SLIKE ŽIVOTA: Emil Mandarić – Svoje skulpture vidim rukom, a što ruka vidi to ruka i napravi
Sljepoća je u moj život unijela brojne promjene u odnosu na dotadašnji život… Život nam često uzme nešto važno, veliko, a istovremeno nam za uzvrat da nešto drugo, često veće od uzetog. Tako sam kročio u svijet umjetnosti. Ostvarila se moja želja za stvaralaštvom i stvorio sam brojna djela, realizirao par samostalnih i skupnih izložbi, upoznao mnoge ljude koji su u moj život unijeli promjene i potaknuli me da postanem bolji čovjek. A sve je počelo kao nedosanjani san. Vjerujte u svoje snove i pretvorite ih u stvarnost.
Piše: Tomislav Pašiček
*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Govori tako Emil Mandarić, slijepi umjetnik iz Rijeke, čije skulpture od papira izazivaju divljenje i oduševljavaju kritičare. A Mandarić je i silno društveno aktivan, jer je na čelu Udruge slijepih Primorsko-goranske županije. Velik je zaljubljenik i u prirodu i uživa u šetnjama uz Rječinu.
Netom je završila vaša izložba skulptura u Puli. Što vam znače izložbe? Na koji ih način pripremate?
Nakon samostalne izložbe “Tragovi u vremenu” u Arheološkom muzeju istre u Puli u svibnju 2023. i izložbe “Dodir od zlata” Tiflološkom muzeju u Zagrebu u siječnju 2023. trenutno u Hrvatskoj knjižnici za slijepe u Zagrebu od 02.10. 2023.-20.11. 2023. možete razgledati i dodirivati (opipati) skulpture izrađene u tehnici kaširanog papira. Izložba je postavljena u povodu “Mjesec hrvatske knjige”. Kao autor koji kontinuirano stvara nove skulpture, imam potrebu radost stvaranja podijeliti s publikom. Interes za izložbama i reakcije posjetitelja na predstavljena djela, najbolji su pokazatelj kvalitete, ali I poticaj za daljnji rad. Izložbe realiziram na više načina, prijavom na raspisane natječaje za izlaganje, iskazanim interesom galerista ili upućivanjem pisma namjere (s moje strane) za izlaganje u meni interesantnim prostorima .
Kako doživljavate svoju publiku, posjetitelje izložbe koje ne vidite?
Slijepa osoba mnogo toga ne vidi na način poznat videćim osobama. U proteklih dvadesetak godina, kao slijepa osoba ovladao sam brojnim vještinama, a među njima je i vještina verbalne i neverbalne komunikacije s okolinom. Jedan od važnijih preduvjeta za uspješnu komunikaciju slijepe osobe s okolinom je mobilnost i komunikacija u različitim životnim situacijama. Svojim čestim prisustvom u zajednici, slijepa osoba doprinosi boljem razumijevanju problematike sljepoće i otklanjanju predrasuda prema osobama s oštećenjem vida. Najčešći uzrok nepostojanja komunikacije videćih osoba sa slijepima posljedica je želje da ne povrijede sugovornika i neznanje kako i na koji način komunicirati sa slijepom osobom. Kada kod sugovornika primijetim nelagodu, preuzimam inicijativu, započinjem razgovor kako bi se osoba opustila i uspostavila komunikaciju. Komunikacija s publikom ostvaruje se na različite načine i na više razina. Prvi kontakt s publikom je na otvorenju izložbe kada određeno vrijeme posvetim posjetiteljima i razgovaramo o skulpturama, kako su nastale, kako ih izrađujem unatoč nedostatku vida… Često mi se na kontakt koji ostavim kod kustosa jave osobe koje imaju potrebu nešto pitati ili iskazati svoje dojmove. Potom tu je i pisana komunikacija gdje posjetitelji iznesu svoje dojmove i utiske.. Važan dio komunikacije odvija se putem samih skulptura, naime ja na svojim izložbama pozivam posjetitelje da dodirnu skulpture, ne samo da ih gledaju već da ih dodiruju jer one su nastale dodirom, stoga smatram da ih je radi boljeg razumijevanja i doživljaja potrebno i dodirivati.
