UDRUGA SIDRO: Odgojitelji su javna služba bez plaće javnih službenika

Udruga SIDRO – odgojitelji u zaštiti prava djeteta u dječjem vrtiću reagirala je na prijedlog novog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama.

Priopćenje prenosimo u cijelosti:

​”Temeljno pravo svih građana Europske unije je jednakost, no ona u Hrvatskoj zapinje već na prvoj stepenici obrazovanja, i to na svim razinama. Tako i prijedlog novog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama nastavlja u istom smjeru! Dok se hvalimo praćenjem svih direktiva Europske unije, posebice onom o osiguravanju jednakosti građana i pravu na nediskriminaciju, u našim je predškolskim ustanovama na svakom koraku prisutna nejednakost – u dostupnosti i kvaliteti vrtića, u radnim uvjetima, u pravima, u plaćama.

Svibanj i lipanj svake godine vrijeme je iznimnog stresa za sve uključene u sustav prve stepenice obrazovanja – rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) ili jednostavnije rečeno – dječje vrtiće. Velik je broj djece koja ni ove godine neće imati mogućnost uključiti se u prvu stepenicu obrazovanja, mnogi roditelji nisu uspjeli svoju djecu upisati u vrtić i sada u suzama traže kako riješiti problem, a da ne moraju napuštati svoja radna mjesta i davati otkaze. Mnogi od tih roditelja, većinom majke, zaposleni su upravo – u dječjim vrtićima.

U vrtićima u kojima nam već duže nedostaje oko 5000 odgojitelja, a sada će ih još više otići, jer nemaju gdje sa svojoj djecom rane i predškolske dobi. Ipak, ti su roditelji svjesni stanja u vrtićima, svjesni su kako mjesta nema, jer već godinama rade u odgojnim skupinama koja umjesto propisanih najviše 12 djece, broje i 20 djece od godinu ili dvije starosti. Ti ljudi rade s tom djecom gotovo cijelu smjenu sami, jedna odrasla osoba na taj broj djece, i pitaju se kako u tim uvjetima djeci dati sve što im je potrebno. Ti su ljudi svjesni da ne postoji način kako u posudu volumena 2 litre ulijevati 5 litara a da se sve ne prolije. I to je ono što nam se događa, iz godine u godinu. U svemu tome najviše štete trpe djeca, kako ona koja su ostala izvan sustava RPOO, tako i ona koju su ušla u sustav i odrastaju u nemogućim uvjetima prekobrojnosti, nedostatka prostora, nemogućnosti kretanja, nedostatka pažnje odgojitelja i nedostatka podrške stručnjaka drugih profila, poput zdravstvenih voditelja, pedagoga, psihologa, logopeda, edukacijskih rehabilitatora…

O djeci s teškoćama u razvoju koja se često isključuju iz sustava i zanemaruju, a njihovi roditelji odvraćaju od ideje da bi vrtić za njihovu djecu bio koristan, valjalo bi napisati zasebnu knjigu, jer u tekst jednoga članka ne stane sve ono što ta djeca i njihovi roditelji trpe. Istovremeno sa stresom kojeg upravo proživljavaju, od odgojitelja i svih zaposlenih u vrtićima očekuje se iznimno puno razumijevanja. Očekuje se da će bez prigovora podnijeti sav teret nezakonitosti koje im nameće poslodavac, ističe se njihova socijalna osviještenost i empatičnost, važnost njihovoga prihvaćanja ovakve situacije i svih izazova u RPOO. Traži se od njih da izdrže, uvjetuje im se da šute i trpe, dok ih se u isto vrijeme bez imalo srama tretira kao nevažne, kao one koje ne treba ni spominjati, posebice kada se na državnoj razini govori o načelu jednakosti plaća za jednak rad ili rad jednake vrijednosti.

Dok je stres u vrtićima na najvišoj razini, u javno savjetovanje ušao je prijedlog Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Iako su Zakonom o predškolskom odgoju i obrazovanju, već u prvome članku (čl.1., st.3) dječji vrtići definirani kao javne ustanove u kojima se kao javna služba provodi rani i predškolski odgoj i obrazovanje, a u članku 51. istoga Zakona jasno se navodi kako zaposleni u vrtićima moraju imati plaće najmanje jednake onima u osnovnim školama, u prijedlogu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama – vrtića nema! U prijedlogu toga Zakona ne navode se nigdje definicije, odredbe ili akti koji bi konačno jednom za sva vremena riješili enigmu – jesu li zaposleni u dječjim vrtićima javni službenici!? Nema dvojbe, zaposleni u javnoj ustanovi jesu javni službenici, i zato smo u javnom savjetovanju zahtijevali da se to uvrsti, razjasni, i da se sve zaposlene u javnim službama tretira jednako! Smisao i svrha Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama je, kako to predlagatelj navodi, na jedinstven način urediti sustav plaća u državnoj službi i javnim službama koji se temelji na načelu jednakosti plaća (jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti).

Postavlja se pitanje zašto se ovim Zakonom razlikuju kategorije javnih službenika, suprotno odredbama Ustava Republike Hrvatske i Zakona o sprječavanju diskriminacije predviđa se uvođenje jednakosti vrednovanja rada u svim javnim službama, ali samo onima koje se financiraju iz državnog proračuna. Javna služba i rad javnih službenika i namještenika našoj državi moraju vrijediti jednako, bez obzira financira li se taj rad iz državnog ili lokalnog proračuna. U suprotnome, ovaj Zakon pada već na prvoj stepenici provjere ustavnosti, jer diskriminira i dovodi u nepovoljniji položaj dio javnih službenika i namještenika.

Tražimo jednakost svih javnih službenika i namještenika, a ne samo onih koji plaće primaju iz državnog proračuna! Status javnih službenika podrazumijeva mnoga prava, ne samo plaće. Važno istaknuti da i u vrtićima postoje situacije u kojima odgojitelji trpe napade, prijetnje i zastrašivanja, i tu je status javnih službenika dao određenu zaštitu, ali ne i odgojiteljima! Zaposleni u javnoj službi ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja zoran su primjer kako se isto pravo drugačije tumači kod različitih tijela i institucija, a da bi ostvarili svoje pravo, zaposleni u javnoj službi RPOO moraju tužbenim zahtjevima isto utvrđivati, budući da su izostavljeni iz akata koji bi im, svim ovim zakonima jamčena prava – osigurali i u provedbi.

Prava javnih službenika ne mogu se razlikovati po tome u kojoj javnoj službi pojedini radnik radi, niti ih se smije diskriminirati prema tome iz kojeg proračuna primaju plaću, već ta plaća i sva prava moraju biti ista za jednak odnosno rad jednake vrijednosti. Trebaju li javni službenici u dječjim vrtićima – odgojitelji i drugi zaposleni – pravo na jednakost potražiti izvan granica Hrvatske? Hoće li to učiniti obraćanjem Europskim institucijama, ili preseljenjem u neku od uređenih država članica Europske unije? Ako govorimo o jednakosti na koju nas među ostalim obvezuju i razne direktive i akti Europske unije, onda ne mogu postojati ”nejednaki među jednakima”, a to se u Hrvatskoj, čini se, kontinuirano događa.

Udruga SIDRO spremna je zatražiti pomoć institucija izvan Hrvatske, ukoliko nema razumijevanja onih koji ova pitanja moraju urediti unutar granica naše Domovine. Vjerujemo kako to neće biti nužno i kako još ima dovoljno vremena da se ispravi ova nadamo se nenamjerna pogreška”.