SLIKE ŽIVOTA: Maria Kristina Božičević – vesela djevojka koja slika ustima

Za mene je slikanje sloboda. Putujem na razna mjesta kroz svoje radove i pronalazim mir i spokoj u tome…. Pejzaže volim raditi zato što nisam u mogućnosti baš svugdje putovati i istraživati prirodu pa sve to prenosim na svoje radove.

Piše: Sandra Petrž

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Govori nam to Maria Kristina Božičević, djevojka puna života, slikarica koja slika ustima, jer od rođenja ima bolest mišića lokomotornog sustava, u kolicima je, a ne može gotovo ništa raditi rukama, A razveselia nas je kad je rekla kako je uvježbala neke pokrete da bi se sama našminkala.

Vaš svijet je slikarstvo a zbog invaliditeta slikate ustima. Koliko vam je to bilo teško i kako ste svladali tu vještinu?

Po prirodi sam jako znatiželjna osoba i zbog toga mi nije bilo nimalo teško svladati tu vještinu jer sam u prvom razredu osnovne škole naučila pisati ustima s jednom divnom učiteljicom koja nije odustajala od mog potencijala, kako u pisanju, tako i u crtanju. Hvala joj od srca.

Slikati ste voljeli i kao djevojčica. Sjećate li se prvih radova? Tko vam je pomagao i davao podršku?

Kao djevojčica sam bila razigrana i voljela istraživati boje i oblike koji su me fascinirali. Sjećam se svojih prvih radova koji su bili jako simpatični, a to su bili moji baka i djed, ja ih zovem nonna i nonno na talijanskom jeziku jer sam njega prvo naučila iako sam progovorila na hrvatskom jeziku. Još uvijek im je taj papirić iz bloka s njihovim portretima na zidu.

Ima jedna epizoda kada ste željeli nakon završene srednje grafičke škole u Zagrebu, upisali Likovnu akademiju. Niste uspjeli. Jeste li to teško primili?

Jako teško sam to primila jer sam bila strašno nervozna kako ću savladati sve na prijemnom ispitu pošto 10 godina nisam uopće ništa od knjiga otvarala.

No, ustrajali ste, to vas nije omelo da nastavite sa slikarstvom. Što najradije slikate?

Nisam odustala od slikarstva jer to je dio mene i mog života. Jednom sam rekla da je slikarstvo željelo mene, a ne ja slikarstvo. Tako mislim i dan danas. Slikarstvo je moja zvijezda vodilja kroz život.

Rekoste jednom i da kad slikate pejzaž toliko se uživite da zamišljate da ste tamo. Koliko vam mašta pomaše slikanju?

Kao što sam već rekla, slikarstvo je dio mene i prepustim se intuiciji i instinktu da me vode. Pejzaže volim raditi zato što nisam u mogućnosti baš svugdje putovati i istraživati prirodu pa sve to prenosim na svoje radove.

Što vam uopće znači slikanje? Gdje crpite inspiracije? Kako vam izgleda radni dan?

Za mene je slikanje sloboda. Putujem na razna mjesta kroz svoje radove i pronalazim mir i spokoj u tome. Najprije obavim svoje svakodnevne potrebe i aktivnosti koje ne mogu preskočiti jer se tu radi o kućnoj njezi, osobnoj asistentici, fizikalnoj terapiji koji su mi neophodni, a u slobodno vrijeme se uhvatim kistova, paleta i boja te prepustim slikarstvu.

Danas ste i članica Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Bili ste i njihov stipendist. Kakva je to pomoć, u čemu se ona ogleda?

Još uvijek sam stipendistica Međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama. Redovno dobivam stipendiju kao pomoć u napredovanju u slikarstvu i pri kupnji materijala za slikanje te i sudjelovanje na izložbama koje su mi od izuzetne važnosti jer se družim s ljubiteljima slikarstva te si međusobno izmjenjujemo iskustva i ideje.

Sudjelovali ste i na izložbama. Što vam one znače?

