SVIJET BOGATAŠA: Jesu li nam potrebne škole i diplome da bismo plivali u novcu?
Vode li nas ka putu da postanemo dobrostojeći građani ovog svijeta određene škole i fakulteti, obrazovanje uopće? Određuje li naše obrazovanje što ćemo, kada i kako postati? U ovoj ćete priči naići na odgovor – ne!
Sjećate se rečenice „Ako nećeš učiti bit ćeš nitko i ništa“? Sjećam se kada sam dobila jedinicu iz engleskog u srednjoj školi, mama je dobila živčani slom i držala mi predavanje kako neću postati nitko i ništa ako ne ispravim tu jedinicu, da ću cijeli život čistiti ulicu (i dalje ne razumijem tu vječitu predrasudu da su svi čistači neškolovani ljudi). Jedinica je ispravljena i ja čistim samo stan u kojem živim. I saznajem kako nekima i nisu trebale škole da bi uspjeli.
Ženski raj – Zaru osnovao je čovjek koji je sa 14 godina napustio školu. Amancio Ortega danas u svom vlasništvu drži ženska utočišta za trošenje novaca, Bershku, Massimo Dutti, Oysho…
Ukoliko su vam fakultet, sreća ili nešto treće omogućili da svoj stil nadopunjujete stvarima s Gucci logotipom, onda morate znati da svoj novac zapravo dajete osobi koja je napustila školu s 11. godina – Francoisu Pinaultu, a koji danas u svom portfelju, uz Gucci, posjeduje Samsonite i Pumu.
Ploče slavnih Sex Pistolsa izdavao je Richard Branson čije se bogatstvo procjenjuje na pet milijardi dolara. Vlasnik Virginia grupe i organizator putovanja u svemir, napustio je školu sa 16 godina. Joe Lewis se obogatio trgovinom obveznica te ostvario san 99 posto muškaraca i kupio nogometni klub – Tottenham Hotspur.
Sa 15 godina je počeo raditi kod oca u maloj ugostiteljskoj tvrtci nakon što je napustio školu. Iz ovoga možemo vidjeti da su neki od najbogatijih ljudi na svijetu zapravo neškolovani delikventi, pridjev koji se najčešće koristi za osobe koje napuste školu, jer po vječitoj predrasudi ako nisi završio školu ti si nitko i ništa.
Nemamo svi sreću kao David H. Murdock koji je s 15 godina napustio školu, živio kao beskućnik i od humanitarca dobio 1.200 dolara od kojih je kupio zatvoreni restoran te postao najveći proizvođač voća i povrća na svijetu.
Kao što vidite, potrebna nam je sreća, ali i „žica“ za poduzetništvo. O ovim ljudima se piše jer su izuzeci, njih škola nije odredila tko će postati, niti će odrediti nas. Škola nas može usmjeriti i biti početna staza za put kojim želimo ići.
U današnje vrijeme gubimo vjeru da nam obrazovanje može pomoći da postanemo „netko i nešto“, zbog općenitog stanja u zemlji, gdje ljudi s diplomama kopaju po smeću. Ali, još uvijek postoje mjesta na kugli zemaljskoj gdje se obrazovanje cijeni. Samo je uz obrazovanje potrebna i hrabrost – da se krene novim putem, a uz to i upornost, snalažljivost, želja i sreća. Malo sreće nije na odmet, možda se i nama u životu pojavi humanitarac s nekoliko stotina dolara viška u džepu ili bar netko tko će cijeniti naše obrazovanje i trud. (a. l.)