SLIKE ŽIVOTA: Angel Naumovski – umjetnik koji ne čuje, ali svira pa ga svi mogu čuti

Kad ljudi vide gluhu osobu (kao mi smo osobe s nevidiljivim invaliditetom) i pokušaju razgovarati s njima pobjegnu kao vrag od tamjana. Moram reći da puno gluhih osoba imaju problem s glasom, govorom, teže izgovaraju riječi i to totalno zbuni ljude i tu komunikacija stane – nerazumijevanje s obje strane i svaki na svoju stranu.

Piše: Sandra Petrž

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Govori tako Angel Naumovski, profesor koji je bio zaljubljen u sport i diplomirao na Kineziološkom fakultetu, a završio i u svijetu glazbe i umjetnosti, te kroz Udrugu DLAN ostvaruje vrlo zapažene uspjehe na nekoliko područja.

Kad su vas jednom pitali – da upoznali vilu koja bi vam ponudila tri želje, što biste poželjeli – vi ste za prvu želju ispalili: Da budem i dalje gluh. Zašto takva želja?

Na to pitanje sam odgovorio radi fore, a sad ste i vi postavili to zanimljivo pitanje. Ispalio sam tako radi fore, jer da sam čujuća osoba ne bi bili sad tu gdje jesmo tj. ne biste se meni obratili za intervju . Da me Bog nije obdario gluhoćom, ostao bih čujuća osoba i u nekom selu Bogu iza nogu.

Teško ste došli do fakultetske diplome. Koliko su tu “krivi” oni čujući?

S obzirom da sam upisao željeni fakultet i obožavao sam sport živio sam nekoliko godina u nekom ludilu i bunilu odnosno neznanju da je nemoguće ipak moguće, pa sam upisao s lakoćom željeni fakultet. Krivicu rado pripisujem mojim roditeljima. U to vrijeme kad sam studirao moji roditelji su dali sve od sebe i pomogli mi tj. gurali me da uspješno završavam godine i završim fakultet. Oni su glavni krivci i puno im hvala na tome.

Igrali ste rukomet, je li vas to odredilo prema Kineziološkom fakultetu?

Prvo sam se bavio košarkom u KK “Lokomotiva” (bivša “Sigečica”) u kojem su vidjeli potencijal u meni (a visinu su zanemarili) i upisali su me u jači i bolji klub KK “Zapruđe”. Tamo se nisam snašao, ubrzo sam prestao i napustio košarku. Igrom slučaja moji prijatelji s kojima sam provodio noći i lumpovao na nagovor još jednog prijatelja prešao sam na rukomet … Glavna odrednica koja me je uputila na Kineziološki fakultet je bila moja svestranost i ljubav prema sportu i školskom predmetu “Tjelesna i zdravstvena kultura”. Sudjelovao sam na raznim športskim turnirima i natjecanjima. (čak i na šahovskim prvenstvima) tako da u svakom sportu na kojeg sam naletio snašao sam se kao riba u vodi.

Profesor ste fizičke kulture u Centru “Slava Raškaj”. Kako je raditi s mladima?

S mladima je uživancija raditi. S obzirom da smo nekad i mi bili mladi bilo je lijepo vratiti se u to divno vrijeme i igrati s njima. A u zadnje vrijeme tijelo me ne sluša baš zbog mnogobrojnih ozljeda, istegnuća i slično, koje sam zaradio na studiranju i natjecanjima. Sad sam više manje tipičan nastavnik koji priča na satu, mjeri vrijeme, svira fućkaljku, upisuje rezultate i dostgnuća u dnevnik rada.

Kad dođete među čujni svijet, osjećate li se neravnopravnim i u kojim prilikama?

Da – neravnopravno. Kad god i gdje god uvijek sam bio (a bit ću i dalje) u neravnopravnim položajima i situacijama. U društvu s prijateljima zdrava sluha, obitelji, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, u tramvaju, disko-klubovima i da ne nabrajam dalje nikad se nisam mogao opustiti i uživati u komunikaciji, druženju i suživotu. Unatoč empatiji i razumijevanju te prihvaćanju moje pojave svima je bilo pun kufer odgovaranja i prepričavanja na moj upit (kojem sam posvetio performans prije nekoliko godina): “Što kaže!?” Najgore mi je bilo kad su mi “morali” ponavljati kad ih nisam iz prve razumio. U zadnje vrijeme izbjegavam šokove te vrste i mogu reći da spokojno živim život i družim se sa svojim istomišljenicima koji su prošli ista sranja kao i ja – sa gluhim prijateljima i gluhom partnericom. Sreći i zadovoljstvu nikad kraja

… Koliko sam gluh, koliko mogu govoriti i koliko me mogu razumjeti kako pričam i dalje je uvijek isti problem – meni je teško pratiti i biti u situacijama kao što sam gore nabrajao. Kad društvo vidi slijepu osobu znat će kako pristupiti tj. pomoći da prijeđe ulicu, pomoći u kupnji trgovačkih artikala tj. opisivati kako izgledaju, koliko koštaju, usmjeravati gdje da idu itd., osobama u kolicima će pomoći nositi po stepenicama, parkirat će savjesno svoja vozila da osobe u kolicima mogu po nogostupu prolaziti, sagradit će tj. ukloniti prepreke i napraviti lakšu pristupačnost … Da ne nabrajam dalje … A kad ljudi vide gluhu osobu (kao mi smo osobe sa nevidiljivim invaliditetom) i pokušaju razgovarati s njima pobjegnu kao vrag od tamjana. Moram reći da puno gluhih osoba imaju problem s glasom, govorom, teže izgovaraju riječi i to totalno zbuni ljude i tu komunikacija stane – nerazumijevanje s obje strane i svaki na svoju stranu.

