SLIKE ŽIVOTA: Adriana Katić – Živim u mraku, ali boje su dio mog svakodnevnog života

Uh, teško pitanje. Moram biti iskrena pa reći da je pjevanje ipak moja prva ljubav. Pjesma mi često pomaže kada mi je teško. Zaista uživam i u glumi i u pjevanju, jer mi daju priliku da se izrazim i upoznajem sebe – kaže nam simpatična studentica Adriana Katić, uspješna pjevačica i glumica, kada ju pitamo: pjesma ili gluma?  

Piše: Sandra Petrž

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Adriana, rekoste jednom “Živim u mraku, ali moj svijet je u bojama”. Kakav je to svijet koji vidite?

Slijepa sam  od rođenja, ali boje su dio mog svakodnevnog života. Koristim ih kad biram i kupujem odjeću, kad se šminkam, dio su mog svakodnevnog govora. Kada u trgovini biram odjeću, zamolim prodavačicu da mi kaže na što je podsjeća ta boja pa mi tako bude lakše izabrati. Primjerice imala sam dvije majice bijele boje, za jednu mi je prodavačica rekla da je bijele kave, a za  drugu da je boje šampanjca. Iako su obje majice   bijele, dobila sam bolju percepciju kako one izgledaju.

Često pokušavam zamisliti stvari iz svoje okoline. U stvaranju slike mi pomaže ako sam imala priliku to što zamišljam opipati. Po prirodi sam sanjalica pa vjerujem da taj svijet kakvog ga ja zamišljam nije baš u potpunosti takav u realnosti, ali često pitam nekog da mi opiše kada želim dobiti pravu sliku stvari koje me okružuju.

Iz malog ste mjestašca u blizini Rijeke. Kako je teklo odrastanje? Podrška obitelji?

Odrasla sam u selu Brnelići pokraj Rijeke. Život na selu mi je omogućio bezbrižnije djetinstvo nego što bi to možda  bilo da sam odrastala u gradu.Tamo nije jako prometno pa sam mogla od malih nogu jahati konje, voziti role, romobil i bicikl, raditi sve što i vršnjaci moje dobi. Oduvijek sam u svemu imala veliku pomoć i podršku obitelji. Potiču me da budem što samostalnija, ali uvijek mogu računati na njihovu pomoć na čemu sam im veoma zahvalna jer bez njih ne bih bila ovo što sam danas.

Kada su se javile prve teškoće s obzirom da mnogo toga niste mogli sami?

Prepreka je bilo. Vjerujem da mojim roditeljima nije bilo lako odgajati dijete s oštećenjem vida u sustavu koji često i nije bio baš podržavajući. Kroz cijelo obrazovanje je bio problem s nabavkom knjiga za školu, a s tim problemima oko literature se ponekad susrećem i na fakultetu mada je sada situacija mnogo bolja nego što je to bila ranijih godina.Kroz cijelo moje osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, moji su me roditelji morali voziti u školu. Zbog loše prilagođene infrastrukture to nisam mogla samostalno obavljati. Nije postojala adekvatna autobusna stanica s koje bih mogla sigurno ući u autobus prema gradu. To je utjecalo i na moj društveni život, jer bih uvijek morala provjeravati kada je netko od moje obitelji kod kuće da me odbaci do grada. To je bio jedan od razloga zbog kojeg sam željela doći živjeti u Zagreb. Iako mojoj obitelji nije nikada bio problem odvesti me negdje, osjećam se mnogo bolje kada to ne moram nikoga tražiti, kada mogu samostalno obavljati većinu svojih obaveza. Iako zaista volim život u Zagrebu jer mi on pruža samostalnost, ponekad mi je potrebno malo pobjeći kući, na svježi zrak,  u mir i tišinu.

Izrasli ste u jaku, ambicioznu djevojku, koja je odlučila srušiti sve prepreke. Ne plašite se izazova. Što vas vodi, motivira?

