SLIKE ŽIVOTA: Kako je Antonio, uz majčinu pomoć, pokorio atletske staze

Gordana Kosmat, Zagrepčanka koja je dio života provela uz Dinamov stadion i trenirala atletiku i rukomet, danas sa svojim usvojenim sinom Antoniom (21), koji je osoba s invaliditetom, ispisuje životnu priču koja dokazuje kako osobe i s teškim invaliditetom mogu uz veliku želju, odrcanja i mnogo truda ostvariti velike uspjehe i biti punopravni i aktivni članovi društva.

Piše: Tomislav Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ukratko, kad je vidjela Antonija koji je tada imao malo manje od pet godina, odlučila ga je posvojiti, iako je bio dijete s teškim oštećenjima. Dječačić je rođen prerano i pretrpio je oštećenja mozga trećeg i četvrtog stupnja. Ali, supružnici Kosmat odlučili su mu pružiti svu svoju ljubav i svakoliku pomoć. A danas Gordana Kosmat ima i poruku za roditelje koji bi trebali brinuti o svojoj djeci s invaliditetom:

“Iako vaše dijete ima neki invaliditet, ne odustajte. Znam da je teško i nije lako. Čeka vas puno borbe, budite spremni za to. Budite spremni i jaki za vaše dijete. Nikad ne znate gdje je granica ako ne dođete do nje. Možemo reći – samo nebo je granica. Potičite djecu u sportu, bez obzira što mislite da ona to ne mogu. Vi tako mislite, a ne oni. Oni mogu više nego što vi mislite. Budite uz njih, budite tu za njih, jer vi ste njihov stup, sigurnost i utočište. Vidjeti svoje dijete sa osmijehom na licu, ispunjenim i sretnim, bez obzira na okolnosti, je najveća nagrada koju možete primiti, a sve ostalo je nebitno”.

Govori tako žena koja je zbog dječaka s invaliditetom koji je trčkarao i kojeg je željela usmjeriti prema atletici, osnivala i Atletski klub u Samoboru. Suprug joj je umro od karcinoma 2018. godine, ali nije stala. Kako bi Antoniu sada kad je več poznati atletičar još više pomogla, upisala je Kineziološki fakultet, preddiplomski stručni studij – smijer atletika, i uskoro bi trebala diplomirati u svojoj 52.godini.

Antonio zbog svoje invalidnosti ne može sam kompleksnije odgovarati na pitanja, pa je uz njega, kao i uvijek, za pomoć bila majka Gordana.

Mlad si a već toliki šampionski naslovi. Kako se osjećaš kada pobjeđuješ, kada staješ na postolje?

Osjećam se sretno i ponosno. To me motivira da i dalje treniram. Kada sam na atletskoj stazi u svom startnom bloku, nakon pucnja kreće utrka i tada sam, sam sa sobom. Pošto ne mogu procijeniti tempo trke i gdje se nalazim naspram ostalih sudionika trke, sa mamom imam dogovor da me čeka na drugom zavoju gdje mi dovikuje naše šifre, da bih znao što trebam napraviti i daje mi signal kad trebam kretuti u finiš. Svaki puta prije trke, kad izađe raspored staza, radimo plan i taktiku trke koju prije toga vizualiziram.

Ne volim pristisak društva gdje se očekuje da uvijek budeš najbolji. Pa nije to tako jednostavno. Kada trčim apsolutno slobodan, onako iz gušta, onda je to ona prava istinska trka u kojoj uživam. Sve svoje šamponske naslove stekao sam svojim trudom, radom, upornošću i odricanjem što me čini ponosnim i sretnim, a ujedno me motivira da i dalje treniram da budem brži, jači i bolji, prije svega zbog sebe samog jer to želim, a onda zbog onih koji vjeruju u mene i koji će me podržavati kada budem i zadnji.

Trčkarao si kao dječak, a zahvaljujući majci Gordani, koja je osnivala i bila predsjednica Atletskog kluba u Samoboru, počeo si i rano trenirati, bilo ti je svega šest godina. Kako je to tada izgledalo?

Trčao sam, a kada su me djeca vidjela koliko mogu trčati htjela su biti kao i ja… Zbog svojih oštećenja (tjelesno, osjetilno i intelektualno) nisam se mogao baviti kontaktnim sportovima i sportovima s loptom, a atletika kao individualni sport razvija sve motoričke vještine i mogućnost da se ozljedim bila je minimalna. Ujedno imam i paralizu stopala zbog čega sam kao dijete hodao samo na prstima što mi je ojačalo mišiće i umjesto normalnog hoda, uvijek sam trčkarao uz mamu. Mama je vidjela da bi ta grana sporta bila dobra za mene.

