SLIKE ŽIVOTA: Tanja Šupe – Jedino mi u Hrvatskoj imamo knjižnicu za djecu s oštećenim vidom

Bit će lijepih petnaest godina kako djeluje prva dječja knjižnica za djecu s oštećenjem vida otvorena u prosincu 2008. gdine. Djeluje u Rijeci, u Osnovnoj školi Pećine. I evo još jedne zanimljive i važne posebnosti – do danas je jedina u Hrvatskoj!

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“U budućnosti voljeli bismo ostvariti više međunarodnih suradnji kojima bi unaprijedili svoje usluge. Također nam je želja svojim nastojanjima rad Knjižnice učiniti vidljivijim za nadležne institucije kako bi financiranje Knjižnice postalo redovito. U ovom trenutku oslanjamo se na skromne izvore škole u okviru koje djelujemo i donacije što nikako ne zadovoljava potrebe u nabavci materijala”, doznajemo od defektologinje i knjižničarke prof. Tanje Šupe, koja nam je u razgovoru otkrila još mnoge posebnosti ove jedinstvene knjižnice.

Kako se došlo na ideju da se udare temelji jednoj tako važnoj knjižnici?

U školi je tada djelovao Odjel za djecu s oštećenjem vida u okviru kojeg se pružala rehabilitacijska podrška djeci oštećena vida. U radu se nedostatak prilagođenih materijala pokazao kao problem. Ono malo slikovnica i nastavnih materijala što je postojalo bilo je cijenom nedostupno roditeljima. Za primjer jedna slikovnica prilagođena potrebama djeteta oštećena vida bila je deset puta skuplja od one na standardnom tisku. Osim toga svijest o potrebi za prilagođenim knjigama izuzev onih za proces obrazovanja bila je vrlo niska. Lions club Rijeka ponudio je svoju podršku i tako se rodila ideja o specijaliziranoj knjižnici za djecu s oštećenjem vida. Želja je bila osigurati prije svega materijalnu podršku djeci u vidu slikovnica, knjiga, nastavnih materijala, didaktičkih sredstava.

Kako ste se vi našli u svemu? Otkud zanimanje za to područje?

Kao edukacijski rehabilitator radila sam u Odjelu za djecu s oštećenjem vida koji je tada već djelovao u sklopu Osnovne škole Pećine. Kako sam vodeći program rane intervencije imala polovicu radnog vremena ovdje u školi, nekako se prilika da dodatno radim u Knjižnici činila logičnom odlukom. Svakako je bio izazov jer je knjižničarska struka bila za mene novost. Mogu reći da nisam dovoljno znala o širokom spektru aktivnosti koje nudi knjižničarska struka.

Koliko je teško djecu s oštećenjem vida navikavati na knjigu, postići njihovu zainteresiranost?

U odnosu na djecu s oštećenjem vida treba reći da teškoće proizlaze iz dostupnosti knjiga. Sam interes je možda i veći u odnosu na djecu bez oštećenja vida jer su im neke druge isključivo vizualne aktivnosti ograničene. Sada kada je fond relativno zadovoljavajući nema prepreka u razvijanju čitalačkih navika od najranijeg djetinjstva.

Jeste li još uvijek jedini u Hrvatskoj?

Jesmo, još uvijek smo jedina knjižnica specijalizirana za djecu s oštećenjem vida. Treba reći da i matična Knjižnica za slijepe u Zagrebu ima u svom fondu dječju literaturu, kao i knjižnica Zaklade čujem, vjerujem, vidim.

Od aktivnosti značajno je prikupljanje knjiga? S kakvim fondom danas raspolažete?

Obogaćivanje fonda ostaje jedna od stalnih aktivnosti Knjižnice, premda možemo reći kako danas raspolažemo relativno zadovoljavajućim fondom knjiga u odnosu na vrijeme kada smo otvorili Knjižnicu. U fondu imamo oko 1300 knjiga koje čine zvučne knjige, taktilne slikovnice, knjige na crnom tisku kao stručna literatura, knjige na brajici, knjige na uvećanom tisku. Zbirke knjiga se odnose na stručnu literaturu u području oštećenja vida, Referentnu građu prilagođenu za djecu oštećena vida, dječju književnost, nastavne materijale, nastavna pomagala i zbirku didaktičkih igračaka.

Kakve se teškoće na tom planu javljaju, jer je sigurno da takvih knjiga i nema dovoljno na tržištu?

