SLIKE ŽIVOTA: Luka Drokan – veliki majstor u obaranju ruku i osvajač zlata
Obaranje ruke jedan je od najbrže rastućih sportova u Hrvatskoj. Sport je to kojim se proteklih 11 godina bavi i Križevčanin Luka Drokan, 26 – godišnjak koji se natječe u para obaranju ruke. I vrlo je uspješan. Ovo je njegova priča.
Piše: Tomislav Pašiček
*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
“Kada sam imao pet godina pojavila mi se nasljedna genetska bolest koju je imao i moj pokojni djed kao i moja majka. Riječ je o hereditarnoj spastičnoj paraparezi. To je progresivna bolest, znači može biti samo gore i zbog tog razloga moram se baviti fizičkom aktivnosti , odnosno morao sam raditi poseben vježbe za noge i za leđa kao i razna rastezanja. Malo sam to zanemario u posljednje vrijeme radi treniranja obaranja ruke, ali sada se ponovo jako brinem o svome zdravlju”, priznao nam je na početku Luka Drokan,
Radi te dijagnoze nije se baš mogao baviti onim sportovima kojima je želio, ali pomirio se s tim. “Rekreativno sam s prijateljima igrao košarku i nogomet gdje sam bio vratar”, dodao je Luka.
No sve se promijenilo kada se zaljubio u obaranje ruke.
“Da, s tim me upoznao jedan prijatelj iz Križevaca. On je sin mog prvog trenera Dražena Kogla. Išli smo zajedno u osnovnu školu i jednoga me dana pitao bi li došao na trening. Bio je to drugi mjesec 2012. godine, tako da se, eto već punih 11 godina bavim tim izuzetno zanimljivim sportom”, otkriva nam Luka Drokan.
Riječ je o sportu snage i tehnike.
“Vježbe koje radim su isključivo vezane za jačanje snage. Tu i tamo, svaka dva tjedna imam treninge s puno repeticija i malo kilograma da bih oporavio ruke. Obaramo s lijevom i desnom rukom, naravno na stolu za obaranje”, rekao je Luka i otkrio kako se u ovom sportu najčešće čovjek može ozlijediti.
“Najgore nastradaju tetive u rukama koje, ako pravilno ne treniraš i ako se ne oporaviš kako trebaš, mogu jako boljeti. I meni se to znalo dogoditi u nekoliko navrata kada sam, naravno radio pogreške. No na tim sam greškama naučio jer to su izrazito jaki bolovi no hvala Bogu nakon nekog vremena prestane boljeti”.
Prije četiri je godine kao član kluba za obaranje ruku osoba s invaliditetom Trešnjevka osvojio europsko zlato. To mu je i najdraža medalja u karijeri, a osvojio ju je u Grčkoj.
“Kada mi je predsjednik našeg saveza, gospodin Aleksandar Jakovac stavljao zlatnu medalju oko vrata zajedno smo zaplakali. Nikada to neću zaboraviti. Taj mi je trenutak dao snage i pokzao mi da mogu puno više nego što mislim. Do tog veličanstvenog uspjeha ne bih stigao da nije bilo mojih prijatelja, a posebno bih istaknuo jednog. Ime mu je Josip Opačak. On je doslovno dolazio svaki dan kod mene i moje supruge kako bi me trenirao u stanu i to je tako trajalo tri puna mjeseca. Naravno, u klubu mi je jako puno pomogao trener Borna Hlevnjak koji me usmjeravao na to kako biti sportaš i kako ispravno izvoditi treninge snage. Bez njega ti treninzi snage ne bi bili dobri jer je iznimno inteligentan i dobar i želi pomoći čovjeku. On mi je i danas trener i mislim da bi svatko tko poželi baviti se ovim sportom poželio njega za trenera”.
Luka nam otkriva da najviše voli trenirati sam jer voli biti sam sa svojim mislima, ali isto tako nije mu problem na tjednoj bazi odlaziti u klub i trenirati s kolegama.
“Jedni druge činimo boljima. Koliko god volim trenirati sam mislim da je puno lakše trenirati s nekim jer tada se međusobno gurate prema naprijed. Kada dođeš do točke da misliš kako ne možeš više kolega te “pogura” i shvatiš da možeš”, kaže nam Drokan.
Zasad je sa svjetskih i europskih prvenstava već osvojio 13 odličja, a od toga šest zlatnih, četiri srebrne i tri brončane. Velika mu je želja nastupiti na Paraolimpijskim igrama, ali to se zasad čini prilično dalekim i vrlo neizvjesnim.
“Bilo je puno priče i nagađanja da će obaranje ruke postati pokazni sport na Paraolimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine, ali to se nažalost neće dogoditi. Jako sam bio tužan radi toga, skoro sam zaplakao jer na te bi Igre otišao u naponu snage, s nepune 32 godine i sigurno bih napao medalju, možda i zlatnu!”, priznaje nam Drokan, ali se ne predaje.
“Ako bude naš sport na Paraolimpijskim igrama 2032. godine neću biti ništa slabije spremniji nego što bih bio 2028. godine”, rekao je Luka uz smijeh.
Lani je diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu.
“Dok sam studirao supruga Mia i ja smo dobili prvo dijete, curicu Juliju, a malo kasnije i sina Donata. Njih troje su me pogurali još više da budem bolji nego što jesam, prvenstveno kao čovjek, a onda i kao sportaš. Bez njih puno toga ne bi bilo moguće, kao ni bez roditelja i prijatelja”, zaključio je Luka Drokan.
