ŠTOVANJE DIKTATORA: I nakon Staljina opet Staljin

Točno je 70 godina od smrti Staljina. Sovjetski vođa je u svojoj paranoji kriv za milijune mrtvih, ali sad se opet dižu spomenici njemu u spomen. Jer i današnji vladar Kremlja tu ima svoju računicu.

Peti ožujak 1953. je bio četvrtak i čak za Rusiju neobično hladan zimski dan. Što se tog dana točno zbivalo u dači sovjetskog vođe Josifa Džugašvilija nedaleko od Moskve – još uvijek se nagađa. Je li Staljin pretrpio moždani udar, ali je umro jer se niti stražar nije usudio – ili mu je bilo naređeno da ne uđe u njegovu sobu i pruži mu pomoć? Je li ga netko iz same sovjetske vrhuške – prvo se tu misli na svemoćnog šefa tajne službe Beriju koji je ipak morao znati kako će jednog dana i on doći na red da nestane kao mnogi drugi u tadašnjem Sovjetskom Savezu – ipak uspio otrovati?

Bilo kako bilo, tek nešto prije 10 sati uvečer su liječnici i službeno potvrdili smrt 74-godišnjaka. Naređena je nacionalna žalost, organiziran pogreb, duge kolone građana su usprkos hladnoći došli u suzama oprostiti se od “oca naroda”. Ali daleko od očiju javnosti je odmah nastupila ogorčena borba između tri glavne poluge komunističkog režima – partije, tajne službe i vojske – tko će biti njegov nasljednik. Dugo je trebalo do “proljeća”, piše Deutsche Welle.

Na koncu je to bio Nikita Hruščov, rođen u Donbasu u Ukrajini, ali vjeran vojnik sovjetskog režima. Još tri godine je prošlo dok i on nije održao legendarni govor u kojem se osuđuje kult ličnosti Staljina, ali tek u šezdesetima se Staljin konačno proglasio što je bio: masovni ubojica. U tri desetljeća staljinizma je možda čak 40 milijuna ljudi bilo žrtva njegovog terora: bilo da su likvidirani, umrli od gladi ili odvedeni u logore. Ne tek sela, čitave etničke skupine su bile deportirane, “čistka” protiv “narodnih neprijatelja” se provodila stalno i svatko je mogao postati žrtva.

Irina Šerbakova je jedna od osnivačica udruge Memorial koja je – dok je Putin nije zabranio, njegovala uspomenu na žrtve staljinističkog terora. “Zvuči čudno, ali smrt Staljina je bilo moje prvo sjećanje u djetinjstvu”, kaže nam ova 72-godišnja povjesničarka. “1953. sam bila mala curica, ali se dobro sjećam njegove smrti. To sam doživjela na djetinjasti način, prije svega atmosferu koja je vladala: kako je iz hladnoće i straha – posljednji mjeseci doba Staljina su stvarno bila olovna vremena, užasno tmurni – došlo očekivanje proljeća.”

Bista među krastavcima je druga stvar

Tek desetak godina nakon Staljinove smrti počeli su se pokazivati prvi znakovi tog proljeća: preko noći i bez buke je 1961. odstranjeno njegovo balzamirano tijelo koje je ležalo pored Lenjina na Crvenom trgu. Nebrojeni spomenici Staljina po čitavom Istočnom bloku su rušeni ili pretopljeni u metal, imena gradova, trgova i ulica nazvanih po Staljinu su dobila neka druga imena.

Štovanje diktatora je zapravo opet počelo tek nakon sloma Sovjetskog Saveza, objašnjava ruska spisateljica Irina Rastorgueva. Kaže kako kolege iz ruske Wikipedije vode točnu evidenciju o neostaljinističkim spomenicima: “Već u 90-tim i 2000-tim godinama je bilo prvih pokušaja opet postaviti spomenike Staljina, prije svega u provinciji ili u Staljinovom rodnom gradu Goriju u Gruziji. Ali to se uopće ne može usporediti s onim što se sad događa.”

Jer u tim prvim godinama “demokracije” u Rusiji je kod nekih štovanje Staljina bio oblik inata na kaos i kriminal u postsovjetsko doba. Ali jedno je ako netko postavi bistu Staljina u svoj vrt, a drugo je kad je 1. veljače ove godine Volgograd i službeno opet – doduše samo na jedan dan – proglasio da se zove Staljingrad. To je doduše bila 80. obljetnica bitke za tadašnji Staljingrad, ali i tom prilikom je opet u milijunskoj metropoli Volgogradu postavljena Staljinova bista kao poruka “određenim državama koji danas hoće uništiti sjećanje na veliku pobjedu sovjetske vojske”, izjavio je gradonačelnik Staljingrada/Volgograda.Za Rastorgruevu nema uopće sumnje: tako nešto se moglo dogoditi samo po direktivi ravno iz Kremlja. “Mogli su grad odmah nazvati Putingrad”, misli publicistica. Jer ona u tom spomeniku i veličanju Staljina vidi “dokaz za novu paradigmu i novo tumačenje povijesti koje se diktira odozgora.”

Tko je pobjedio u ratu?

Jer Putinu je Staljin izuzetno važan iz vlastitih razloga i ideologije: “Pobjeda u Drugom svjetskom ratu je posljednji zajednički nazivnik, posljednji adut ruske propagande, jer u Ukrajini za rusku stranu sve izgleda prilično žalosno. A tko je pobijedio u ratu? Staljin! A tko je Staljin danas? Pa Vladimir Vladimirovič! Putin je naš Staljin i on nas vodi u pobjedu.”

“Isto tako da pobjednici u Drugom svjetskom ratu nisu saveznici, nije bila Crvena armija, nije čak niti ‘herojski sovjetski narod’ (kako je Nikita Hruščov rekao u svom govoru protiv kulta Staljina 1956. – op. ur.), nego lično Staljin je zapravo također tumačenje najnovijeg doba Putina”, kaže Šerbakova za Deutsche Welle.

U današnjoj Rusiji govoriti o zločinima Staljina znači ne biti dovoljan domoljub. Tako je i organizacija Memorial zabranjena, makar je bila još daleko od kraja istraživanja i otkrivanja uvijek novih zločina tog doba. Ali ova povjesničarka ne gubi nadu: jednog dana će i u ruskim udžbenicima povijesti biti ne samo poglavlje o staljinizmu, nego i o putinizmu. “Ali prije toga moramo preuzeti odgovornost za ono što se upravo dešava u Ukrajini i platiti cijenu za to. A to će nas veoma, veoma skupo koštati.”