Jednom ste rekli kako u narodu postoji izreka: “Što oko vidi, ruka napravi”, a mi slijepi kažemo: “Što ruka vidi, ruka napravi.” Kako vi vidite rukom?
Ruka je jedan od najmoćnijih alata slijepe osobe. Rukom slijepa osoba piše, čita (Brailleovo pismo), ali i pomoću ruke prikuplja brojne informacije iz okoline poput: površine (glatko, hrapavo…), oblika (pravokutno, okruglo…), materijal (kamen, drvo, papir…), čvrstoća (čvrsto, meko…)… Sve moje skulpture nastale su dodirom ruke koja oblikuje komad papira, nanosi na njega ljepilo i dodaje sloj po sloj stvarajući željeni oblik. Svaki sloj papira dodirnule su ruke kako bi osjetile površinu, oblik i modelirale detalje. Bile su potrebne godine učenja, ustrajnosti i ozbiljnog rada kako bi se vizualni podražaj nadomjestio taktilnim.
Godinama ste vidjeli, a onda ste utonuli u mrak. Što se dogodilo? Kako ste to doživjeli?
Prvi problemi s vidom počeli su se pojavljivati u ranim dvadesetim godinama. Unatoč liječenju, stanje se vremenom pogoršavalo, postepeno je došlo do povišenja očnog tlaka, dijagnosticiran mi je glaukom. Nalazom i mišljenjem ovlaštenog specijaliste oftalmologa, 2004. godine, (u 39. godini života) proglašen sam slijepom osobom. Danas, dvadesetak godina kasnije, nemam niti osjeta svjetlosti. Neposredno nakon gubitka vida proživio sam razdoblje dubokog žalovanja u kojem sam se opraštao od dijela sebe i dijela prošlog života. Prihvatio sam sebe kao slijepu osobu i krenuo u “novi život”.
I koje ste prve odluke donijeli?
Ovlašteni oftalmolog koji me je proglasio slijepom osobom, preporučio mi je da se učlanim u Udrugu slijepih Primorsko-goranske županije, što sam učinio isti dan. Pomoć i podršku pronašao sam u Udruzi dijeleći iskustva s ljudima koji su uspješno savladali izazove života bez vida. Njihova iskustva uvelike su pomogla meni i obitelji da se prilagodimo novom načinu življenja. Iz dana u dan postajao sam sve samostalniji i prihvaćeniji član zajednice.
Kada ste uvidjeli što sve slijepa osoba može i kako je izgledao vaš prvi dodir sa skulpturama?
Učlanjenjem u Udrugu, dobio sam informacije o svim aspektima rada Udruge. Između ostalog, prezentirani su mi i programi organizacije slobodnog vremena među kojima je bio i kreativni rad. Tu sam se po prvi puta susreo s likovnim stvaralaštvom slijepih osoba. Duborezi Josipa Mihelčića i Vladimira Čopa su me snažno dojmili. Kreativac u meni je zasigurno bio prisutan čekajući svoj trenutak. Uzevši u ruke njihova djela, osjetio sam potrebu da i sam počnem stvarati nešto poput njih.
Jeste li si postavili neki cilj ili ciljeve? Kada ste osjetili tu snagu da ćete uspjeti kao umjetnik? I što vas je vodilo?
Prijem u HDLU Rijeka stigao je kao potvrda i priznanje da je stvaralaštvo nastajalo u prethodnih 8 godina vrijedno i da se nalazim na pravom putu. Bio mi je to dodatni poticaj i motivacija da još intenzivnije i s više energije nastavim stvarati nove skulpture. Kao član HDLU redovno sam informiran o raspisanim pozivima za izlaganja u brojnim galerijama, muzejima i umjetničkim pavilijonima, što me stavlja u ravnopravan položaj sa ostalim umjetnicima. Kako bih zadovoljio određeni nivo kvalitete, aktivniji sam i kao posjetitelj brojnih izložbi na kojima pratim kako i na koji način različiti umjetnici pristupaju zadanoj temi. Vidljiv je i napredak u stvaralaštvu. Motivacije mi ne nedostaje i preda mnom je razdoblje stvaralaštva u kojem imam još dosta toga za ostvariti.