Problem dostupnosti prilagođene građe globalni je problem. Količina informacija i izdavaštva je prisutna u toliko velikoj mjeri da je potpuno nemoguće prilagoditi svu građu. Kada su djeca u pitanju ovaj problem postaje još kompleksniji jer je djeci teže osigurati druge formate prilagodbe poput formata za odrasle koji se mogu učiniti dostupnima putem asistivne tehnologije. Djeci su potrebne knjige i slikovnice kako bi se razvijali kroz dobrobiti koje knjiga kao medij pruža. U suradnji s različitim institucijama pokušavamo pribaviti nove knjige. Primjer jedne takve dobre suradnje je onaj sa studentima Akademije primijenjenih umjetnosti iz Rijeke čiji studenti u sklopu kolegija izrađuju taktilne slikovnice. Njima prilika za učenja, a nama niz novih knjiga za fond.

Za što su djeca najviše zainteresirana?

U mlađoj dobi to su svakako edukativne interaktivne slikovnice, a kasnije su to dječji romani.

Što traže?

Rekla bih kako trend čitanja opada u starijem uzrastu kao i kod ostatka populacije te se u višim razredima najčešće čitaju lektirni naslovi. Mlađa djeca uzimaju taktilne slikovnice s kraćim pričama i edukativnih sadržaja.

Kako ste zadovoljni odnosom djece prema knjizi, prema čitanju?

Općenito čitalačke navike ovise puno o roditeljima koji ih razvijaju ili to ne čine kod svoje djece. Ono što sada zadovoljava u populaciji djece oštećena vida je da se djeca s knjigom susreću rano i ona im je dostupna. Prije 15 godina nije bilo tako jer bi vrlo često prvi susret s prilagođenom knjigom bio u školi. Mislim da bi ipak kao knjižničarska struka mogli učiniti više za poticanje čitanja, premda je vidljiv veliki napredak. Posebno treba djelovati na stariju djecu pod čime mislim na više razrede osnovne škole gdje te čitalačke navike jako opadaju u odnosu na ranije djetinjstvo. Način odabira lektira uvelike utječe na čitalačke navike i tu vidim prostor za napredak.

Koje biste još aktivnosti izdvojili?

Nakon primarne misije osiguravanja materijalne podrške, senzibilizacija se pokazala kao druga važna zadaća Knjižnice. U početku smo krenuli sa senzibilizacijom u okviru naše škole, a kasnije smo uključili lokalnu zajednicu. Danas se trudimo biti što više vidljiviji i prisutni u javnosti. Mišljenja sam da senzibilizirati javnost možemo na jedan posredan način svojom vidljivošću i kreativnim projektima. Promocija taktilne slikovnice također je jedna od važnijih zadaća naše Knjižnice. Ustanova smo domaćin za organizaciju nacionalnog prednatjecanja Međunarodnom natječaju u području taktilne slikovnice. Putem ovog Međunarodnog natječaja čija smo stalna članica od 2011. Napravili smo puno u edukaciji javnosti, posebno one stručne. Kroz godine kvaliteta izrade taktilnih slikovnica koje nam pristižu na natječaj je sve veća, a i svijest o potrebi taktilne slikovnice je  značajno viša u odnosu na period prije desetak godina.

Knjižnica je postala i mjesto educiranja, senzibiliziranja učitelja, odgajatelja, roditelja… Jeste li zadovoljni rezultatima?

Osobno uvijek težim k tome da napravim još više, ali uzimajući u obzir broj radionica, stručnih skupova, edukacija koje smo održali mislim da možemo biti zadovoljni. Isto je i s projektima koje smo realizirali. Mislim da je ono najvažnije što smo postigli prepoznatljivost naše Knjižnice čija uloga je sada neupitna. Ono čemu treba težiti je održati kvalitetu usluge novim projektima koji će kao krajnji cilj imati doprinos kvaliteti života djece s oštećenjem vida u društvu.

Izrazili ste i želju da budete i pokretač promjena u društvo, da se stvaraju bolji uvjeti za život osoba s oštećenim vidom. Događaju li se po vama neke promjene i kakve?

Promjene se događaju u vidu dostupnosti sadržaja, povećavanja prava u skladu s konvencijama, dostupnosti asistivne tehnologije. Ipak postoji veliki prostor za poboljšanje trenutne situacije. To se ponajprije odnosi na sustavnu podršku koja uključuje interdisciplinarni pristup pružanju podrške djeci oštećena vida i njihovim obiteljima. Sada imamo niz sustava koji međusobno ne surađuju zbog čega roditelji često imaju osjećaj da su prepušteni vlastitim resursima. Nužne su promjene i u obrazovanju djece s oštećenjem vida kako bi krajnji cilj zapošljavanje bio uspješniji nego što je u ovom trenutku. Bez ovog krajnjeg cilja nema učinkovitog i kvalitetnog uključivanja pojedinca u društvo na ravnopravnoj osnovi što su težnje suvremenog društva.

Što sve ocjenjujete kao problem kada je riječ o osobama s oštećenim vidom, posebno djece?

