SLAVEN LETICA: Pati li i ruski veleposlanik od sindroma ranjene ljubavi prema nama – Hrvatima i Hrvatskoj?

Pati li i ruski veleposlanik dr. Anvar Azimov od sindrom ranjene ljubavi prema nama – Hrvatima i Hrvatskoj? – pita se na svom Facebooku dr. Slaven Letica, naš ugledni sociolog, kolumnist, publicist, političar i sveučilišni profesor.

U nastavku Letica piše:

“Tjednik Express objavio je nedavno prikaz razgovora Igora Alborghettija s ruskim veleposlanikom dr. Anvarom Azimovim. Razgovor o složenim, ali i izuzetno zanimljivim, rusko-hrvatskim odnosima na različitim područjima – od vanjske politike u užem smislu, preko gospodarskih, energetskih, trgovinskih i poslovnih odnosa, do kulturnih veza i poveznica – objavljen je na punih pet stranica pod izuzetno zanimljivim naslovom: „Mi Rusi vas (Hrvate i Hrvatsku) jako volimo“ (Express, Zagreb. 2. prosinca 2016.).

Novinar Igor Alborghetti već na prvoj stranici tog neobičnog „razgovora u prozi“ (nazivam ga tako jer ne postoji klasična podjela intervjua na pitanja i odgovore, već se često radi o novinarovom prepričavanju dijelova razgovora) novinar konstatira kako su odnosi Rusa s nama, njihovom „slavenskom braćom“ posljednjih godina pogoršani, jer smo mi Hrvati navodno „zabrazdili stramputicom koju je utabala zajednička vanjska politika Europske unije“.

Vrijedni ruski poklisar, piše novinar, trudi se te „zabraždene“ rusko-hrvatske odnose poboljšati, iako mu nije nimalo lako. Međutim, trudi se i trudi, jer kako kaže: „Mi Rusi volimo Hrvatsku. Gostoljubivi ste, srdačni, imate prelijepu zemlju s velikim potencijalima i Rusija želi samo imati najbolje odnose s Hrvatskom.“
Osobno ne sumnjam u iskrenost uvjerenja ruskog veleposlanika da nas Hrvate Rusi vole. Ni nama Hrvatima Rusi nisu mrski, ali, nažalost, imamo negativno povijesno sjećanje na tu „bratsku ljubav“ u različitim povijesnim vremenima.

Niz izjava i intervjua koje je ruski veleposlanik dao hrvatskim i „regionalnim“ medijima, a koji stvaraju dojam da on sebe vidi kao POLITIČKOG INSTRUKTORA – nazovimo to tako po uzoru na sovjetske „vojne instruktore“ koji su nakon Drugog svjetskog rata djelovali u bivšoj „Titovoj Jugoslaviji“ – nego kao najvišeg diplomatskog službenika u našoj voljenoj zemlji.
A da dr. Anvar Azimov misli da bi mi Hrvati i ini „Balkanci“ trebali biti vječno zahvalni njima Rusima pokazuju njegove riječi izgovorene nedavno na N1 televiziji: „Rusija će uvijek biti ključni (balkanski) igrač. Rusija je najmanje tri puta spašavala Balkan! Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sovjetski savez je bio taj koji je spašavao Jugoslaviju od nacista. I sad, nažalost, vidimo da se naše polje aktivnosti na Balkanu smanjuje. Ne želimo da se na Balkanu takmičimo s EU ili NATO-om, mi želimo partnerstvo, mi želimo suradnju, da možemo zajedno pomagati balkanskim državama u rješenju njihovih problema.” (N1)

Javne izjave LJUBAVI ruskog veleposlanika nama Hrvatima i Hrvatskoj, nažalost, potvrđuju tezu Milana Kundere o ruskom sindromu ili fenomenu – RANJENE LJUBAVI. Ranjene ljubavi koja zna biti itekako opasnom, često i smrtonosno opasnom.

Taj je sindrom-fenomen Kundera je ovako opisao na primjeru ruske (sovjetske) okupacije ČSSR-a:

“Bio je već treći dan okupacije. Ja sam bio u autu između Praga i Budjovica (grada u koji je Camus smjestio Nesporazum). Po cestama, u poljima, u šumama, posvuda je bilo utaboreno rusko pješaštvo. Zaustavili su moj auto. Tri su ga vojnika počela pretraživati. Na kraju me časnik, koji je to zapovjedio, upitao na ruskom: ‘Kak vy čuvstvuete sebja?’, što je značilo ‘Kako ste? Kako se osjećate?’. Pitanje nije bilo ni neljubazno ni ironično. Baš naprotiv, časnik je nastavio: ‘Sve je to veliki nesporazum. No, riješit će se. Vidjet ćete da mi volimo Čehe. Mi vas volimo’. Tisuće tenkova uništilo je krajolik, budućnost zemlje bila je kompromitirana za stoljeća, češki državni dužnosnici bili su uhićeni i odvedeni, a časnik okupatorske vojske izjavljuje vam ljubav. Da budemo jasni: nije on želio reći da se ne slaže s invazijom. Daleko od toga. Svi su, više-manje, govorili poput njega: nisu imali stajalište sadističkog zadovoljstva silovatelja, nego se njihovo mišljenje zasnivalo na drugom arhetipu: ranjenoj ljubavi. Zašto ti Česi (koje mi tako volimo!) ne žele živjeti s nama? Zašto nas ne vole? Kako je to tužno što ih pomoću tenkova moramo naučiti ljubavi!” (Jaques i njegov gospodar – Počast Denisu Diderotu u tri čina, Meandar, Zagreb, 2003., str. 10)

Bratska slavenska ljubav koju nama Hrvatima i Hrvatskoj javno izjavljuje ruski poklisar u osobno ime, u ime Vladimira Putina i u ime ruskog naroda i Ruske Federacije sama po sebi nije negativna i opasna. Ona to, međutim, postaje kad se sagleda u kontinuitetu sličnih političkih i ratničkih bratskih „ljubavi“ koje su Rusija i Sovjetski Savez izjavljivali i prakticirali u srednjoj i jugoistočnoj Europi koliko do jučer. Zapravo, sve do danas: jer su posljednje vojne vježbe Rusije, Srbije i Bjelorusije uz istočnu hrvatsku granicu održane pod nazivom “Slavensko bratstvo”.

Strah je, dakle, malih srednjoeuropskih naroda od nestanka, kao što tvrdi Milan Kundera, izraz tragičnog povijesnog iskustva, a ne zatucanosti i nacionalističke paranoje: “Mala je nacija ona čije postojanje može u bilo kojem času biti dovedeno u pitanje, koja može nestati i toga je svjesna. Francuz, Rus ili Englez nemaju običaj postavljati si pitanje o opstanku svoje nacije. Njihove himne govore o veličini i vječnosti. No poljska himna počinje stihom: Još Poljska nije propala.”

Na sličnom povijesnom iskustvu počiva i hrvatska budnica istoga smisla: „Još Hrvatska ni’ propala“.