Kako to da ste se odlučili za papir kao materijal? Nije li teže raditi skulpture u papiru?
Kao član Kreativne radionice koja djeluje u sklopu Udruge, 2012. godine smo u povodu Dana žena za članice izrađivali poklone, uljepšavajući lončanice proljetnog cvijeća ukrasnim papirom. U jednom trenutku sam osjetio da je papir materijal koji želim detaljnije upoznati i ovladati vještinom njegova oblikovanja. Bez obzira koji materijal ili tehniku obrade koristio, autor mora poznavati svojstva, karakteristike i mogućnosti materijala kao i alate i tehnike obrade kojima će se koristiti pri stvaranju. U posljednjih 11 godina stvaralaštva, sve skulpture (njih 40-ak) izrađene su od papira. U proteklom razdoblju u svoje skulpture ugradio sam 14 različitih vrsta papira. U pojedinim skulpturama ugrađeno je i do 6 različitih vrsta. Bile su potrebne godine upornosti i ozbiljnoga rada, brojnih pokušaja i razočarenja, eksperimentiranja sa ljepilom, različitim vrstama papira, težeći uvijek prema istom cilju… istraživati, zadovoljiti znatiželju i stvarati nove forme i oblike. Ne znam radi li još netko na sličan način jer sam ovu tehniku prilagodio svojim potrebama i mogućnostima. Ja radim s komadićima suhoga papira na čiju polovicu ili jedan njegov dio nanosim sloj ljepila određene gustoće. Svaki segment papira nastojim minimalno vlažiti, a vlagu mu povećavam po potrebi nanošenjem sloja ljepila na određeno mjesto. Ovakvim načinom rada dobiva se u određenom trenutku elastičnost i podatnost površine za oblikovanje, a nakon sušenja povećava se čvrstoća površine koja se potom može dodatno obrađivati. Papir je podatan za oblikovanje, ne zahtjeva brojnu i skupu opremu za rad, dostupan je kao reciklažni materijal koji nas okružuje. Ekološkim pristupom kao otpad, pretvara se u umjetničko djelo.
Što vam je donijelo kiparstvo i život u svijetu umjetnosti?
Sljepoća je u moj život unijela brojne promjene u odnosu na dotadašnji život tako da je pored prilagodbe novonastaloj situaciji, učenja, stjecanja novih vještina bilo potrebno organizirati slobodno vrijeme kojega je sada bilo dovoljno. Život nam često uzme nešto važno, veliko, a istovremeno nam za uzvrat da nešto drugo, često veće od uzetoga. U Udruzi sam se upoznao s likovnim stvaralaštvom slijepih osoba. Poput svojih uzora, slijepih umjetnika Mihelčića i Čopa, i ja sam kročio u svijet umjetnosti. Ostvarila se moja želja za stvaralaštvom, u samo 10-ak godina aktivnog bavljenja kreativnim radom, stvorio sam brojna djela, realizirao par samostalnih i skupnih izložbi, upoznao mnoge ljude koji su u moj život unijeli promjene i potaknuli me da postanem bolji čovjek. A sve je počelo kao nedosanjani san. Vjerujte u svoje snove i pretvorite ih u stvarnost.
S vremenskim odmakom proteklih godina, mogu reći da sam u životu više dobio no što sam izgubio.
Kako na vaš rad gledaju kolege koji vide?
