SLAVEN LETICA: Po čemu se Predrag Matvejević Peđa razlikuje od drugih hrvatskih apatrida

Predrag Matvejević Peđa u posljednjem se desetljeću vlastitog života pomirio s idejom Hrvatske i s Hrvatskom kakvu znamo. Oni koji za njim liju krokodilske suze neizlječivog i neprežaljivog jugoslavenstva s tom se idejom nikada neće pomiriti – zaključuje u zanimljivom osvrtu o preminulom piscu Slaven Letica, naš poznati kolumnist i sveučilišni profesor.

Ovo je njegova objava na Facebooku, koju prenosimo:

Znanstvenik, sveučilišni profesor, pisac i polemičar prof.dr. Predrag Matvejević Peđa (Mostar, 7. listopada 1932. – Zagreb, 2. veljače 2017.) nije, nažalost, ni prvi, ni zadnji, hrvatski, i ne samo hrvatski – jer je sebe smatrao jugoslavenskim, hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, talijanskim, francuskim i europskim, pomalo i ukrajinskim i ruskim umnikom – javni intelektualac čija se veličina, barem na nekoliko dana, povećala smrću.

U zvijezde ga danas uzdižu i kuju brojni javni umnici koji su ga, više ili manje, poznavali i za života cijenili. Većina njih čini to zbog nekog prizemnoga, osobnoga političkog računčića, nastojeći ga javnosti predstaviti kao zlatni gral, navodno, uzvišenoga i plemenitoga jugoslavenstva te kao prognanika i žrtvu hrvatske države, Republike Hrvatske, koja je u mukama i krvi rađana u povijesnom vrtlogu posljednjeg desetljeća XX. stoljeća.

Sam se Matvejević nije smatrao žrtvom (posljednjih smo se godina vrlo često, nekoliko puta tjedno, sretali i pričali o tom burnom vremenu: na Zrinjevcu, kod Paviljona, kamo je on navraćao sa svojom, a ja s mojom suprugom) iako je iskreno i duboko patio zbog raspada njegove idealne države: Jugoslavije ili SFRJ.

Nije imao ni razloga smatrati se žrtvom! Kad smo 1990. birali ljude za Ustavotvornu komisiju Predsjedništva RH, nismo imali nikakve dvojbe da bi se među njima trebao naći Peđa.
Nakon što je dobio službeni poziv za članstvo u Komisiji koje je potpisao dr. Franjo Tuđman, napisao nam je prilično uvredljivo pismo kojim je otklonio svaku mogućnost da – u to doba – prihvati samu IDEJU o samostalnoj hrvatskoj državi. Za njega je SVAKA ideja o hrvatskoj državi bila ideja o obnovi NDH!

To nas pismo nije naljutilo (Tuđman je, nakon što smo pročitali pismo, rezignirano odmahnuo rukom i rekao: „Peđa k’o Peđa, ništa drugo, samo Jugoslavija), jer je izražavalo iskrene jugoslavenske osjećaje Predraga Matvejevića, čije se ljudske, životne stavove, svjetonazor i politička uvjerenja ne može razumjeti čitanjem njegovih najpoznatijih knjiga – Razgovori s Krležom (prvo izdanje 1969.), Mediteranski brevijar (prvo izdanje 1987.), Jugoslavenstvo danas (1982.), Te vjetrenjače (1977.), Otvorena pisma (1985.), Druga Venecija (2002.), Kruh naš i druge – nego čitanjem intimne knjige „Istočni epistolar“ koju je 1993 godine objavio u Parizu, a 1994. u Zagrebu, u nakladi malog nakladnika CERES (vlasnika Drage Dumančića).

Iako je znao ili upravo zbog toga što je znao da ne dijelimo ista politička uvjerenja, Predrag Matvejević zamolio me 1994. godine da budem jedan od promotora te neobične knjige sastavljene od pisama (epistola) pisanim najčešće s Istoka (iz bivšega Sovjetskoga saveza) ili na Istok.

Mislim da je Peđa bio istodobno zadovoljan i pomalo preplašen mojim čitanjem njegova epistolarnog „romana“, jer sam pokušao pokazati i dokazati da je on, na neki način, ponovio život vlastitoga oca: oca koji je s Bijelom gardom otplovio, u nepoznato, s Krima i njega-sina koji je „otplovio“ iz Hrvatske (koja mu se činila neželjenom i dalekom) u Italiju.

