STRANKA RADA I SOLIDARNOSTI: Nazovimo ulice po zaslužnim ženama grada Zagreba!

U srijedu, 12. travnja, na terasi kavane ‘Palainovka’ na Gornjem gradu održana je Konferencija za medije na temu inicijative Stranke rada i solidarnosti da se neimenovane ulice u gradu Zagrebu nazovu po istaknutim i zaslužnim ženama iz 19. i 20.stoljeća koje su obilježile dio povijesti glavnog grada.

Name, kako je istaknula potpredsjednica Stranke rada i solidarnosti i predsjednica Gradske organizacije Grada Zagreba Jelena Pavičić Vukičević, samo 1,8 % ulica i trgova u Zagrebu nosi ime jedne žene, od kojih mnoge nisu niti bile žive osobe već književni likovi.

‘U povijesti Grada Zagreba postoji zaista veliki broj žena koje su zavrijedile da im na jedan primjeren način damo prostor i skrenemo na njih pažnju kako bi svi građani Grada Zagreba, ali i posjetitelji, imali prilike čuti za njih i upoznati se s njihovim životnim pričama. Zato danas želimo predstaviti pet znamenitih žena koje su obilježile kulturni i javni život upravo Gornjeg grada’ – istaknula je Pavičić Vukičević.

Životopise slikarice Cate Dujšin – Ribar, umjetnice Izabele Šimunović, pionirke i okosnice ženskog osvješćivanja, okupljanja i učenja o vlastitom narodu Josipe Vancaš, grofice Sidonije Rubido Erdody te umjetnice, arhitektice i fotografkinje Marije Braut, predstavile su književnica i potpredsjednica GO Grada Zagreba Stranke rada i solidarnosti Milana Vuković Runjić, direktorica Turističke zajednice grada Zagreba Martina Bienenfeld, operna pjevačica i glumica Sandra Bagarić, glumica Marija Sekelez te muzejska pedagoginja Vesna Leiner.

Josipa Vancaš poznata i kao majčica Ilira, okupljala je ilirske prvake u svojoj kući u Opatičkoj ulici i zaslužuje da se neka ulica ili put nazove njezinim imenom. U svom salonu pomagala je bolesnom Stanku Vrazu i Vatroslavu Lisinskom, u njezinom je salonu Petar Preradović čitao svoje pjesme, a Sidonija Erdody Rubido zapjevala je uz prve taktove hrvatske opera ‘Ljubav i zloba’ – istaknula je Milana Vuković Runjić.

Vesna Leiner istaknula je zašto svoju ulicu zaslužuje i Sidonija Erodody Rubido, prva hrvatska operna primadona koja je prvi put koncertno izvela poznatu budnicu ‘Još Hrvatska ni propala’ i koja je pjevala u prvoj hrvatskoj opera ‘Ljubav i zloba’.

Život uspješne slikarice i pjesnikinje Cate Dujšin – Ribar, koja također zaslužuje ulicu koja bi nosila njezino ime, predstavila je Sandra Bagarić, dok je o fotogtrafkinji Mariji Braut govorila Martina Bienenfeld.

Glumica Marija Sekelez predstavila je životopis slikarice Izabele Šimunović čija se djela nalaze u brojnim muzejima, galerijama I privatnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i u svijetu.

‘Neke od ovih istaknutih žena već su bile u fondu imena iz kojeg Odbor za imenovanje ulica, naselja i trgova imenuje ulice, naselja, trgove, stube, prečace i slično, no neke od njih nisu pa je zato inicijativa našeg Kluba zastupnika bila upravo da se i one uvrste u taj fond. Naša želja nije samo da ove žene dobiju samo svoju ulicu, trg ili prečac, već da one dobiju zapravo nastavak svoje karijere, svog života upravo na lokacijama koje su u njihovom životu bile značajne’– dodala je Jelena Pavičić Vukičević.

ZASLUŽNE ŽENE

Cata Dujšin –Ribar (Trogir, 17. 10. 1897. – Zagreb, 8. 9. 1994.), slikarica i pjesnikinja.

Djetinjstvo je provela u Kotoru, gdje je završila tri razreda Trgovačke akademije, a u Zagrebu je studirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (1917-1921; profesori – F. Kovačević, O. Iveković, M. C. Crnčić) te kasnije (1924/25. g.) privatno kod slikara Vladimira Becića. Bila je uspješna pjesnikinja, objavila je nekoliko zbirki pjesama: Rastanci bez rastanaka (1971), Iz kamene jeke (1975) i Lirika (1983). Za Dubravka Dujšina udala se 1920., a za dr. Ivana Ribara 1952. godine.

Živjela je na Gornjem gradu u Demetrovoj ul. 3. Prvo je bila udata za Dubravka Dujšina, istaknutog glumca i neko vrijeme ravnatelja HNK a poslije njegove smrti udala se za dr.Ivana Ribara istaknutog političara. U svom stanu okupljala je brojne hrvatske kulturnjake, umjetnike i političare. Svoj stan Na Gornjem gradu, sa bogatom zbirkom umjetnina, darovala je Gradu Zagrebu.