U vrijeme kada sam se kao slijepa osoba poželio baviti kiparstvom, pored želje za kreativnim izražavanjem neophodna mi je bila pomoć i podrška videćih osoba. Najvažniju ulogu na mojem umjetničkom putu odigrala je kao mentor, savjetnik i prijatelj, voditeljica Kreativne radionice koja djeluje u Udruzi, likovni pedagog, Mirjana Marin. Svojim dugogodišnjim iskustvom rada s osobama s invaliditetom, uvodila me u svijet umjetnosti, poticala me da izrađujem sve složenije skulpture, ohrabrivala i vjerovala u mene. Zahvaljujem se i članicama i članovima HDLU Rijeka, koji mi kao umjetnici s akademskim obrazovanjem, pomažu svojim savjetima i dugogodišnjim iskustvom bavljenja umjetnošću. Značajna je i pomoć i podrška kustosa riječkih muzeja koji su mi pomagali u prikupljanju materijala povijesnih likova iz primorskog kraja. Članovi obitelji su prvi promatrači i kritičari mojih skulptura, bez čije podrške finalni radovi sigurno ne bi bili vizualno na nivou kvalitete koju imaju. I na kraju posjetitelji, ljudi koji me svojim interesom za moje stvaralaštvo potiču da stvaram i dalje. Hvala Vam svima jer bez vas i podrške koju mi pružate ne bi imalo smisla niti stvarati. Stvaraoc uživa u svojim djelima više puta, u trenutku stvaranja, a potom kada tu istu radost stvaranja dijeli s publikom.
Jeste li zadovoljni s kritikama i što uopće mislite o kritičarima koji djeluju u svijetu umjetnosti?
Kiparstvom sam se počeo baviti prije 12 godina kao slijepa osoba, a svoje radove izlažem intenzivnije u posljednjih 5 godina. Nemam nekih iskustava sa kritičarima, ali rado poslušam savjet, a i pokoja dobronamjerna kritika može biti konstruktivna i poticajna. Često čujem komentare kako je slijepoj osobi teže stvarati skulpture i to je nešto što nerado slušam. Ne tražim povlastice za sebe, već bi me veselilo kada bih čuo da se govori o skulpturama na način kako ih promatrač doživljava, jesu li u njemu pobudile ikakve osjećaje. Veselilo bi me kada bi me se doživljavalo kao autora, kipara koji je stvorio predstavljena djela, a ne prvenstveno kao slijepu osobu koja je to izradila. O tome koliko je teško ili teže izrađivati skulpture kao slijepi kipar, mogao bih govoriti ja, ali vjerujte kiparstvo je za mene jedna vrsta cjelovitosti, ispunjenja, a ne teret niti opterećenje. Kiparstvo je za mene jedna vrsta psihoterapije, stanje u kojem čovjek mora biti pomiren sa sobom i taj unutarnji mir dodirom pretvoriti u neku novu dimenziju.
Vrlo ste aktivni i kao predsjednik Udruge slijepih Primorsko-goranske županije. Koji su problemi u svijetu nevidećih osoba i koliko društvo ulaže da ih riješi?
Često kada imaju neki problem s vidom, ljudi se obrate Udruzi. Njima, novooslijepljelima i članovima njihovih obitelji možemo pomoći da nauče živjeti s sljepoćom. Udruga pridaje veliku važnost informiranju članstva i senzibilizaciji javnosti o pravima i potrebama osoba s oštećenjem vida. Kada spomenemo prilagodbu životnog prostora i okoline, nemogućnost zapošljavanja, neprilagođenost i nepristupačnost javnih prostora, javnih sadržaja i javnih ustanova unatoč postojećim zakonskim odredbama poručuju nam kako je toliko toga učinjeno i čini se za osobe s invaliditetom, a mi stalno nešto tražimo i stalno smo nezadovoljni učinjenim. Značajan problem je i izostanak sustavnog financiranja jer programi i opstanak rada Udruge uvelike ovise o projektima na koje ste se prijavili te hoće li biti prihvaćeni ili ne. Na taj način se ne može razvijati civilno društvo niti planirati njegova budućnost.
Koja su vaša iskustva, kako u svakodnevnom životu hrvatski čovjek gleda na osobe s invaliditetom?
