SVJEDOČANSTVO UKRAJINSKE ČASNICE: Mučili su me na sve načine u ruskom zarobljeništvu
Više od 200 sudionika iz 30 zemalja okupilo se na devetom Sigurnosnom forumu u Zagrebu. Raspravljalo se o gorućim temama, od nuklearnih do hibridnih prijetnji u svijetu. Na skupu je bila i ukrajinska vojna časnica Marija Chekh, koja je svjedočila o zlostavljanjima u ruskom logoru gdje je provela godinu dana.
Časničku dužnost Marija Chekh obnaša od 2017. godine. Kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu 2022. godine, ona i njezina brigada bili su u Mariupolju, kazala je ukrajinska časnica.
-Svjedočila sam iznimno velikom broju ratnih zločina. Isprva nisam mogla vjerovati svojim očima jer prije velikog rata koji je počeo 2022. nisam bila uključena u vojne sukobe kao dio borbene postrojbe. Surađivala sam s novinarima i bavila se međunarodnim odnosima. No ono što se zbilo u Mariupolju, bio je pakao. Granatirali su rodilište. Tisuće su civila ubijene u jednom poznatom kazalištu. Bilo je grozno. Izgubila sam mnogo svojih suboraca. Bila sam u ruskom zatočeništvu godinu dana. Razmijenili su me, hvala Bogu. No postoji još 900 mojih suboraca koji su i dalje u zatočeništvu, rekla je za HRT Chekh.
Kako je to biti u zatočeništvu ruske vojske? Kakve ste strahote i mučenja prošli?
– Mučili su gotovo svakog zatvorenika. Ja nisam bila iznimka. Bila je riječ o elektrošokovima, različitim fizičkim kaznama i zlostavljanjima. Uskraćivali su nam vodu, a katkad i hranu. Koristili su se metodama KGB-a koje su rabili i u prošlosti. Bilo je upaljeno jako svjetlo i nismo mogli spavati. Bilo je teško stajati na nogama od jutra do večeri. I ženama i muškarcima noge su bile natečene i imali smo mnogo rana jer smo stalno morali stajati. Nismo smjeli sjesti ili leći. Problem je bio i održavanje higijene. Vode nije bilo dovoljno ni za piće. Najteže je bilo ljeti. Nisu nam dali vode tri dana. Imala sam malu bočicu vode i mislila sam da ću umrijeti. Ne znam kako sam preživjela. Zatim sam pala na pod i ondje sam ležala. Nisam se čak ni bojala da će netko doći i istući me jer je bilo zabranjeno leći na pod. Bila sam toliko iscrpljena. Glavni mi je cilj bio preživjeti kako bih svima mogla reći što se i dalje događa u 21. stoljeću u Europi. Htjela sam da se to nekako zaustavi.
Kako ste preživjeli?
– Rekli su mi da mi je muž mrtav, ali u sebi sam znala da je još živ jer je i on časnik. U meni je postojala neka snaga. Nisam se bojala fizičke boli jer sam se prije često bavila sportom, a tijekom bavljenja sportom katkad osjećate bol. I tada ste svjesni da je ta bol nužna za ostvarenje cilja. Taj dio bio mi je podnošljiv. Najgore mi je bilo uskraćivanje informacija. Nekoliko mjeseci nisam dobila nikakve informacije. Čak nisam bila ni na ispitivanjima. To je bilo teško. Razmišljala sam o tome što ću učiniti kada se vratim. Kovala sam planove. Razmišljala sam i o odjeći jer sam žena. Živjela sam u svom svijetu mašte i to mi je pomoglo.