Evo kako počinje kratki proslov Istočnom epistolaru objavljen pod naslovom Pisma precima: „Prva pisma iz Rusije pisao sam čovjeku koji se rodio u Odesi na početku stoljeća. Po porijeklu Ukrajinac, Rus po jeziku i kulturi, kršćanin i ekumenist, nije bio ni ‘bijeli’, ni ‘crveni’. Bojao se nemira u svojoj zemlji, poznavao ju je, predosjećao je njezinu nesreću. Emigrirao je kad mu je bilo dvadeset godina. Otplovio je s Krima prema Turskoj, s Bijelom gardom koja se povlačila pred Crvenom armijom. U Istambulu je napustio carsku vojsku i krenuo u kraljevsku Jugoslaviju. Tu se zaljubio, oženio, ostao do smrti. Emigraciju je prihvatio kao sudbinu. Nije se zamarao tlapnjama emigranata. Osjećao se kao građanin svijeta kojeg je svijet lišio domovine. Ostao je stranac, premda je sve činio da to ne bude. Vselovod Mikolajevič Matvejevič je moj otac.“

Peđina oca Vselovoda Mikolajeviča Matvejeviča Katarina Luketić, jedna od autorica brojnih prigodnih osvrta označava kao „CARISTU“, dok ga drugi, primjerice anonimni pisac biografske natuknice na Wikepediju smješta na drugu stranu ideološke „barikade“, proglašavajući ga onim koji je navodno „imao boljševička uvjerenja“ (pritom se poziva na neku izjavu samoga Matvejevića izrečenu na HTV-u.
http://www.tportal.hr/…/Po-cemu-cemo-pamtiti-velikog-Predra…
https://hr.wikipedia.org/wiki/Predrag_Matvejevi%C4%87

U nakani da Mostar Matvejevićeva rođenja i rane mladosti prikaže kao oazu idealnog gradskog i građanskog skalda, Katarina Luketić piše: „U to vrijeme (1932.) Mostar je bio otvoren grad specifična heterogenog identiteta i prepoznatljiva urbaniteta. Nepodijeljen, bez one nevidljive linije razdvajanja koja se od devedesetih jasno ucrtala u glavama mnogih, pa ih i danas upozorava – ovisno već o nacionalnosti – kojim se ulicama trebaju kretati. U Matvejevićevoj mladosti Mostar je bio drukčiji, otvoren grad s razvijenom mediteransko-balkanskom, građanskom kulturom; mnogi će reći ‘kozmopolitski’. U takav je grad Matvejevićev otac došao iz Odese, kao ukrajinski emigrant (carist), kakvih je bilo u Jugoslaviji i čija su kasnija obiteljska svjedočenja bila prvo što se ovdje čulo o Staljinovoj vlasti.“

Osobno sam, dakako, skloniji vjerovati Matvejeviću koji je napisao da njegov otac nije bio ni „bijeli“, ni „crveni“, dakle, ni carist, ni boljševik, a vjerujem mu da je njegov otac u Mostaru cijeli život „ostao (je) stranac, premda je sve činio da to ne bude“.

Njegov otac umro je u vrijeme pada Berlinskog zida (u proljeće 1989.), a da je, i kako je, bio i ostao stranac, opisuje sam Peđa u Istočnom epistolaru: „Moj otac Vsevoldol Matvejević (ovdje Peđa ne piše „č“) umro je u proljeće 1989 godine. Saslušavan je prije smrti u Sekreterijatu unutrašnjih poslova grada Mostara. Njegov prijatelj, inženjer Vladimir Timofejev, Rus po nacionalnosti, bio je optužen za suradnju sa sovjetskom obavještajnom službom: među njegovom rodbinom i prijateljima koji su mu dolazili iz SSSR-a, netko je, navodno, špijunirao u Mostaru (!) te prenosio informacije u Moskvu. Inženjer Vladimir Timofejev osuđen je na godinu dana zatvora, ali je zbog starosti i bolesti pušten ranije. U njegovom stanu nađene su knjige na ruskom jeziku i novine Ruska misao koje je dobio od mog oca i posudio jednom ili dvojici prijatelja: optužili su ga za ‘širenje neprijateljske propagande“.

Zatim Matvejević opisuje kako je taj PROCES djelovao na njegova oca: „Želio je obraniti prijatelja, bojao se za sebe: raspet između odanosti i straha. Sudac po profesiji, nije ni mogao zamisliti da će mu se dogoditi nešto slično. Spalio je potom svoje rukopise: Sjećanje na Odesu i Povijest ruske i ukrajinske emigracije, na kojima je radio više godina.“
Pleme jugobolnika i titobolnika koje zbog samih sebe ovih dana uzdiže na nebo nad-hrvatskog pisca i umnika Predraga Matvejevića Peđu nikako ne želi pogledati istini u oči i shvatiti da ONI NISU ON: njegov je otac stigao izdaleka, iz Odese, i cijeli je život pokušavao biti prihvaćen i podoban, ali su ga ipak na kraju života u „tolerantnom“ Mostaru i SFRJ „drugovi“ natjerali da metaforički spali vlastito memoriju i život: rukopise Sjećanje na Odesu i Povijest ruske i ukrajinske emigracije.

Predrag Matvejević Peđa u posljednjem se desetljeću vlastitog života POMIRIO S IDEJOM HRVATSKE i s Hrvatskom kakvu znamo.
Oni koji za njim liju krokodilske suze neizlječivog i neprežaljivog JUGOSLAVENSTVA s tom se idejom nikada neće pomiriti.
U tome je naizgled mala, ali, zapravo velika razlika među njima.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10155132632352871″ bottom=”30″]