Koliko društvo daje i pomaže osobama s teškoćama i što bi po vama trebalo mijenjati?

I znate, društvo POMAŽE osobama s invaliditetom – uglavnom zakonima, amandmanima i pravima u kojima se briga i empatija smatraju slovima na papiru (možda mrtvi, možda živi …). Pitanje je koliko je osoba zadovoljna i sretna i ima koristi od nje. Razlikuje se od osobe do osobe, sve je individualno. Mogao sam govoriti samo u svoje ime… Ja sam mali pomagač i zahvalan sam na njima. Društvo mi ne pomaže!

Iz sporta i fizičke kulture ostvarili ste značajan iskorak u svijet kulture. Osnovali ste Udrugu ”Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura Gluhih – DLAN”,  kojoj je osnovni cilj promoviranje kulture gluhih osoba. Što biste rekli koja su najveća ostvarenja udruge?

Ne mogu izdvojiti najveća ostvarenja, ali mogu reći puno ostvarenja. Od mnogobrojnih scensko-izvedbenih predstava na znakovnom jeziku do uspješnih nastupa glazbenog sastava gluhih “Deaf Band DLAN” mogu nabrajati i literarne aktivnosti (časopis “Pljesak jedne ruke” i “Pljesak DLAN-om”), aktivnosti promocije znakovnog jezika i kulture gluhih putem radionica, javnih nastupa, okruglih stolova i organizacijama međunarodnih festivala i konferencijama. Možda ću reći da su međunarodni projekti u sklopu Kreativne Europe također jako važni za položaj i ugled udruge “DLAN na domaćoj i međunarodnoj razini.

Veliko je zanimanje pobudila vaša lutkarska predstava “Tužni klaun”. Uključeni su gluhi umjetnici, kao i djeca oštećena sluha. Zašto je klaun tužan?

Namjeravo sam napraviti predstave prema poznatoj talijanskoj operi “Tužni klaun”, no predomislio sam se i odlučio se na mix – iz raznih filmova u kojima su bili klauni, raznih skečeva, cirkuskih predstava koje sam kao klinac pratio, pa djelomice iz opera “Tužni klaun” i napravo predstavu po svom nahođenju. U predstavi “Tužni klaun” kojeg sam režirao sudjelovalo je još četvero gluhih glumaca. Osim igre u predstavi sudjelovali su u izradi kostima, scenografije i likovnih kreacija i rekvizita skupa s djecom oštećena sluha i njihovom braćom i sestrama preko projekta “Inkluzivno umjetničko bratstvo i sestrinstvo” u sklopu natječaja kojeg je organiziralo Ministarstvo kulture i medija RH. Klaun je bio tužan jer (u predstavi) je pokušao naći sebe u strašnoj i oštroj konkurenciji s drugim klaunovima koji su ga kočili u napredovanju i želji da bude bolji klaun. No obratio mu se alter ego drugi klaun kroz san i pomogao mu da nađe sebe.

Zanimliv je i Beyond Signs, dvogodišnji projekt koji nastoji unaprijediti razinu društvene integracije gluhe populacije kroz umjetničku suradnju. Što je tu zanimljivog ostvareno?

Sam naziv, a i s tim projekt je zanimljiv jer je htio omogućiti gluhim umjetnicima ravnopravno sudjelovanje na tržištu kulture i umjetnosti sa drugim umjetnicima koji su uspješniji u tome, bolje plaćeni i popularniji. Poznato je da je gluhim umjetnicima teško upisati na umjetničke akademije pogotovo na akademije dramskih umjetnosti (zbog lošeg baratanje sa hrvatskim jezikom i neširokog spektra raznih umjetničkih profila u dramskoj umjetnosti) i glazbenih umjetnosti (zna se – zbog oštećenog sluha i nedovoljnoj upućenosti u glazbu). Projekt “Beyond Signs” je zbog toga napravio i organizirao dvogodišnji projekt te pokušao omogućiti gluhim umjetnicima pristup i nastup na svjetskim poznatim festivalima umjetnosti i kulture, ali pandemija COVID virusa je bio prisutna i projekt je bio djelomice uspješan. Nadamo se nekoj skorijoj i boljoj budućnosti …

Niste čujući, a u svijetu ste glazbe, svirate gitaru, nastupali ste sa sa sastavom Deaf band Dlan … Kako je sve počelo?

