SVJEDOČANSTVA: Dr. Rachel Naomi Remen – Kako nas život može iscijeliti?!

rachel naomi remen

Rachel Naomi Remen je liječnica koja ima iznimno bogato iskustvo rada s pacijentima. Neke od njihovih životnih izazova, priča i pouka iznijela je u knjizi Priče koje iscjeljuju – mudrost podijeljena za kuhinjskim stolom.

Kako i sama kaže, na njezin pogled na život i smrt uvelike je utjecao djed, koji je podjednako cijenio modernu i tradicionalnu medicinu.

Njezino je djetinjstvo bilo ispunjeno nedjeljnim druženjima s voljenim djedom i obiteljskim okupljanjima za stolom, za kojim su se uvijek ispredale zanimljive priče.

Smatra da upravo te priče pružaju osjećaje povezanosti i zajedništva, koji su bitni elementi svakog iscjeljenja.

Osobno iskustvo dr. Remen

Nakon što joj je vrlo rano dijagnosticirana Crohnova bolest, dr. Remen se i sama našla u ulozi pacijentice.

Poslije teških operacija abdomena, nakon kojih je morala nositi i stomu, shvatila je koliko je istovremeno i ranjiva i snažna.

No, još važnije, shvatila je koliko je i njoj samoj bitan humani, ljudski pristup liječnika, piše Alternativa za Vas.

Dok je radila kao savjetnica osoba oboljelih od raka, dr. Remen je primijetila sličan obrazac kod svih pacijenata: oni istinski cijene svaki trenutak u kojem ne osjećaju bolove, raduju se sitnicama, uživaju u mirisu čaja i uživaju u druženju i razgovorima.

Bolest nas uči da ne postoji trenutak u životu koji je manje važan od onog drugog.

Svaki trenutak zaslužuje da mu se posvetimo i budemo u njemu prisutni svim svojim bićem.

Priče koje je čula od svojih pacijenata dodatno su je ohrabrivale i pomogle joj da pronađe put i do vlastitog iscjeljenja.

Primjer pacijenta Maxa i želje za životom

Nakon što je prošla teške operacije zbog Crohnove bolesti dr. Remen je osvijestila svoju životnu snagu te smatra da je to nešto što svi stječemo rođenjem.

No, kao liječnica, upitala se možemo li u slučaju teške bolesti sami birati hoćemo li živjeti?

Jer oni koji žarko žele živjeti ponekad umiru, a drugi, kojima život i nije toliko privlačan, često i dalje ostaju na ovom svijetu.

Ta volja za životom povezana je s nesvjesnim dijelom našeg bića, s našim najdubljim uvjerenjima o sebi samima, kaže dr. Remen.

Navodi primjer pacijenta Maxa, koji je rano došao na svijet te se kao beba jedva izborio za život.

Jednom prilikom čuo je svađu između roditelja, a zatim oca kako za njega govori: “Da je ovaj mali slabić dio mojeg stada, ostavio bih ga da izgladni.”

Za razliku od oca koji ga je uvijek odbacivao, majka je Maxu, dok je bio mali, posvećivala puno vremena i pažnje.

Zbog toga je cijeli život proveo živeći na rubu – pio je, pušio, sudjelovao u tučnjavama, vozio jako brzo…

Podsvjesno bi izazivao smrt kako bi udovoljio očevoj želji, no uvijek bi se izvukao – kako bi udovoljio majci.

Kako sam kaže, u njemu je oduvijek postojalo “ono nešto što želi živjeti” pa bi svaki put za dlaku izbjegao smrt.

Nakon što je uz pomoć dr. Remen stekao dublje uvide u svoje postupke te nakon što je oprostio ocu, njegove su opasne navike prestale i počeo je živjeti normalno.

Kamen koji povezuje i osnažuje

Kroz iskustvo rada s brojnim pacijentima koje ju je, kako kaže, oplemenilo, ali i zahvaljujući tome što je i sama bila pacijentica, dr. Remen je došla do važnog zaključka.

Shvatila je da nam se bolest ne događa samo zato da bismo je liječili već i zato da bismo spoznali neku dublju istinu i mudrost te tako postali cjeloviti.

U praksu rada s oboljelima od raka dr. Remen uvela je jedan neobičan ritual.

Predložila je teško oboljelima da se dan prije operacije sastanu s prijateljima ili obitelji te da na sastanak ponesu kamen, koji može stati u dlan.

Na sastanku bi svi sjeli u krug te bi svatko od prisutnih, držeći kamen bolesnika u ruci, ispričao svoje iskustvo, primjerice bolesti unutar obitelji, smrti bliske osobe ili gubitka posla.

Zatim bi naveo osobinu koja mu je najviše pomogla da prebrodi tu tešku životnu situaciju.

Primjerice:

Odlučnost mi je pomogla da preživim.
Smisao za humor me spasio.

U kamen bi izgovorio osobinu koja mu je u teškom trenutku pomogla, ulijevajući tako u kamen vlastitu odlučnost, humor, hrabrost i nešto slično.

Taj bi kamen oboljeli često nosili sa sobom na operaciju znajući da u operacijsku dvoranu idu osnaženi mislima, nadom i molitvama koje su im uputili drugi ljudi.

Mnogi od pacijenata potvrdili su da su se nakon ovakvih sastanaka osjećali osnaženo i nadahnuto.