Kako u Samoboru nije bilo atletskog kluba, a da bi se ja mogao baviti atletikom kao sportom, ona je uz podršku drugih roditelja registrirala Atletski klub “Samobor 2007” i službeno sam postao atletičar. Na samom početku bilo nas je samo sedam, entuzijasta i ljubitelja atletike. Danas je to stabilan klub za koji se i dalje natječem. Kao paratletičar mogu se natjecati s zdravim sportašima u redovnom sustavu natjecanja Hrvatskog atletskog saveza, a kao paraatletičar natječem se u sustavu WPA (World para athletics) u kategoriji T38 (sportaši s cerebralnom paralizom). Godine  2019. osnovali samo Paraatletski klub Samobor koji ima nekoliko parasportaša i nadam se da će nam se pridružiti još novih članova.

Majka je bila sportašica, odrasla u Zagrebu uz stadion Dinama, bavila se atletikom i rukometom. Koliko ti je to pomoglo?

To mije pomoglo da se ja bavim sportom. Pričala mije kako je tamo odrasla i da imamo puno bolje uvjete nego prije. Da mama nije sportski tip žene ili sportski tip mame, vjerojatno se ni ja danas ne bih bavio sportom. Mama me je vodila na Goljak na senzo-motoričke viježbe uz koje sam paralelno trenirao atletiku, gdje sam vježbao ravnotežu, fleksibilnost, agilnost, koordinaciju, eksplozivnost i slično. Ona je također još dodatno sa mnom provodila svakodnevne individualne treninge da bolje svladam sve motoričke programe. Kako je i sama bila sportašica, mogla je svoje znanje i iskustvo prenijeti na mene. Kada sam krenuo na natjecanja, uvijek mi priča kako je taj stadion nekada izgledao i kako je njoj tada bilo. Nedavno smo bili u Zagrebu na Sveticama na natjecanju u organizaciji Paraatletskog kuba Agram kad mi je rekla: “Sine, ovdje je tvoja mama trčala prije 35 godina, a sada smo nas dvoje ovdje zajedno.” – zagrlila me i onda su joj krenule suze u očima…

Najprije si bio i među zdravim sportašima. Bilo ti je 17 kad si došao među paraatletičare. Kakva je to bila promjena?

To mi je bilo nešto novo, upoznao sam nove prijatelje koji isto imaju svoje probleme s invaliditetom. Kako imam iskustva s atletskih borilišta promjena mi nije bila velika, jedino što sam se ovdje natjacao sa sportašima koji također imaju tjelsno oštećenje pa su utrke fer play. Sa zdravim sportašima uvijek sam bio zadnji, jedino u zadnje vrijeme postižem nešto bolji plasman. U paraatletici svaki sportaš natječe se u svojoj kategoriji. Ako su kategorije spojene zbog manjeg broja prijavljenih natjecatelja, rezultat se boduje RAZA bodovima i na osnovu toga dodjeljuje se plasman.

Budući volim trčati i natjecati se, rekao sam mami da želim dalje nastaviti sa sportskim aktivnostima nakon srednje škole.  Saznala je da postoji Hrvatski atletski savez osoba s invaliditetom pa se klub pridružio u članstvo saveza 2018. Od tada se natječem s drugim paraatletičarima iz Hrvatske, a odlazim i u druge države na natjecanja. Zbog moje želje da nastavim s treniranjem atletike, mama je upisala Kineziološki fakultet, preddiplomski stručni studij – smjer atletika, kako bi me mogla dalje stručno pratiti u mojem sportskom razvoju. Ona će uskoro navršiti 52 godine i trebala bi diplomirati iduće godine.

Nakon profesionalne orijentacije završio si i trogodišnju srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje u Zagrebu i završio za zanimanje pomoćnog knjigoveže. Je li bilo teško učiti uz atletiku? Veseli li te posao knjigoveže?

Nije mi bilo teško učiti uz atletiku jer sam išao po posebnom programu i treninge sam imao samo navečer. Nakon profesionalne orijentacije koja se provodila u 8. razredu O.Š, nisam zadovoljio polazak u redovnu školu, jer ne bih mogao pratiti program. Preporuka je bila školovanje u CZOIO u Zagrebu u Zagorskoj. Kako škola nije imala široku paletu izbora zanimanja, zanimanje pomoćnog knjigoveže za mene je bila najbolja opcija i jako sam sretan jer sam završio program s odličnim uspijehom, te sam stekao nove vještine u izradi bilježnica mekog i tvrdog uveza, blokova i slično. U budućnosti mogu raditi pomoćne poslove u kartonaži. Zbog školovanja treninge sam imao samo navečer preko tjedna, a mama je učila sa mnom, odnosno pojašnjavala bi mi gradivo, da ga mogu sam savladati.

