VIDEO: MILETIĆ O SVJEDOČANSTVU SPROVODA – “Dragi moji. Kratak. Kratak. Kratak je život ovdje…”

Marin Miletić, zastupnik Mosta, koji je nedavno sahranio svoju suprugu Danijelu i o njezinim posljednjim trenucima često pisao, objavio je sada i, kako je to nazvao – svjedočanstvo sprovoda.

Na Facebooku je napisao:

Trenutak ovdje za vječnost – ondje
Svjedočanstvo sprovoda.

Dragi moji. Kratak. Kratak. Kratak je život ovdje. Mi koji imamo iza sebe nešto života, kao i oni kojima je darovana starost – zar niste svjesni brzine prolaza svega? Još jučer smo bili djeca koja su se igrala po ulici, penjala po trešnjama, trčala po livadama mladosti. I vrlo brzo smo mi ti koji gledamo neku drugu djecu kako to isto čine, a potom mnogi od nas su imali dar da gledaju tako svoju djecu. Kratak je život. Prođe pored tebe kao neki najbrži automobil i eto, okreneš se i vidiš svoje naborano lice i sijedu kosu u ogledalu. Kratak je život.

Ja samo želim da NIKADA ne žalim za onim što je iza mene. Danijelu sam ljubio i volio dok je bila s nama tjelesno kao nikoga drugoga od ljudi. Ta Biblija svjedoči: kada se muškarac i žena uzmu postanu jedno tijelo i jedan duh. Ona je ja, ja sam ona. Zajedno smo – mi u Gospodinu. Svatko svoj i poseban, oboje bez onog drugog nepotpuni. Zajedno sa Isusom – punina. Dragi moji, živite ovaj život punim plućima duboko svjesni prolaznosti i da evo tamo na obzorju smrt čeka mene i tebe, smrt čeka sve naše najmilije. Kad god pogledaš u oči ono što najviše voliš – reci si: sada te gledam, a nemam sigurnosti hoću li te gledati sutra. Joj. Kako li ćeš tada gledati one, onu, onoga – koje voliš? Kako li ćeš se tada odnositi prema prijateljima i prema onima koji radi rana svojih te ne smatraju prijateljem? Kako li ćeš se tada ponijeti prema svome životu?

O čovječe, budi svoj. Onakav kakvim te dobri Bog stvorio. Stvaraj, radi, moli, ljubi, opraštaj. Na osvrći se na bačeno kamenje onih koji su sami odustali od svojih snova pa drugima iz svoje ljubomore ne priznaju da – lete. Leti, leti dušo, za let si stvorena. Ništa manje niti više. Svoj budi.

I tako živi život da u onaj dan kada dođe tvoj prijelaz iz ovoga raspadljivog ovdje u ono vječno i u punini – ondje – možeš biti ponosan. Ne jer ćeš imati padove, ta svih ljudi ih imaju. Ne jer ćeš imati dane plakanja, ta svi plačemo. Ne jer si svjestan svoje malenosti. Ma ne. Nego jer si uvijek poslije svakog pada ispružio svoju ruku prema Onome koji ti je uvijek pružao ruku da te izvuče, da te povuče. Prema naprijed. Prema onim vrhovima planina. Na koje se ne dolazi olako. Ali vrijede svakog žulja, svake muke, svakog trnja, svake ogrebotine, svake žeđi…
Kratak je život ovdje. A vječno nas čeka – ondje.