Izabela Šimunović (1970.-2010.)

Bila je originalna umjetnica i vedra, energična i svestrana osoba. Izrađivala je papiroreze, služeći umjetničkoj ideji staroj tisućljeće i pol, ponikloj u šestom stoljeću u Kineskom Carstvu, nakon što su izumili papir.

Bila je zaljubljena u arhetipove. Iz Australije je ponijela aboridžinske čovječuljke, njihove napete i nemoćne kretnje iz zore ljudskog postojanja, slične altamirskim, koje zreli Krleža toliko zanosno hvali u Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića. Njezina interpretacija uključivala je, međutim, i humor. Njezini čovječuljci nisu samo napeti i prestrašeni, oni su katkad i zbunjeni, pa i tvrdoglavi.

Na Gornjem gradu držala je gostionicu Pod starim krovovima, u kojoj su se održavale izložbe i skupljali umjetnici. Uključila se u organizaciju zagrebačkog ljetnog festivala Amadeo, gdje je na scenu dovodila glumce i glazbenike s kojima je prijateljevala ili se jednostavno umjetnički našla. Dio je svoga rada, u skladu sa svojom društvenošću i svestranošću, dala opernom i dramskom kazalištu kao scenografkinja i kostimografkinja.

Josipa Vancaš u Fondu imena od 2011. g.

Ilirska mamica – kako su je zvali brojni pripadnici Ilirskoga pokreta, pionirka je i okosnica ženskog osvješćivanja, okupljanja i učenja o vlastitu narodu. Nesebično je, uporno i do kraja života pomagala brojnim pripadnicima ilirskog pokreta – u kući Vancaševih u zagrebačkoj Opatičkoj ulici predloženo je osnivanje „Matice Ilirske“, ondje su se svakodnevno sastajali Ljudevit Gaj, Dimitrije Demeter, Vjekoslav Babukić, Ljudevit Vukotinović, Stanko Vraz, Petar Preradović, Ivan pl. Trnski, Bogoslav Šulek, Ivan Mažuranić (hrvatski ban- od godine 1873. do 1880.), Ivan pl. Kukuljević, biskup Strossmayer i niz drugih jednako oduševljenih, iako manje poznatih Ilira, a Vatroslav Lisinski ondje je prvi put slušao arije iz svoje opere „Ljubav i zloba“.

Istinska dobrotvorka mladih Ilira, svesrdno je pomagala i Ilirskoj čitaonici, Gospodarskom društvu, Narodnom muzeju i Matici ilirskoj (prvi su prilozi za osnivanje Matice skupljani u njezinu domu). Pomagala je rodoljubne i dobrotvorne akcije, sirotinju i siromašne đake. Zvali su je majčicom Ilira, narodnom našom vilom, prijateljicom književnosti, a zbog ljepote i zagorskom ružom, nježno je spominjali, voljeli je i cijenili.

U rano doba “Ilirskog preporoda” održavaju se brojne dobrotvorne priredbe – skupljanje novčanih sredstava za školovanje, stipendiranje darovitih (tombola, plesovi, koncerti, večere).

Sidonija Rubido Erdödy u Fondu imena od 2011. g.

Grofica Sidonija Erdödy rođena je 7. veljače 1819. u Zagrebu, od roditelja grof Karla (Dragutina) Erdödy i Henriette Harbuval et Chamare. Roditelji su joj pružili izuzetno obrazovanje, pa je tako Sidonija uz strane jezike (francuski, njemački, latinski) koje je morao poznavati svaki pripadnik plemstva učila i hrvatski što u ono doba baš i nije bilo uobičajeno.

Glazbena poduka bila je povjerena supružnicima Karlitzky (gđa. Karlitzky bila je operna pjevačica njemačkog kazališta u Zagrebu, a njen suprug prvi guslač zagrebačke opere). Vrlo rano Sidonija je ušla u društveni život i priključila se ilirkom pokretu. Već 1833. u dobi od samo 14. godina u zagrebačkoj Streljani izvela je Gajevu budnicu “Još Hrvatska ni propala” uz neviđene ovacije publike. Bilo je to zaista nevjerojatno čudo jer su se sve kazališne i ine kulturne priredbe onoga doba izvodile isključivo na njemačkom jeziku. Time su životni put i slava mlađahne grofice bili osigurani. Godinu dana kasnije u Zagrebu je boravila proslavljena berlinska operna diva Ennes koja je kraće vrijeme ostala na dvorcu grofova Erdödy podučavajući Sidoniju u pjevanju. U drugoj polovini 30.-ih i prvoj polovini 40.-ih godina XIX. st. nastavlja se intenzivna kulturna i društvena djelatnost Sidonije. Prilikom boravka u Beču 1839. do 1841. bilo joj je ponuđeno da postane pjevačica bečke Opere, što je ona odbila kao neprilično za jednu groficu. O tadašnjoj njenoj slavi najbolje govori i podatak da se njen lik našao na onodobnim igračim kartama, a Sidonija je jedina žena koju je Vlaho Bukovac naslikao na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta (na toj slici poznatoj kao “Hrvatski narodni preporod” Sidonija je naslikana u pratnji Ivana Kukuljevića Sakcinskog).