Mislim da su tu veliku ulogu odigrali moji roditelji. Oduvijek su me odgajali kao potpuno zdravo dijete kao i moga brata Filipa  koji nema nikakav invaliditet. Trudili su se da budemo samostalni i uvijek su bili realni prema mojim mogućnostima. Nikada nisam imala poseban tretman. Ne vidim, ali mi to nije bio izgovor da ne ispunim svoje obaveze i ne napravim stvari koje mogu.  Takav me je odgoj izgradio u ovakvu osobu kakva sam danas i naučio me vrijednostima kojima se i danas vodim kroz život.

Kako ste odlučili doći na školovanje u Zagreb, jer vam je Rijeka bliža?

Studijski program koji sam željela upisati postoji samo u Zagrebu i Osijeku. Također sam se željela okušati u samostalnom životu, a znala sam da ću u Zagrebu moći više toga obavljati sama jer je infrastruktura prilagođenija za život slijepim i slabovidnim osobama.

Na Pravnom fakultetu u Zagrebu studirate socijalni rad. Kako ste se odlučili baš za taj studij?

Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, izrazila sam želju baviti se strukom koja je pomagačke prirode. U tom sam periodu razmišljala o upisu na psihologiju, edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i socijalni rad. Nakon detaljnijeg istraživanja, odlučila sam upisati socijalni rad jer sam smatrala da taj studijski program najbolje odgovara mojim interesima. Ono što mi je jako korisno na studiju je raznolikost kolegija koje slušam. Zastupljeni su i pravni i humanistički kolegiji te stručni kolegiji koji se bave različitim skupinama ljudi što mi pruža priliku za stjecanje vještina i  skupljanje novih znanja koja će mi biti potrebna u budućem radu.

Je li teško gradivo? Kako vam ide? Ima li pomoći od kolega?

Kao i na svakom fakultetu, ima težih i lakših kolegija. Imam veliku pomoć i podršku svojih kolega. Nadopunjujemo se, svatko od nas ima nešto što mu bolje ide pa tako pomognemo jedni drugima kad zatreba.  S obzirom da ponekad imamo predavanja na dvije različite lokacije u jednom danu, uvijek mogu računati na njihovu pomoć kada treba brzo doći s jedne lokacije do  druge.

I na praksi ste u Udruzi slijepih. Što tamo radite?

U svakom semestru moramo odraditi praksu iz jednog kolegija. Prošle sam godine odrađivala praksu u Udruzi slijepih Zagreb. Cilj te prakse je bio studentima približiti svakodnevni život osoba sa oštećenjem vida, a kako i sama imam tu vrstu oštećenja, moja se praksa sastojala u provođenju vremena s korisnicima i razmjeni iskustava. To je bila moja prva praksa te ću je pamtiti kao jedno lijepo iskustvo. Volim odlaziti na praksu jer mi se tako  pruža prilika upoznati se s radom različitih ustanova što će mi vjerujem koristiti u budućnosti kod traženja zaposlenja jer ću imati bolju percepciju u kojem smjeru želim ići.

Gdje se vidite jednoga dana kada diplomirate?

Još uvijek nisam sigurna kojim bijh se poslom željela baviti po završetku fakulteta jer me mnogo toga zanima. Iznimno uživam u radu s djecom te trenutno volontiram u dvije udruge koje se između ostalog bave djecom i mladima. Do  diplome ima još dosta ispita za položiti pa imam još vremena za donošenje te odluke. Socijalni rad nudi širok spektar mogućnosti zaposlenja kao što su rad u centru,različitim udrugama, zdravstvenim ustanovama i sl. Zato čvrsto  vjerujem da ću negdje pronaći svoje mjesto.

Uz studij vrlo ste aktivni – glumite, pjevate… Kako je to počelo?

Još od malih nogu sam uvijek bila uključena u neki pjevački zbor ili dramsku grupu. To me je pratilo kroz cijelo moje obrazovanje. Kada sam upisala fakultet, željela sam pronaći neki hobi uz koji bih mogla razvijati svoje talente, ali i malo zaboraviti na sve obaveze koje donosi studij. Tako sam se uključila u amatersku kazališnu udrugu Mist gdje su već glumile moje dvije prijateljice, a nedugo potom sam i upisala satove pjevanja.

