kojega razloga, jer smo o tomu razgovarali) odveć lijevo (a sve što nije desno, u današnjoj je Hrvatskoj odveć lijevo za neoliberalnu, lopovsku, nikad ovisniju vlast).

Kaže Boban u intervjuu: “… živjeli smo u Jugoslaviji. Tada se ne pitaš u kakvoj državi živiš jer si dijete. Kasnije su se pojavila određena pitanja, posebno o slobodi i slobodi izražavanja. Zašto ne mogu reći ono što mislim? Zašto mi to netko brani? No, s druge strane je bilo i pozitivnih stvari” – kaže Boban.

Točno, kada se glasno govorilo o određenim pitanjima, problemima, moglo je biti posljedica, ali nije se šutjelo, barem ne u Međimurju, u kojem se i u ono vrijeme štrajkalo, bunilo, radilo i gradilo. No, znam da Boban nije u zabludi, i da iznosi samo jedan dio priče o “dosanjanoj slobodi”. Ni danas, ali ne samo ovdje, u Hrvatskoj, već u dobrom dijelu neoliberalnog svijeta, slobodna misao je jako skupa. Naročito za Osobu koja nije dio krda. Samo naivci, budale i licemjeri mogu tvrditi da smo danas u Hrvatskoj slobodni. Tako misle i oni koji ne znaju što sloboda pretpostavlja, što sloboda znači.

Ako smo do jučer imali političku torturu, danas imamo političko-ekonomsku torturu. Čak i onima koji su 1971. bili osuđeni na zatvorske kazne, nakon izdržane kazne nije bilo zabranjeno raditi. Danas političke protivnike ekonomski šikaniraju, zatvaraju im vrata na svim mjestima. Ni S od slobode. Mržnja koja je posijana od početka 90-ih zatire i svaku pomisao na slobodu.Korupcija je odavno nadvladala i sam pojam slovode. Danas svi mogu putovati, čak i ne treba putovnica za najveći dio europskih država, ali se putovati ne može zbog siromaštva. A mnogi nemaju ni toliko da izdvoje novac za putovnicu, a kamoli da odu na Karibe, a takvo je blagostanje Tuđman obećavao. Za svojih 200 obitelji.

Uostalom, i Boban je otišao iz Hrvatske jer se nije želio valjati u mamićevskom blatu. Iako je jedan od najboljih hrvatskih nogometaša, priznat u svijetu, cijenjen u vrhu svjetskog nogometa, nije u Hrvatskoj. Ne gradi državu koju je sanjao. Ne zato što to nije želio, već zato što mu nisu dali da to radi na pošten način.”Moramo znati da je u Jugoslaviji bilo puno dobrih stvari, režim je ulagao u sport i obrazovanje. No, normalno je da želiš biti ono što jesi. Moja obitelj je sanjala o slobodnoj Hrvatskoj i to smo željeli. Ili barem mogućnost da se izrazimo kao ljudska bića” – pojašnjava Boban, te novinaru kaže da je za Jugoslaviju igrao sa svom snagom i ponosom.Kao Hrvat.

Dakle, moglo se biti Hrvat, i uspješan Hrvat, u onoj jednopartijskoj, dakle, nedemokratskoj državi, u državi u kojoj se, usprkos političkoj rigidnosti, radnika daleko više poštovalo, u državi u kojoj se sedamdesetih i osamdesetih popuštala stega, u državi u kojoj je izgrađeno više u pet godina nego u samostalnoj Hrvatskoj u 30. Bilo bi glupo glorificirati onu, bivšu državu, ali je jednako tako glupo, gluplje, nijekati joj dobre stvari, a njih je bilo.

Zar se danas, Bobane, oni koji kopaju po kantama za smeće mogu uopće smatrati ravnopravnim ljudskim bićima? Zar se ovršeni, a takvih je 300 tisuća obitelji, mogu osjećati kao ravnopravna ljudska bića, dok u isto vrijeme političko-tajkunska mafija krade milijarde?! Takvu Hrvatsku velika većina nije “sanjala”. Danas smo, Bobane, samo brojke. Obespravljeniji nego prije. Usta ti začepe prijetnjom da ćeš izgubiti posao. Zato mnogi bježe glavom bez obzira iz Hrvatske, kojom vladaju političko-tajkunski oligarsi.

Siguran sam da takvu Hrvatsku, Bobane, nisi sanjao. U nekoj drugoj, uistinu slobodnoj, u kojoj svi građani imaju jednake prilike, u kojoj socijalnu državu ne bi smatrali državom s više pučkih kuhinja, državu u kojoj ministri i premijer ne bi završavali u zatvorima ili bili smjennjivani zbog sumnje u korupciju, u državi u kojoj je sve najvrijednije u rukama stranaca… i Zvonimir Boban bi bio – recimo – šef HNS-a, autoritet u reprezentaciji…Dakle, ono što je Boban “sanjao”, a vjerujem da je “sanjao” neku drukčiju, bolju Hrvatsku, još dugo nećemo imati. Zahvaljujući onima koji manipuliraju, kradu i lažu i o prošlosti, i o sadašnjosti, i o budućnosti.

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=1241053476264058&id=100010782525748
Komentiraj