Za vrijeme školovanja okušao si se i u nekim drugim sportovima?

Probao sam druge sportove sa loptom, ali zbog oštećenja vida, koordinacije i ravnoteže nisam u mogućnosti manipulirati s rekvizitima na način kako to rade drugi sportaši, pa bih mogao reći da nisam trenirao drugi sport, ali sam htio vidjeti kako bi on izgledao i koje su moje mogućnosti.

Osim trčanja natječem se i u drugim atletskim disciplinama kao skok u dalj, a počeo sam trenirati bacanje koplja što mi pruža mogućnost daljnjeg razvoja mojih motoričkih sposobnosti.

Kroz osnovnu i srednju školu, s mamom sam barem jednom mijesečno provodio vikend u planinama što mi je dodatno pomoglo u samoj kondiciji i razvoju drugih motoričkih obrazaca. Ponekad bi se penjali i po stjienama, ovisno na koju planinu smo išli. Također sam nosio ruksak sa svojim stvarima i hranom pa je to bio na neki način i kondicijski trening. Planinarili smo u raznim vremenskim uvjetima koji su me dodatno osnaživali za razne životne promjene u smislu da ne treba odustajati i kada je teško.

Pokušao si voziti i bicikl. Kako ide?

Da jesam, a na početku sam vozio s pomočnim kotačima no poslije sam svladao ravnotežu. Vožnju bicikom sam kasno svlado. Kako sam odrastao i napredovao, uspio sam svladati ravnotežu na biciklu. Sa mamom znam ponekad voziti bicikl na Koretiće koji su udaljeni 25 km od Bregane i tada se vozim iza nje radi sigurnosti u prometu jer imam tunelski vid. Kako volim vozit bicikl, a ona sada nema puno slobodnog vremena, kupila mi je sobni bicikl koji vozim jednom tjedno kroz trenažni proces za razvoj funkcionalnih sposobnosti. Imam i mobilnu aplikaciju i svog avatara tako da se mogu natjecati u biciklizmu s drugim vozačima iz drugih zemalja, koji također imaju svog avatara i svi zajedno natječemo se u virtualnoj utrci.

Otkako se aktivno natječeš, negdje od svoje 17. godine, osvojio si mnoge medalje, obarao rekorde, dohvatio i tri zlata na jednom natjecanju. Koji su ti uspjesi najdraži?

Svaka godina nosi neki uspjeh. Na Državnom paraatletskom prvenstvu Hrvatske “ Croatia open Pula 2022” u travnju postao sam državni prvak na 100 m u miješanim kategorijama T 11-12-35-36-37-38-47 i na to sam jako ponosan. U svibnju sam nastupio na natjecanju Velika nagrada Italije WPA “Grand prix Jesolo 2022” gdje sam osvojio prvo mjesto na 400 m u miješanim kategorijama T 36-37-38. Tamo sam se natjecao i u skoku u dalj gdje sam osvojio 3. mjesto sa 4,42 m što je također državni rekord u T38. U srpnju sam se natjecao u trkačkim disciplinama na WPA Međunarodnom paraatletskom prvenstvu “Czesh open 2022” gdje sam osvojio tri prva mjesta i to u disciplinama: 100 m, 200 m i 400 m i vratio se u Hrvatsku sa tri zlatne medalje.

Tijekom godine na raznim natjecanjima postavio sam nove državne rekorde na 100 m, 200m, 800m i 1500 m. Nikao nisam uspio skinuti 400 m, što mi je bila velika želja za ovu godinu. Tako sam 16.10.2022. na WPA Međunarodnom paraatletskom mitngu “Zagreb open 2022” ispunio sebi želju i 400 m otrčao za 56,91 sek i postavio još jedan državni rekord u kategoriji T38. S tim sam ispunio kompletnu paletu trkačkih disciplina koje trčim.

Sa sportskim rezultatom ostvario sam normu za Svjetsko paraatletsko prvenstvo koje će se održati u Parizu 2023. u disciplinama 100 m i 400 m. Ti rezultati također su ostvarene norme za Paraolimpijske igre koje će se također održati u Parizu, ali 2024. godine. Tko zna, možda ću vidjeti Francusku i predstavljati Hrvatsku u trkačkim disciplinama, što bi mi bila velika čast.

