UKRAJINSKA KRIZA: Donjeck i Lugansk – trag postepene okupacije

Istočni ukrajinski gradovi Donjeck i Lugansk su u udarnim vijestima širom svijeta. Separatistička su područja od 2014. godine sve više kontrolirana od strane Rusije. Sada je podvučena crta.

Ovo je više od prekretnice. Ovo je raskid sa statusom quo. Priznavanjem istočnoukrajinskih separatističkih područja Donjecka i Luganska i, prije svega, slanjem trupa u ta područja, Rusija je u ponedjeljak povukla crtu pod gotovo osmogodišnju istoriju njihovog postojanja u sivoj zoni koja je formalno pripadala Ukrajini, a u stvarnosti njom je vladala Moskva.

Takozvane “narodne republike” Donjeck i Lugansk nastale su na istoku Ukrajine u proljeće 2014. nakon prosvjeda prozapadne opozicije i promjene vlasti u Kijevu. Danas one čine otprilike trećinu ugljem bogatog Donbasa i dva glavna grada istoimenih regija. Slično kao njemačka Ruhrska oblast, ova su područja prije rata bila gusto naseljena, tu je živjelo oko šest do sedam milijuna ljudi.

U oba područja je jako razvijena industrija ugljena i čelika, a ipak su različita. Dok Lugansk slovi za najsiromašniju regiju u Ukrajini, metropola Donjeck bila je relativno bogata i 2012. godine jedno od mjesta održavanja Europskog nogometnog prvenstva. Od izbijanja rata milijuni ljudi napustili su separatistička područja: većina je pobjegla u Ukrajinu, stotine tisuća u Rusiju, piše Deutsche Welle.

Kako je došlo do odvajanja

Separatistički pokreti u istočnoj Ukrajini bili su jedva primjetni od raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Godine 2004. prvi put je postojala stvarna prijetnja. Tada je “Narančasta revolucija” spriječila pobjedu proruskog političara i bivšeg regionalnog guvernera Donjecka Viktora Janukoviča na predsjedničkim izborima. Njegova “Stranka regija” sa sjedištem u istočnoj Ukrajini prijetila je odcjepljenjem, ali se na kraju nije usudila na taj korak.

Janukovič je ipak postao predsjednik 2010. i vodio je politiku klackalice između Rusije i EU. Njegovo iznenadno okretanje Moskvi izazvalo je proteste opozicije u zimu 2013./2014., nakon čega je pobjegao u Rusiju. Moskva je iskoristila vakuum moći u Kijevu kako bi anketirala Krim. U istočnoj Ukrajini prorusko raspoloženje bilo je manje snažno nego na Krimu. U Donjecku i Lugansku, međutim, skepticizam prema novim vladarima u Kijevu bio je najveći. Neki su i Janukovičev bijeg doživjeli kao poraz Donbasa. Generalno gledano snage su bile otprilike iste. Prema istraživanjima javnog mnijenja oko 20 posto stanovnika Donjecka bilo je spremno dočekati ruske trupe kao oslobodioce. Upravo toliko njih se željelo boriti za Kijev.

U proljeće 2014. okupirane su regionalne uprave u nekoliko gradova u cijeloj istočnoj Ukrajini, a u policijske stanice se upadalo kako bi se ukralo oružje. Pokretačka snaga bili su ruski državljani, očito povezani s tajnim službama. Onda su održani “referendumi” o odcjepljenju od Ukrajine i proglašene “narodne republike” na čijem čelu su bili Rusi. Kijevska je vlada s oklijevanjem pokušala obuzdati ustanak. U ljeto 2014. ukrajinska vojska uspjela je vratiti kontrolu nad većinom područja.

No, nakon izravne intervencije ruske vojske u avgustu, koju Moskva poriče, stanje se promijenilo. Ukrajinska vojska doživjela je poraz u gradiću Ilovajsk, jugoistočno od Donjecka. Velike borbe su prestale. U Sporazumima iz Minska iz februara 2015. linije fronta su konačno zamrznute.

Brza rusifikacija, lagana okupacija

U oba područja od početka je provedena brza rusifikacija. Počelo je s ruskim školskim knjigama i uvođenjem ruske nacionalne valute. Separatističke snage su izgradili ruski savjetnici, što Moskva također poriče. Industrija u regiji je jako trpila zbog otcjepljenja. Neki pogoni su prebačeni u Rusiju.

Rusija je 2019. počela dijeliti ruske putovnice stanovništvu u ovom regionu. Prema posljednjim informacijama, 800.000 istočnih Ukrajinaca navodno ima rusko državljanstvo. Želja da se zaštitite ti “Rusi” ključni je argument za priznavanje separatističkih područja.

Ukrajina je imala teškoća s pravnim statusom ovih područja. U početku ih je Kijev klasificirao kao “terorističke organizacije”. Parlament je kasnije proglasio Donjeck i Lugansk okupiranim regijama, a Rusija je tek 2018. godine imenovana okupatorskom silom. Prema međunarodnom pravu, oba područja su dio Ukrajine.

Ono što ostaje je jezik koji se desetljećima smatra političkim pitanjem u istočnoj Ukrajini. I u sadašnjem konfliktu Rusija je kritizirala ukrajinsku vladu zbog diskriminacije ljudi koji govore ruski. Kijev to poriče. Činjenica je slijedeće: upotreba ukrajinskog, jedinog zvaničnog jezika u Ukrajini, značajno je povećana u pisanoj komunikaciji i u medijima. Kao i u mnogim regijama istočne i južne Ukrajine, većina ljudi u Donbasu govori ruski, pri čemu postoje velike razlike između urbanih i ruralnih područja. Ruski se većinom govori u gradovima, dok u selima dominira ukrajinski ili mješavina oba jezika. Dvije trećine stanovnika separatističkih područja naziva ruski maternjim jezikom. Ovo je rezultat istraživanja Berlinskog centra za istočnoeuropske i međunarodne studije (ZOiS) iz 2019. Svaki treći ispitani je naveo oba jezika, a samo 3,5 posto je navelo ukrajinski kao maternji jezik.

Trenutno raspoloženje među stanovništvom u oba područja može se samo grubo procijeniti. Studija ZOiS-a pokazala je da oko trećine stanovnika Luganska i Donjecka teži statusu autonomije unutar Ukrajine ili Rusije. Svaki peti bi želio vidjeti povratak na uvjete prije odcjepljenja ili priključenje Rusiji bez autonomije. Međutim, nije moguće provjeriti koliko je ta informacija pouzdana, jer se istraživanja u ratnim i kriznim zonama ne smatraju točnima.