Percepcija broja osoba s oštećenjem vida u okruženju često je pogrešna. Mali broj slijepih osoba je vidljiv u javnom prostoru. Slijepa osoba kao takva, vidljiva je i prepoznatljiva jedino kada se koristi dugim bijelim štapom ili se kreće uz pomoć psa vodiča, a takvih je u sredstvima javnog prijevoza, na trgovima, ustanovama, institucijama i prometnicama malen broj. Više je razloga za to. Ubrzani ritam života, javni prostori prenapučeni različitim sadržajima, neprilagođena infrastruktura, razlog su “nevidljivosti” slijepih osoba. Teško je motivirati jednu slijepu osobu da se u takvom okruženju odluči upustiti u avanturu orijentacije i mobilnosti. Velika je odgovornost na malom broju nas, slijepih osoba koje su smogle hrabrosti i odlučile biti samostalne. Ljudi često iskazuju interes pomoći slijepoj osobi i to je trenutak kada ih mi slijepe osobe trebamo ohrabriti i podučiti ih da pomoć pruže na siguran način. Vrlo često nailazimo na različite prepreke u prostoru (parkirani automobili na javnim površinama, romobili nepropisno parkirani…). Uvjerenja sam da to ljudi ne čine iz zlobe, već zato što su nesvjesni da svojom nepažnjom nekome mogu prouzročiti probleme. Zahvaljujem velikom broju ljudi koji mi svakodnevno na različite načine pomažu, a one koji su svojim dosadašnjim djelovanjem nesvjesno uzrokovali probleme i poteškoće pozivam da razmisle o svojim postupcima i da se osvrnu oko sebe i primijetiti će da u njihovu okruženju žive i neki drugi i “drugačiji” ljudi kakvi i oni mogu postati.
Imate silnu energiju, jer poklanjate i dosta vremena djeci, surađujući sa školama i održavajući radionice. Čuli smo da volite rad s djecom?
Jedan od programa koje Udruga provodi u zajednici sa ciljem senzibilizacije je i upoznavanje učenika osnovnih i srednjih škola sa slijepim osobama, njihovim potrebama, ograničenjima i mogućnostima. Živimo u vremenima kada su djeca s teškoćama u razvoju uključena u integrirano školstvo. Potrebno je djeci ukazati da u životu mogu susresti i “drugačije” od sebe te kako i na koji način uspostaviti komunikaciju sa njima i pomoći im ukaže li se potreba. Rado se sjećam susreta i radionica sa učenicima OŠ Bakar i PŠ Krasica koje sam upoznao sa pričom i životom slijepog vodonoše iz Bakra. Priča je to iz bakarske povijesti, priča o slijepom čovjeku koji je u bačvi od 45 litara raznosio vodu po kućama u vremenima dok u Bakru nije postojao vodovod. Kretao se bez štapa, a obuća mu nije imala tvrdu podlogu, već tanju kožu kako bi pod stopalima osjećao put kojim prolazi. Učenicima sam prezentirao način rada na skulpturi vodonoše, koja je sada izložena u uredu TZ Bakar. Radionice na kojoj sam sa djecom izrađivao skulpturu Trsatski zmaj, priču o legendi iz povijesti Rijeke, dugo ću pamtiti jer se dešavala u vrijeme pandemije izazvane coronavirusom. Unaprijed se veselim nekim novim radionicama i druženjima s djecom.
Jednu ste skulpturu radili mjereći vlastitu glavu. Kako je došlo do toga?