Kako izgleda tvoj trening, koliko često treniraš i tko ti pomaže?

Treninge imam dva puta dnevno i oni se razlikuju od tjedna do tjedna, ovisno kakav je trenažni program. Koncept treninga je da ujutro radim trčanja, a večernji trening radim atletsku školu, ponekad snagu i skočnost u sklopu redovnog programa kluba. Tjedno imam deset treninga. Mama pretežno radi treninge trčanja uz dogovor s trenerom Ivanom Brkljačićem. Također me vozi u Zagreb jer Samobor nema atletski stadion.

A dnevni raspored? Ima li vremena i za neke druge aktivnosti? Što voliš izvan sporta?

Svaki sportaš koji sebe doživljava kao sportaša, dnevni raspored izlazi iz nekakvih normi opće populacije, pa je i moj život prilagođen tom ritmu. Ako želite nešto postići, onda ništa nije teško kako bi se ostvario zadani cilj. Zadovoljan sam i ispunjen tim procesom u kojem sudjelujem kao sportaš. Zapravo je to moja želja, a okolina me u tome podupire.

Ljubav prema trčanju me motivira i tjera dalje da postavim svoje nove granice. Moj društveni život se puno razlikuje od mojih vršnjaka koji nemaju zdravstvene problema kao ja. Mama me podržava u raznim drugim aktvinostima, koje su primjerene mojem razvoju. Predlaže kamo da idemo, što ćemo posjetiti ili vidjeti i daje mi mogućnost da biram ono što mene interesira. Volim gledati televiziju.

Svojim radom, upornošću, sjajnim rezultatima daješ i snažan poticaj i drugim mladim ljudima s invaliditetom. Što bi im poručio?

Svaki početak je težak. Prije svega treba postajati podrška obitelji, susjeda, prijatelja pa čak i rodbine, a  onda tek sustava. Moja mama je poslušala moje želje i prilagodila svoj život da bih ja mogao ostvariti svoje ispunjenje kao sportaš.  Djeca i mladi ljudi trebali bi razgovarati sa svojim roditeljima i reći im da bez obzira na invaliditet žele da se bave nekom sportskom aktivnošću. Ona je definitivno dobrodošla jer ojačava mišićno-koštani sustav koji u konačnici pokreće tijelo, osoba postaje više mobilna, pokretljivija i sposobnija što osobu dovodi do osjećaja sreće i ispunjenosti, te raste samopuzdanje u svoje sposobnosti.

Svima je teško izaći iz zone komfora mijenjati način i stil života, ali promjene su u životu i te kako dobrodošle. Kroz sport i druženje stvaraju se nova prijateljstva i nastaju nove uspomene, a  život postaje bolji i kvalitetniji. Invaliditet nije prepreka da se osoba bavi tjelesnom aktivnošću. Ona pomaže kod socijalizacije i sigurno podiže kvalitetu života.

Osim klubova i sustava važna karika u svemu je podrška obitelj koju sportski sustav u parasportu ne prepoznaje kao temelj daljnjeg razvoja parasportaša. Većinu djece s invaliditetom roditelji moraju voziti na treninge i pripremiti sve što je potrebno. Svi samo traže uspjeh, a nitko ne želi pomoći upravo tim roditeljima koji se najviše žrtvuju u svemu tome, da bi njihovo dijete moglo obaviti tjelesnu aktivnost i postignuti uspijeh u sportu.

Kako ocjenjuješ pomoć društvene zajednice osobama s invaliditetom, posebno mladima?

Općenito naše društvo ima stereotipno razmišljanje o osobama s invaliditetom gdje društvo ne prepoznaje potencijal pojedinca. Većinom se to svodi na neko sažaljenje ili životnu priču neke osobe koja ima neki invaliditet pa se to plasira u javnost što pobuđuje određene emocije kod slušatelja ili čitatelja. Smatram da kao društvo možemo dati puno više, ali opet se vraćam na obitelj i odgoj gdje se od malena djeca trebaju odgajati da prihvaćaju osobe s invaliditetom, kao osobe koje su jednake ili ravnopravne njima samima. Tek onda ta djeca kao odrasli ljudi mogu kroz društvenu zajednicu pružiti bolje i ravnopravnije sudjelovanje osoba s invaliditetom u širem društvenom okruženju.