Primarni problem je nepovezanost različitih usluga u okviru različitih sustava. Pod time mislim na sustave zdravstva, socijalne skrbi, obrazovanja. Zbog navedenog nema strategija podrške koje bi bile cjelovite. Najbolji primjer tome je trenutak kada osoba s oštećenjem vida  završi proces obrazovanja i kada postaje jasno da na tržištu rada nema radnog mjesta na kojem bi mogla ostvariti svoje potencijale. Bez obzira što nerijetko ima odgovarajući obrazovni stupanj. Naravno da primjerice slijepa osoba ima ograničen opseg mogućnosti u obavljanju nekog posla, ali baš to je razlog za pažljivo planiranje u obrazovanju i zapošljavanju što kod nas u potpunosti izostaje. Vrlo često prisutan je stav da su svi problemi riješeni samim uključivanjem djeteta u proces obrazovanja. Preveliki naglasak na isključivo inkluzivnom obrazovanju bez uzimanja drugih aspekata života djeteta s oštećenjem vida dovodi nas do trenutne situacije u kojoj je vrlo mali broj osoba s oštećenjem vida radno aktivan.

Kako se društvo odnose prema problemima osoba s oštećenim vidom?

Ukoliko govorimo o društvu općenito treba reći da tu situacija nije tako loša jer predrasude su ipak manje u odnosu na neka prošla vremena. Ipak, osobno smatram da se tolerancija najbolje gradi vlastitim primjerom, odnosno vidljivošću pojedinaca u društvu. Tako je i u slučaju djece, odnosno osoba s oštećenjem vida. Njihovo učinkovito participiranje u društvu moguće je samo ostvarivanjem kroz rad na temelju kojeg će se ostvariti i u drugim poljima života.

Nakon 15 godina djelovanja, kako ocjenjujete današnji trenutak vaše specijalizirane knjižnice?

Pred nama je još puno posla kako bi nastavili pružati kvalitetne usluge svojim korisnicima. Vjerujem da bi stvari mogle postati još bolje za naše korisnike realizacijom većih projekata na međunarodnoj razini što planiramo kao svoje buduće aktivnosti.

Kako vidite budućnost? Što očekujete?

U budućnosti voljeli bismo ostvariti više međunarodnih suradnji kojima bi unaprijedili svoje usluge. Također nam je želja svojim nastojanjima rad Knjižnice učiniti vidljivijim za nadležne institucije kako bi financiranje Knjižnice postalo redovito. U ovom trenutku oslanjamo se na skromne izvore škole u okviru koje djelujemo i donacije što nikako ne zadovoljava potrebe u nabavci materijala.

Aktivni ste i kao autorica, pišete, stvarate taktilne slikovnice. Čime se vodite kada pišete? Kakve poruke želite poslati?

Moram priznati da u pisanju još uvijek teško radim odmak od edukativnih sadržaja koji su prioritet u mojoj primarnoj profesiji edukacijskoj rehabilitaciji. Najčešće ideje pronalazim u potrebi za ostvarivanjem nekog edukativnog cilja, a u posljednje vrijeme veliku pažnju posvećujem terapeutskim pričama. Jako mi je zanimljivo kako priču možemo koristiti kao medij za rješavanje nekog problema. Ljekovita moć priče ono je što mi se posebno sviđa.

Je li težak posao koji radite i što je najteže?

Što sam starija čini mi se težim u onom aspektu krajnjeg rezultata. U humanističkim područjima  rezultati su vidljivi u dužem periodu. Teško je raditi u sustavu koji se temelji na entuzijazmu pojedinca. Nekad uz sva naša nastojanja da pomognemo, krajnji rezultat nije onakav kakvim smo se nadali. Puno čimbenika utječe na krajnji rezultat uspješnog uključivanja pojedinca s oštećenjem vida u društvo. Ponekad rastužuje da unatoč svemu taj uspjeh nije izvjestan. To bih izdvojila najtežim aspektom svog posla.

Što vas odmara? Što volite izvan posla?

Odmara me čitanje, šetnje i putovanja. Jako volim putovati na neke udaljene destinacije, upoznavati nove kulture. Pisanje je moj veliki hobi izvan posla, posebice pisanje za djecu. Želja mi je razvijati se u tom smjeru i afirmirati se u dječjoj književnosti. Do sada sam imala nekoliko uspjeha u tom području zbog čega planiram više se posvetiti pisanju.

Hoćete li s ovog posla u mirovinu?

Ovo je zanimljivo pitanje. S jedne strane se nadam da hoću jer ima još puno projekata koje želim realizirati u okviru Knjižnice, a s druge strane osoba sam koja voli nove izazove, prilike za učenje. Nadam se da ću oba aspekta uspjeti uklopiti.