Sredinom 40.-ih godina često je izvodila pojedine arije iz buduće opere Ljubav i zloba na brojnim koncertima koje su održavali ilirci. Vrhunac svoje slave doživjela je na praizvedbi prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” Vatroslava Lisinskog koja je održana 28. III. 1846. u Zagrebu. Sidonija je tom prilikom pjevala lik Ljubice. Nakon praizvedbe Sidonija je istu ulogu otpjevala još sedam ili osam puta (29. i 31. III, 2, 4, 19 i 24. IV, te 23 a možda i 24 X. iste godine). Zanimljivo je da je Sidonija uz svog brata Stjepana jedina od obitelji Erdödy pristala uz ilirski pokret, dok su svi ostali članovi obitelji bili promađarski orijentirani. Sidonija je također bila jedna od rijetkih žena koja se istinski priključila i mogli bismo čak reći odigrala jednu od glavnih uloga u ilirskom pokretu. Nakon Revolucije 1848. društveni angažman popularne grofice prestaje pod pritiskom Bachova apsolutizma, da bi 1861., nakon ponovnog uspostavljanja građanskih sloboda, Sidonija bila izabrana za pokroviteljicu Hrvatskog glazbenog zavoda.

Usprkos brojnim obavezama na kulturnom planu Sidonija je vodila uzoran obiteljski život. Godine 1843. u Mariji Bistrici udala se za svog velikog obožavatelja Antuna pl. Rubido od Zagroja. U tom se braku rodilo dvoje djece, Milutin (koji je umro još u djetinjstvu o dobi od 10 godina) i Radoslav. Sidonija Rubido Erdödy umrla je 17. veljače 1884. u dobi od 65 godina. Pokopana je četiri dana kasnije u obiteljskoj grobnici pokraj župne crkve u Gornjoj Rijeci, gdje se i danas nalazi njena grobna ploča, zajedno sa svojim mužem i djecom.
Napravila je scenografiju za neke od ključnih generacijskih predstava, primjerice za “Ospice” Ivana Vidića 1998. godine u Dramskom kazalištu Gavella. Radila je za zagrebačku i ljubljansku operu, za splitski HNK, Shakespeareov “San ivanjske noći”, za Dubrovačke ljetne igre.
Izlagala je i u galerijama i na ulici, od Italije do Slovenije, od Amerike do Engleske.
Kad nije putovala, živjela je u gornjogradskoj Matoševoj ulici.

Marija Braut u Fondu imena od 2015. g. (1929. – 2015.)

Rođena u Celju 1929. godine kao jedino dijete svojih roditelja, Marija Braut se 1941. s obitelji seli u Zagreb. Studirala je arhitekturu, a kao mlada djevojka plesala je i pjevala u ansamblu Lado. Zagreb je bio i ostao njezina najveća inspiracija. 40 godina bilježila je sve njegove preobrazbe. Nije čudo da su je zvali dobrim duhom Zagreba.
Osim što je bila genijalna umjetnica, Marija Braut je bila i iznimno zanimljiva osoba. Bila je prva žena koja je šezdesetih godina u Zagrebu nosila traperice. Pitanje je koliko bi sve to bilo zanimljivo da se ne radi o ženi, nego o muškarcu.

Fotografije i na tisuće negativa Marije Braut čuvaju se u zbirkama u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu.

Dobitnica je nagrade Grada Zagreba 2015. godine za značajan doprinos hrvatskoj umjetničkoj fotografiji. Ona nije samo fotografkinja već kroničarka povijesti koja je objektivom bilježila prošlost u trenutku kad je ona nastajala. Zagreb zauzima važno mjesto i najveći dio njene fotografske memorije. Čudesne fotografije Zagreba koje je snimila u razdoblju od kraja šezdesetih do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća bile su prikazane na izložbi Nepoznati Zagreb Marije Braut tijekom 2014. u Umjetničkom paviljonu. Travno, Sopot, Prečko, Knežija, petlja na Držićevoj, studentski dom na Savi, Most Mladosti i još mnoštvo kvartova, objekata i vitalnih zagrebačkih dijelova zahvaljujući objektivu Marije Braut trajno su zabilježeni upravo onda kada su se gradili i nastajali. Fotografije Zagreba odraz su autoričina doživljaja dok ih je snimala. Iz njih se iščitava velika ljubav prema gradu koji ju je obilježio, ali i koji je ona obilježila.