Što se tiče parasporta taj stereotipni obrazac je isti. Recimo, moji sportski rezultati su manje vrijedni od rezultata zdravih sportaša iako ne znam – zašto?  A sukladno tome niti financijska podrška u sportu nije primjerena, ne samo prema meni već i prema drugim sportašima s invaliditetom što se tiče lokalne zajednice, a i šire. Dobiju se neka sredstva iz javnih potreba, ali ona ne pokriju niti četvrtinu natjecanja. Sve ostalo parasportaš mora sam financirati.

Ovdje bih htio spomenuti kako me već neko vrijeme prati Decathlon koji najveći svijetski lanac sportske odjeće i opreme koji je prepoznao moje sportske rezultate i ponudio mi sponzorski ugovor. Iduće godine nastupam pod njihovim brendom i nadam se da ih neću razočarati.

Kako te prihvaća sredina, prijatelji, susjedi, sugrađani?

Kad sam odrastao dijeca su mi se u školi rugala, govorili su mi ružne riječi. Susjedi I prijatelji mi daju podršku i dive se i meni i mojoj mami. Ja sam takav kakav jesam i prihvaćam sebe: da sam jednak ili isti kao i drugi, s time da ja imam neke druge nijanse koje nas razikuju. Invaliditet nije bolest. Ona je sastavni dio mog života s kojim sam se naučio nositi. Najviše mi pomažu odrasli ljudi koji me poznaju preko sporta, planinarenja ili neke druge aktivnosti. U osnovnoj školi uglavnom sam bio izrugivan i omalovažavan od svojih vršnjaka. Samo jedan manji broj dijece me prihvatio takvog kakav jesam i znali su mi pomagati kad su vidjeli da sam u nekoj nezgodnoj situaciji.

.Jesi li imao problema, a ako jesi – kakvih?

Danas bi trebalo prihvatiti drugačije od sebe. Mama mi je uvijek govorila da se djeca i ljudi boje onoga što ne razumiju i da se ne ljutim na njih ako se prema meni ponašaju drugačije, da bi se sigurno ponašali bolje, da ih je netko tome naučio i objasnio da razumiju određeno ponašanje ili situaciju. U školi djeca bi mi namjerno potrgala naočale, sakrila cipelu ili tenisicu, jaknu. Često bi se doma vraćao bez školskog pribora. Mama je uvijek unaprijed kupovala po nekolio istih predmeta, koje bi kako koji nestane nadopunila, da se ja osjećam istim ili jednakim drugoj djeci u školi. Pojedinci bi mi se znali rugati i govoriti ružne riječi. Ponekad bi me namjerno gurnuli samo da padnem, a onda bi mi se smijali. Pošto nisam puno toga razumio, dva puta tjedno mama me vozila u Zagreb na terapiju/radionicu gdje sam učio procese društvene socijalizacije gdje sam sa drugom djecom aktivno provodio proces učenja samoaktualizacije. To je trajalo do kraja mog srednjoškolskog obrazovanja.

Tko ti je najveća podrška u radu?

Najveća podrška u mom radu je moja mama.

Gdje sebe vidiš u budućnosti?

U budućnosti se vidim na Grand prix natjecanjima. Parasport se razlikuje po kategorijama ili sportskim razredima, u kojima se nalaze sportaši. Meni je nacionalni klasifikator HPO-a dodijelio kategoriju T38 koju je 2019. godine WPA prihvatio kao takvu. Ove godine uz maminu podršku i incijativu prošao sam međunarodnu klasifikaciju za sportaše s intelektualnim poteškoćama i za sportaše s oštećenjem vida. Pošto se discipline trčanja i bacanja razlikuju, na klasifikaciji za discipline bacanja, međunarodna klasifikatorica je napisala da bi trebao trčati u nižoj kategoriji i da sam u skladu sa kategorijom T37. To za mene puno znači jer moj sportski rezultat se u tom slučaju gleda drugačije, odnsno na Svjetskoj rang listi imam bolji plasman. Upravo zbog tih stvari budućnost je neizvjesna, iako moja mama misli da bih trebao trčati u kategoriji T36 u kojoj se nalaze sportaši koji imaju diskineziju.

Naravno da imam neke ciljeve i planove, ali kao što znate planovi se mogu mijenjati. Bitan je put koji vodi prema nekom cilju. Kao parasportaš jednog dana vidim sebe na Paraolimpijskim igrama, kako trčim 400 m za Hrvatsku i predstavljam svoju zemlju. To je težak i dalek put, ali nije neostvariv.