SLAVEN LETICA: Pročitao sam “Lisice” Dubravke Ugrešić – postoji li lijek za mržnju?!
Pročitao sam “roman” Dubravke Ugrešić “Lisica”, pa vama, mojim spomenarskim prijateljicama i prijateljima postavljam pitanje: Postoji li i poznajete li LIJEK ZA MRŽNJU: svima poznatu, stručno (psihijatrijski) nepriznatu duševnu bolest ili poremećaj – piše na Facebooku Slaven Letica, ugledni sveučilišni profesor, sociolog i kolumnist.
U nastavku svoje objave, koju prenosimo u cijelosti, Letica ovako piše i misli o onom što je napisala Dubravka Ugrešić:v
Kao čitač-ovisnik danas sam završio čitanje među hrvatskim “liberalnim” apatridima opjevanoga romana “Lisice” Dubravke Ugrešić.
Gospođica Ugrešić dokazuje i u ovom romanu da je nadarena, rođena PRIPOVJEDAČICA, ali, nažalost, i raznolikim mržnjama opsjednuta osoba.
Evo kako u “romanu” opisuje generala Antu Gotovinu, dakako, ne spominjući njegovo ime i prezime: “Je li siromašni klinac iz Pakoštana mogao sanjati da će postati nacionalna hrvatska ikona, heroj o kojemu djeca uče u školi, vlasnik vile i ribarske industrije, što mu je sve POKLONJENO ZA ISTJERIVANJE NEKIH DVJESTOTINJAK TISUĆA SRPSKIH CIVILA IZ HRVATSKE (verzal je moj), a samo zato što je, umjesto da ide u školu, pobjegao preko granice i naučio kako se poteže okidač od revolvera.” (str. 161)
“Roman” je prepun izljeva bešćutne mržnje prema hrvatskim braniteljima, hrvatskoj državi, pa i Hrvatima kao ljudima.
Evo kako piše o ljudima koji su došli na promocije njene knjige koju je, usput budi rečeno platila Republika Hrvatska (na nagovor hrvatskog veleposlanika u Italiji dr. Damira Grubiše: o tome također pripovijeda u knjizi): “Mnogi moji ‘zeljaci’ neobična su ljudska sorta: dovuku se tako do mjesta književnog događaja, zacvile, zakmeče, zapjene se, ali nisu u stanju izreći svoj stav, niti ga obraniti. Dođu nadureni, natmureni, nabrijani, ali se brzo ispušu i povuku, vidi se da bi nešto htjeli, ali književne večeri nisu njihov idealan ekosistem, sputava ih javna izloženost. Zato se najbolje osjećaju u grupi, kada ih ima više, ili pred kompjuterom, kad se popnu na svoj ‘fejs’. Tu se junače, ‘šeraju’, ‘lajkaju’, ‘hejtaju’, sikću, palucaju jezicima, čekaju da se prene njihov zamrli krvožilni sustav, da potjera krv u mozak, da zažive, da zazuje, da isuču rila, da zinu, da puste očnjake.” (str. 279-280)
Zatim nastavlja: “Ovoga puta (što ću saznati tek dva mjeseca kasnije) internetsku hajku poveo je neki Talijan, koji je otkrio da ima hrvatske korijene, od čega je SASVIM POMAHNITAO.”
“Pomahnitali” Talijan kojeg spominje, ne spominjući mu ime, naš je dragi prijatelj, plemeniti čovjek i mirotvorac Cristiano Pambianchi kojeg je hrvatska predsjednica odlikovala za sve ono što je učinio i čini za razvoj prijateljskih odnosa i kulturnih veza Italije i Hrvatske.
Da zaključim: Dubravka Ugrešić nadarena je romanopisateljica, pripovjedačica, ali i duboko nesretna stara dama koja je ovisna o mržnji.
Kako psihijatri mržnju još uvijek ne smatraju bolešću ili duševnim poremećajem, živo me zanima postoji li neki način da se pomogne nesretnoj spisateljici u egzilu, ali i drugim ljudima opsjednutim mržnjom.
Pomoć bi dobro došla i onima koji su smrt Slavka Goldsteina popratili užasnim, mrzilačkim zapisima na društvenim mrežama o čemu je zgodan, ljudski, esej napisala Mladenka Šarić, a o tome je nešto napisala i Ines Sabalic.
