SLIKE ŽIVOTA: Mikela Ristoski – od studentske menze do svjetske prvakinje
Trostruka osvajačica paraolimpijskih odličja, zlata i dvije bronce, svjetska prvakinja u skoku u dalj i stjegonoša na otvaranju Paraolimpijskih igara u Tokiju 2020. Ukratko, to je Mikela Ristoski, članica Atletskog kluba Medulin. “S njom je milina raditi, ona je izuzetno vrijedna i skromna i ambiciozna djevojka”, kaže njezin trener Daniel Temim.
Razgovarao: Tomislav Pašiček
*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Danas za vas kažu da ste jedna od najboljih paraatletičarki svijeta. Započeli ste u srednjoj školi. A kako je izgledao početak? Što vas je ponukalo da krenete u atletske vode?
Potaknulo me da treniram atletiku jer sam i sa školom išla na školska natjecanja. A nakon nekog vremena došla je Jelena Vuković u školu i pitala želi li netko trenirati i ja sam digla ruku. Tako je krenulo i nastavila sam dalje, nisam htjela odustati.
Jelena Vuković je poznata paraolimpijka. Je li vas trebala dugo nagovarati?
Iskreno, nije me trebalo nagovarati. Odmah sam znala da zo želim.
Radili ste paralelno i u pulskoj studentskoj menzi. Kako ste se osjećali kada vam je rečeno da morate birati između tog posla i atletike?
Da, radila sam u menzi, iskreno bilo je malo teško odlučiti se jer nisam mogla raditi i trenirati. Šefica mi je rekla da moram odlučiti što želim ili raditi ili trenirati i onda sam se odlučila baviti se sportom. To je ono što volim.
Zašto ste odabrali baš skok u dalj, pa troskok?
Izabrala sam tako jer volim jedno i drugo raditi. Okrenula sam se dalju jer sam osjetila kako je to moja disciplina u kojoj mogu najviše dati na natjecanjima.
Danas je vaš trener Daniel Temim, nekadašnji istaknuti atletičar koji je nastupio u skoku u vis na Olimpijskim igrama 1976. godine u Montrealu.S njim radite još od 2008. Za vas ima najljepše riječi. Što biste rekli o njemu? Na čemu mu najviše zahvaljujete?
O svom treneru uvijek sve najbolje, on me doveo do vrhunskih rezultata i želim reći da nema njega ne bi ni bilo mojih rezultata ni medalja koje sam osvojila.
Velika vam je i pomoć obitelj. Koga sve imate okom sebe i kako vam pomažu?
Doista, obitelj mi je velika podrška u svemu. Bodre me i pomažu. Tako ću reći i za svoje prijatelje koji su mi također velika podrška.
Na Paraolimpijskim igrama u Tokiju osvojili ste bronco i tako postali prva naša sportašica koja je osvajala medalje na trima igrama u nizu. Bronca u Londonu 2012. pa zlato u Rio de Janeiru, pa sada opet bronca. Što je sljedeće? Idete li u Pariz?
Sljedeće je svjetsko prvenstvo u Parizu i imam vremena za pripreme da se dobro pripremim. Naravno da želim otići i osvojiti opet medalju.
U Tokiju ste nosili i hrvatsku zastavu. Kakav je to osjećaj, jeste li imali tremu?
Nisam imala toliko tremu, bilo je lijepo nositi našu hrvatsku zastavu. To je nešto što ću pamtiti cijeloga života, osjećaji koje se ne može opisati. Valja sve doživjeti uživo kao što se meni dogodilo.
Osvajali ste i medalje na prrvenstvima svijeta. Bilo ih je mnogo u karijeri. Koja vam je najdraža? I gdje držite medalje? Ima li za njih još mjesta?
Najdraža mi je zlatna medalja iz Rija, ali i ona iz Londona. Za medalje uvijek ima mjesta na policama.
Kada pogledate unatrag u svojoj atletskoj karijeri, biste li nešto mijenjali?
Toliko mi se lijepih stvari dogodilo da ne bih ništa mjenjala.
Kada vam je bilo najteže?
Bilo je to na samim počecima kada su krenuli ozbiljni treninzi. Ali brzo sam pohvatala sve konce i naviknula se na sve.
Koliko često trenirate? Je li naporno?
Treniram svaki dan osim nedjelje. Znam treninge imati i po dva puta dnevno, kada su pripreme za velika natjecanja. Naravno da tada valja pojačati aktivnosti, ulagati mnogo truda i odricati se dosta toga.
Čime se bavite kada ne trenirate?
Volim se družiti i prošetati s društvom. Uvijek se događa nešto pozitivno što me zaokupi.
Vidjeli smo da obožavate tetovaže. Kako ste se odlučili na prvu i što vam one znače?
Prvu tetovažu sam napravila jer sam htjela napraviti svoj horoskopski znak. U horoskopu sam škorpija.
Kako vas doživljavaju prijatelji, susjedi, sugrađani?
Kad me vide i prepoznaju, pozdravljaju me, pitaju me jesam li ja ona s televizije. Kad negdje sjednem na piće, čujem sa strane – to je ona naša…
Jeste li kao osoba s teškoćama nailazili na neke probleme i kakve?
Drago mi je što mogu reći da nisam imala do sada nikakvih problema.
Kako ocjenjujete brigu društva za osobe poput vas?
Moja je slika uvijek pozitivna. I sama uvijek prihvaćam svakog onakvog kakav je,
Što biste poručili mladima koji se žele baviti sportom?
Moja je poruka da svakako pokušaju nešto trenirati. Da budu uporni i da ne odustaju. I kad se ne postižu najveći rezultati sport je druženje, prijateljstvo, ali i zdravlje,