Godine 2013. izradio sam prvu skulpturu dostojnu za predstavljanje (Pletač košara). Nakon prve uslijedile su brojne skulpture kojima sam predstavio ljudske likove u pokretu ili kako obavljaju neku određenu radnju. Sve te skulpture su visine 30-45 centimetara. Kako sam iz godine u godinu ovladavao vještinom oblikovanja i upoznavao se sa svojstvima pojedinih vrsta papira, počeo sam razmišljati o izradi skulpture ljudskog lika u prirodnoj veličini. Sa radom na spomenutoj skulpturi započeo sam 2020. godine. Pri modeliranju manjih skulptura koristio sam se modelarskim lutkama dok sam se pri radu ove skulpture koristio mjerama pojedinih dijelova vlastita tijela. Glavu sam odlučio raditi bez podkonstrukcije (šuplju poput odljevka) što mi je dosta zakompliciralo izradu. Često sam obustavljao rad na glavi, tragajući za boljim rješenjima. Mnogo sam naučio u tih godinu dana modeliranja glave. Do nekih rješenja sam došao upornim radom i brojnim eksperimentima i pokušajima, dok sam do pojedinih rješenja došao slučajno. U nastojanju da što vjernije prikažem svoj lik, pokušao sam prikazati i tragove koje je vrijeme ostavilo na licu, no nisam bio zadovoljan učinjenim. Lice je glatko, lice je to na kojem godine nisu ostavile vidljivih tragova. Pamtim taj lik iz vremena prije gubitka vida. Naočale s Brailleovim natpisima o nazivu djela, imenu i prezimenu autora i godini nastanka, skulpturi su dale dodatnu vrijednost. Posjetiteljima je ponuđena i mogućnost izbora još jednih plastičnih crnih naočala, koje me obilježavaju kao slijepu osobu. Naočale s Brailleovim natpisima odražavaju pismenost, obrazovanje i kulturu slijepih osoba. Kako se izražavam u mediju papira, Brailleovo pismo se pokazalo kao moćan alat za komunikaciju s publikom. Trud i upornost su bili nagrađeni pozivom za sudjelovanje na 5. Međunarodni trijenale autoportreta “Ja, između zbilje i imaginacije” -Galerija Prica, Samobor – POU Samobor. Skulptura-autoportret “To memo” žiriranjem je uvrštena u izložbu. Ovo izlaganje smatram svojim najvećim uspjehom u dosadašnjem stvaralaštvu. U međuvremenu sam nastavio rad na skulpturi koje je ova glava postala sastavni dio. Novonastala skulptura “Veliki i mali” izlagana je na samostalnim izložbama u Zagrebu i Puli.
Gdje nastaju vaše skulpture i kolika je pomoć, podrška obitelji?
Moje skulpture nastaju u radnom prostoru koji se nalazi u sklopu obiteljske kuće. Slijepa osoba može ovladati brojnim vještinama, no ne može u potpunosti funkcionirati bez podrške i pomoći drugih osoba. Najveća podrška slijepoj osobi je obitelj, jer ona zajedno sa njom živi život s ograničenjima i najbolje je upoznata sa problematikom sljepoće te kako i na koji način pomoći u datom trenutku. Kao i u svakodnevnim životnim situlacijama, tako i u pojedinim segmentima mojega stvaralaštva, neophodna mi je pomoć i podrška okoline. Pomoć članova obitelji najznačajnija mi je u završnim fazama rada na skulpturi kada mi je potrebno razvrstati određenu kvalitetu papira prema boji te vizualno pregledati dovršen rad i sugerirati na eventualne propuste. Vrlo često eksperimentiram sa različitim vrstama papira i određenim gustoćama ljepila pa mi je pored mojega taktilnog doživljaja potreban i vizualni doživljaj za koji su mi potrebne “oči promatrača”.
Što biste poručili mladim ljudima koji su se u životu našli u svijetu stalnoga mraka?
Ne bojte se neuspjeha jer strah od neuspjeha nas najčešće sprječava da pokušamo unijeti promjenu u vlastiti život. Donošenjem odluke za promjenom ista se počela dešavati. Meni su često u životu pojedinci govorili da se to čime se bavim (kiparstvo, planinarenje) nije za slijepe. Pa od kuda oni to mogu znati kada i sami nisu slijepi. Vjerujte sebi i ljudima koji žele da živite život dostojan čovjeka. Nije niti će biti lako, ali kada vam bude najteže, sjetite se da ste okruženi ljubavlju dragih ljudi, smognite snage radi njih jer oni vjeruju da mi to možemo. Možemo biti uspješni, a vrlo često smo i uspješniji u mnogim segmentima života.