Izložbe mi jako puno znače jer uživo pokazujem svoj talent i tako ljudima mogu lakše dočarati činjenicu da slikam ustima. Osim toga, već sam ranije spomenula, volim druženja i pošto kao osoba s invaliditetom ne mogu baš u nekim sportovima sudjelovati, ovo me zaista ispunjava.

Kako doživljavate svoju publiku, svoje kritičare?

Vrlo jednostavno. Publika me zaista voli i podržava. Kod kritičara prvi dojam bude strog, ali nakon nekog vremena shvatim da su zapravo otkrili ono što sam ja pokušavala, a nisam uspjela sama.

Imate li neku neostvarenu slikarsku želju, neki cilj koji biste željeli ostvariti?

Imam, naravno. Kako je već prošlo 17 godina mog umjetničkog stvaralaštva, voljela bih biti poznata i široj javnosti, izvan Hrvatske i Europe.

Od rođenja imate bolest mišića lokomotornog sustava, u kolicima ste, ne možete sve s rukama… Kako se snalazite? Što je najteže?

Pošto sam po prirodi dosta snalažljiva, dijagnoza me prisiljava na to, da unaprijed analiziram što ću i kako učiniti pa mi to, zapravo, i ne pada toliko teško jer se tako otvara moja kreativnost. Zapravo ne mogu apsolutno ništa raditi rukama, jedino što mogu je pokretanje miša od računala i to s obje ruke. S jednom rukom ga pomičem, a s drugom pritišćem gumbe sa svojim malim prstima, ako se dobro namjestim. Svi mi kažu da sam prilično brza, čak i brža od njih samih, ali ja smatram da je to normalno.

Čujem da ste toliko uvježbani da se čak i šminkate sami?

Šminkanje mogu povezati s umjetnošću poput slikarstva jer se tu isto radi o oblicima i bojama, a mene to jednostavno privlači. Vi ste me prvi put o tome pitali iako me uopće niste niti vidjeli, drago mi je da vas i to zanima. Dosta ljudi tek primijeti samo kad me vide i pita tko me je našminkao i onda kad im kažem da sam se sama našminkala, ostanu zapanjeni.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

“Sama se šminkam, to sam naučila. Imam torbicu koja čvrsto stoji, u unutrašnjosti je džepić u koji postavim šminku, olovku, maskaru,,, i onda se pokretima glave našminkam.

Naravno, stavim i ogledalo kako se ne bih slučajno ubola u oko. Napamet ipak to ne bih mogla izvesti. 

Sad si liniju tušem povučem savršeno precizno tako da me svi pitaju kako u tome uspijevam. Ali, praksa i vježbe čine čuda.

Inače, gledala sam razne trikove za šminkanje na YouTubeu i onda neke prilagodila sebi, naravno one koji su mi najbolje odgovarali”.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Što radite kada ne slikate? Kako izgleda vaš društveni život? Što vas raduje?

Kada ne slikam, obavljam prvo svoje svakodnevne aktivnosti i potrebe. Volim slušati glazbu, gledati filmove, biti u prirodi kad je to moguće. Idem u udrugu Osoba s mišićnom distrofijom u Rijeci pa se družimo ili imamo razne radionice.

Kako gledate na pomoć društva invalidnim osobama? Koje problem uočavate i koje bi trebalo riješiti?

Pa ovisi od osobe do osobe, netko želi pomoći, a netko ne želi i to je tako. Najveći problem su arhitektonske barijere. Bilo bi lakše kada bi ih bilo manje ili kada ih uopće ne bi bilo jer i mi osobe s invaliditetom želimo biti dio ravnopravnog društva.

Kako ocjenjujete odnos ljudi koji nemaju takvih problema prema vama?

U mom iskustvu mogu reći da me ljudi dosta lako prihvate jer sam po prirodi društvena osoba i dosta često mi ljudi znaju reći da uopće niti ne primjećuju moj invaliditet.

Što biste poručili mladim invalidnim osobama?

Mladim osobama s invaliditetom poručujem da se ne boje istraživati svoje mogućnosti ako su realne i da se usude sanjati jer se snovi ponekad i ostvaruju.