Svi u “Deaf Band DLAN” koji su u mladosti voljeli glazbu, išli su u disko klubove, gledali MTV, Hit Depo, na koncerte imaju neke ostatke sluha, tj. nisu potpuno gluhi. Nose slušna pomagasla, kohlearne implantate i slušalice s pojačalima pa mogu “čuti” glazbu, razlikovate tonove, akorde i slično. Evo npr. ja sam u bendu najgluščiji i čujem jedino baseve, duboke tonove dok visoke teže ili nikako ne čujem. Kad bi netko od čujućih osoba stavio slušalice koje ja koristim (slušalice spojene na pojačalo) mozak bi im iskočio iz glave. Nakon osnutka udruge “DLAN” došao sam na ideju da organiziram koncert benda gluhih “Mur Du Son” iz Francuske i ti glazbenici (udaraljke, bubnjevi, bas gitara i naravno pjevanje na znakovnom jeziku) su sa svojim nastupom oduševili i rasplesali sve prisutne te na kraju svega okupili i motivirali nas nekoliko u udruzi “DLAN” da se upustimo i pokušamo u glazbi. Nanizale su se glazbene radionice različitih profila (udaraljke, bubnjevi, bass gitara, gitara, synthesizer i pjevanje), osnovao se bend gluhih “Deaf band DLAN” i zahvaljujući nekim poznanstvima i vezama nastupali smo u nekim noćnim kafićima, na zabavama gluhih, Festivalima kulture i umjetnosti Gluhih, na Deaf Tatto Festivalima …

Rekoste kako ste oduvijek voljeli glazbu i da ju percipirate kroz tijelo i oči. Kako je to moguće?

Odrastao sam u sredini čujućih osoba gdje su sport, TV, kino, društvo i izlasci u noćne klubove bili svakodnevnica i fora. Furao sam se na to i gledao ljude oko sebe kako uživaju u glazbi, plešu, pričaju o glazbi i stvaraju pjesme. Nekako sam se navukao na to, gledao sam na TV glazbene programe i malo pojačao TV da mogu sa slušnim pomagalima čuti. Najviše sam pratio MTV, tu i tamo Hit Depo … Uživao sam u vokalima na bilo kojem jeziku očitavanjem sa usana i njihovim uživljavanjima u glazbi. Meni su basevi bili važni i najviše sam se na njih oslonio, a sve ostalo je bilo između. Najviše mi je bio važan visual video spotova i jaki bas. Vokal sam mogao pratiti samo ako su usta pjevača/pjevačice bila u punom kadru i s tim sam mogao nešto čuti. Evo, primjera pjesme “I want it all” grupe “Queen” u video spotu kad se refren pjevao bio je u punom kadru ja san poludio od sreće i gušta. U disko klubovima sam bio često blizu razglasa i kroz pluća i bubrege sam percipirao. Kad sam svirao bas gitaru znao sam sjediti ili stajati na razglasu, a sad sam na bubnjevima i osjećam punim tijelom – rukama, nogama i tijelom.

Kako izgledaju glazbene probe, kako hvatate ritam, što ako pogriješite?

Dražen iz benda “Deaf Band DLAN” koji najbolje i najviše čuje, odnosno nagluh je i čuje kao “zmaj“ sa slušnim pomagalom na jednom uhu a na drugom uhu također nešto čuje, ali bez pomagala. Njegov otac je bio glazbenik, imao je bend, stvarao je pjesme i nastupao na svadbama, zabavama itd. i naravno, jabuka ne pada daleko od stabla. Dražen je u glazbi od glave do noge i ništa drugo, doslovce, ga ne zanima. Nakon koncerta “Mur Du Son” Dražen je predložio osnivanje benda “Deaf Band DLAN”. Glazbene probe su kod Dražena u garaži. Tamo je sva glazbena tehnika i instrumenti i velika je sreća da nema susjeda i možemo lupati do mile volje. Kao što sam rekao mi imamo ostatke sluha i nama nije problem uhvatiti ritam. Dražen piše akorde, radi obrade, montira itd., a mi njega ponizno i pozorno slušamo. Ako netko ispadne iz ritma, netko od nas primijeti, osjeti ili čuje stanemo i natrag na početak i ponavljamo. Tu su Lemary i Tihana koje dobro “čuju” i čim nastane nešto čudno odmah reagiraju, a uskoro će se upustiti u poeziju tj. pisanje novih autorskih pjesmi skupa  s Draženom. A Robert i ja kao stari lisci i bivši partijaneri pratimo i sviramo kao mutavi.

Pripremate li nešto novo i zanimljivo?

Nadamo se da će Ministarstvo kulture i medija RH, Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, razne zaklade i EU fondovi i dalje podržavati i prepoznati potencijal i trud naše udruge ps planiramo iduće godine napraviti tri performansa (dvije kazališne predstave i jedan multimedijalni performans) i nekoliko koncerata (najveći fokus će biti naš nastup na Deaf Tatto Festivalu u Frankfurtu) i u pripremi je nekoliko novih autorskih pjesama. Pokušat ćemo i na film, ali o tom potom. Za sada privodimo 2023. godinu prema kraju i pripremamo se za 2024. Ali sve ovisi o rezultatima natječaja i životnim putevima nas gluhih članova iz Udruge “DLAN”.