VIDEO: UKLETA KUĆA – Tko ne vjeruje, neka dođe prespavati – kažu mještani
Na sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, u starom gradu Todorovu, nalazi se kako mještani tog grada kažu „ukleta kuća“. Kao i svaka druga „ukleta kuća“ čiji su prozori i vrata prekriveni daskama, imaju svoju mračnu prošlost tako ima i ova u Todorovu.
Mještani tvrde da se iz kuće čuju jauci, krici i zastrašujuća buka. Todorovčani izbjegavaju biti u blizini kuće jer kako kažu, što si bliže toj kući to si dalje vlastitoj. Tvrde da se u njenoj blizini kvari tehnologija, telefoni i slične stvari koje nas povezuju sa stvarnim svijetom.
Davna legenda govori kako je ispod kuće zapravo bilo groblje, muslimanski duhovni vođe htjeli su na tom istom mjestu sagraditi školu krajem 19. stoljeća. Kampirali su par noći te su nakon toga uznemireni otišli iz Todorova.
Kadir Ibričić (81) otkriva kako je prva kuća na „ukletim temeljima“ sagrađena početkom prošlog stoljeća, a srušena je bila tijekom prvog svjetskog rata te je izgorjela do temelja krajem drugog svjetskog rata. Nedugo nakon toga zemlju je kupio Husein Bašić te izgradio novu kuću. Čini se kako je i njemu sreća okrenula leđa. Kuća je također gorjela do samog temelja, govori Kadir.
Poznati književnik Mustafa Smajlović govori kako se i nedaleko od Livna u smjeru Bihaća, u selu Prisap nalazi kuća strave u užasa. Zbog priče kako se iz ovog napuštenog objekta čuju jezivi krici, lupanje i dječji plač, livanjsko selo Prisap je godinama na meti medija i znatiželjnika. Iako brojni smatraju sve izmišljotinom oni vjerni govore „Neka prenoće jednu noć i sve će biti otkriveno“.
Među prvim gostima kuće bile su izbjeglice za vrijeme rata, nakon njih privremeni (pod)stanari koji naravno nisu vjerovali u takve izmišljotine. Svjedoci otkrivaju kako su noći u kući i više nego grozne. S tavana su dopirali jezivi krici, a iz zidova se čuo dječji plač. Do jutra, sve dok se ne bi oglasio seoski pijetao, nije prestajalo lupanje na vratima i prozorima. Lupkanje se čulo i ispod poda i sa stropa. Strah je brzo iseljavao i slučajne prolaznike i lutalice.
Zadnji vlasnik kuće, koji sada ima prebivalište u Njemačkoj, je Marko Marčenko, koji se na sve moguće načine trudio prodati kuću ali ubrzo bi ljudi saznali za prokletstvo te bi svaka prodaja bila neuspješna.
Narodna predaja govori kako su na tom mjestu zakopana pobačena izvanbračna djeca. U prošlosti su žene morale sakriti svoju trudnoću sa izvanbračnom djecom upravo na takav strašan način. Ali mještani kažu kako se to može čuti samo od starih „baba“.
A svjedočenje jednog novinara o svemu kaže: „U ispravnom fotoaparatu sam imao nove baterije, ali jednostavno nisam mogao snimiti niti jedan detalj vezan za kuću strave… Jednostavno je fotoaparat zakazao.“
Mještani smiruju priču i smatraju kako u „lovu” na misterije možda jedino ima štete vlasnik „kuće strave”, dok se ovakvim pričama selo samo zabavlja. (a.m.s)