SLAVEN LETICA: O starom i novom ateizmu i njegovim svjetskim i balkanskim “jahačima”

U posljednjih nekoliko mjeseci objavljene su dvije knjige bivših bogoslova i mudroslova o nevjerništvu, bezboštvu, ateizmu – podsjeća naš poznati politički analitičar, sociolog i sveučilišni profesor Slaven Letica i iz svog kuta oslikava zašto je taj hrvatski “novi ateizam” ponovno u modi.

Na Facebooku je dr. Slaven Letica napisao:

HRVATSKI “NOVI ATEIZAM” JE PONOVNO U MODI

U posljednjih nekoliko mjeseci objavljene su dvije knjige bivših bogoslova i mudroslova o nevjerništvu, bezboštvu, ateizmu.

Prva je knjiga zbirka eseja nevjernika koju je uredio bivši fanatični vjernik i još fanatičniji ustaša, današnji borbeni “antifašist” i antiklerik Drago Pilsel: ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo?” (VBZ, Zagreb).

Urednik Pilsel nadahnuće za knjigu, prema osobnom zapisu, pronašao je u knjizi “U što vjeruje tko ne vjeruje” (Izvori, Zagreb, 2001.) koju su objavili bivši bibličar, rektor rimske Gregorijane i milanski nadbiskup i kardinal Carlo M. Martini i romanopisac, filozof i lingvist sa Sveučilišta u Boloniji Umberto Eco.

O vlastitoj nevjeri i dvojbama o vjeri i ne vjeri u Pilselovoj knjizi priloge su napisali pripadnici doista elitne ateističke postrojbe: Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Nikola Petković, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Zoran Pusić, Borivoj Radaković, Tanja Rudež, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić.

Drugu knjigu koja nosi naslov “Horizonti ateizma” napisali su bivši dekan Adventističkog teološkog fakulteta u Maruševcu dr. Željko Porobija i filozof i ateistički aktivist dr. Pavle Gregorić, unuk nekad vrlo znamenitog partizanskog liječnika, narodnog heroja i moćnog komunističkog vlastodršca (bio je vijećnik AVNOJ-a, a poslije rata član savezne i republičke vlade te zastupnik u saveznoj skupštini i hrvatskom Saboru) dr. Pavla Paje Gregorića zvanog “Brzi”.

Te knjige refleks su fenomena “novog ateizma” kojeg su teorijski i doktrinarno utemeljili “četiri jahača Novog ateizma”: Richard Dawkins, Daniel Dennett, Sam Harris i Christopher Hitchens.

Ključna je postavka “novog ateizma” (u odnosu na prastari marksistički prema kojemu je religija “opijum za narod” te kasniji staljinistički u kojem su vjernici i kler bili neprijatelji naroda koje je trebalo pokoriti ili iskorijeniti) da se religije, crkve i kler ne smije tolerantno ostaviti na miru u njihovoj vjeri i poslanjima nego im se treba žestoko javno suprotstaviti, rušeći sve vjerske dogme i nauke koji su suprotni racionalnoj, posebice znanstvenoj spoznaji.

Kakvo je moje mišljenje o starom i novom ateizmu i njegovim svjetskim i balkanskim “jahačima”?

Ono je blisko mišljenju Milana Kundere koji je u “Iznevjerenim oporukama” ovako opisao vlastiti, nazvat ću ga tako, HUMANISTIČKI ATEIZAM, koji nema baš nikakvih dodirnih točaka s „novim-starim ateizmom“, primjerice, dr. Ive Josipovića, dr. Žarka Puhovskog , Ante Tomića ili Drage Pilsela: „U modernim vremenima nevjerovanje prestaje biti prkosom i izazovom, a vjera gubi svoju misionarsku sigurnost ili prijašnju isključivost. Staljinistički šok odigrao je odlučujuću ulogu u toj evoluciji: nastojeći izbrisati svako kršćansko pamćenje, staljinistički šok je brutalnom jasnoćom otkrio da svi mi, vjernici i nevjernici, bogohulnici i bogomoljci, pripadamo istoj kulturi ukorijenjenoj u kršćansku prošlost bez koje bismo bili sjene lišene sadržaja, brbljivci bez riječnika, duhovni apatridi.

Odgojen sam kao ateist i dobro sam se u tome snalazio sve do dana kad sam, u najcrnjim godinama komunizma, vidio kako se ponižavaju kršćani. Izazovni i razigrani ateizam moje prve mladosti nestao je odjednom poput mladenačke ludorije. Shvatio sam svoje prijatelje vjernike i ponesen solidarnošću i osjećajem pratio sam ih ponekad na mise. Radeći to nisam se uvjerio da postoji Bog kao biće koje upravlja našom sudbinom. Pa ipak, što ja znam?

A oni, jesu li oni znali? Jesu li bili sigurni u svoju sigurnost? Sjedio sam u crkvi s čudnim i ugodnim osjećajem da su moja nevjera i njihova vjera neobićno bliske.“ (Iznevjerene oporuke, NZMH, Zagreb, str. 13-14.)

Ateistički “konvertiti” od starog (staljinističkog, titoističkog) na “novi ateizam” zadržali su sve ključne odrednice starih uvjerenja: nesnošljivost, rigidnost, agresivnost, pa i gorljivu mržnju prema vjernicima, vjeri, Crkvi, kleru.

U čitavoj priči o hrvatskom “novom ateizmu” najzanimljiviji mi se čini mudroslov i “ateistički aktivist” dr. Pavle Gregorić.

Naime, zanima me zna li taj “ateistički aktivist” kako je njegov djed, po kojem je dobio ime, došao do vile na Tuškancu i što o tome “ateistički” misli?

Ako slučajno ne zna tu potresnu i tragičnu (za bivše vlasnike) i “junačku” (za njegova djeda, narodnog heroja) priču, neka me slobodno nazove da mu je ispričam. Naime, sedam sam godina radio sa suvlasnicom te vile i priča mi je dobro poznata.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10156407650012871″ bottom=”30″]