Što vas više raduje gluma ili pjevanje?

Uh, teško pitanje. Moram biti iskrena pa reći da je pjevanje ipak moja prva ljubav. Pjesma mi često pomaže kada mi je teško. Zaista uživam i u glumi i u pjevanju, jer mi daju priliku da se izrazim i upoznajem sebe.

Gdje nastupate? Tko to organizira?

Što se tiče pjevanja, povremeno nastupam na koncertima koje organizira škola pjevanja koju pohađam. Ove sam godine po prvi puta nastupila i na Festivalu jednakih mogućnosti koji pruža priliku osobama s invaliditetom promicati svoje talente i vrijednosti.

Vezano za glumu, trenutno igramo predstavu “Drugačiji si, to je baš cool.” Cilj nam je kroz predstavu na zabavan i duhovit način približiti publici da se osobe s invaliditetom ne razlikuju od ostatka društva ništa više no što se razlikuje svaki pojedinac.  Do sada smo imali priliku nastupati s ovom predstavom nekoliko puta u Centru za kulturu i umjetnost Maksimir, na prošlogodišnjem SKAZ-u te u dvije osnovne škole u Dubrovniku. Uvijek smo otvoreni nekoj prilici da našu predstavu predstavljamo novoj publici te na taj način podižemo svijest i rušimo uvriježene stereotipe i predrasude.

Što vas još veseli? Kamo izlazite?

Ne izlazim mnogo, imam puno obaveza pa svoje slobodno vrijeme volim posvetiti ljudima do kojih mi je stalo. Veseli me provoditi vrijeme sa svojim prijateljicama te kada nam to obaveze dozvole zajedno odemo pogledati neku predstavu ili na neki koncert. Također jako volim putovati kad imam priliku za to.

Volite čitati. Što najviše?

Ne mogu izabrati najdraži književni žanr. To ovisi o mojem raspoloženju. Nekad sam raspoložena s nekim povijesnim romanom pobjeći do starog Rima ili Egipta, a već drugom prilikom sam raspoložena otkrivati s nekim detektivom zamršene misterije. Knjige mi služe za bijeg od stvarnosti, pružaju mi priliku da maštam, ali i otvaraju vrata prema drugim kulturama i svijetovima o kojima mogu čitajući mnogo naučiti.

Kako izgledaju prijateljstva u Zagrebu?

Ovdje u Zagrebu imam dvije prijateljice. Jako smo vezane, u svemu smo si pomoć i podrška. Ja ih gledam kao svoju drugu obitelj. Iako smo sve tri slijepe, naš invaliditet nije jedino što nas povezuje, već su to odanost, povjerenje i iskrenost na kojoj temeljimo naš odnos. Pravo prijateljstvo ne čini ista dijagnoza nego činjenica da su si osobe kako se to ono narodski kaže kliknule.

Postoji li trenutak kada vam je bilo najteže?

Bilo mi je jako teško prve godine kada sam došla na studij. Tada je još trajala pandemija i sve je bilo online što mi je otežavalo preseljenje u novi grad.  Morala sam se prilagoditi novom načinu života u Zagrebu za što mi je bilo potrebno vremena. Svako nam razdoblje u životu nosi svoje izazove i poteškoće, ali nas oni jačaju i izgrađuju. Svaka me je prepreka u životu nečemu naučila  pružila novo iskustvo.

Koje bi sve ciljeve željeli ostvariti u životu?

Prvenstveno bih željela završiti fakultet i nakon toga pronaći neki posao koji će me ispunjavati, ali i gdje ću moći dati svoj doprinos društvu. Voljela bih jednoga dana imati svoju obitelj, ali sada je još rano razmišljati o tome. Nastojim živjeti život i malim koracima dostizati svoje ciljeve i ostvarivati snove.

Koja je vaša poruka mladima koji iz niza razloga žive u mraku?

Moja poruka mladima bi bila: Budite ustrajni jer vas svaka prijeđena prepreka vodi bliže vašem cilju.