SLAVEN LETICA O JEDNOM ZAKONU: Dijalektički materijalizam i materijalistički idiotizam

Slaven Letica, naš poznati kolumnist, sveučilišni profesor i politički analitičar, pozabavio se ovaj put problemom po kojem su se, kaže, “muke pisaca i predlagača Zakona o udžbenicima…. s njegovim nazivom protegnule i na zakonsku definiciju udžbenika”.

DIJALEKTIČKI MATERIJALIZAM I MATERIJALISTIČKI IDIOTIZAM

Sociolingvistička analiza naziva i „duha“ Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu

U emisiji „Bujica“ urednika i voditelja Velimira Bujanca, 29. listopada 2018. divanili smo o prijedlogu Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu“ koji se nalazi u saborskoj proceduri.

Kako u takvim divanima nije baš sve moguće precizno kazati, ovdje ću bolje objasniti ono što sam kazao o nazivu Zakona i o definiciji pojma „udžbenik“ predloženoj u članku 3.  Ministarstvo znanosti i obrazovanja (MZO) kao predlagač Zakona predlaže promjenu naziva zakona: umjesto „Zakon o udžbenicima za osnovnu i srednju školu“ kako se dosada zvao (u Saboru je usvojen 2010.) predlaže naziv „Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu“.

Dakle, pisci i predlagač Zakona (MZO) misle da se u školama u nastavi koriste udžbenici i „drugi obrazovni materijali“.

Pojam-sintagma „obrazovni materijal“ vjerojatno je pogrešno shvaćena i prevedena engleska sintagma „educational resources“ koja bi se trebala shvatiti i prevesti kao „obrazovni izvori/sredstva“, jer se odnosi na sva sredstva i izvore znanja koja se mogu koristiti i koriste u nastavi i učenju: udžbenici, priručnici, knjige općenito, video i audio zapisi, karte, filmovi i svi drugi izvori znanja koja učenicima mogu koristiti u stjecanju znanja, a učiteljima i nastavnicima u podučavanju i poučavanju.

Odluku nepoznatih pisaca ili pisca Zakona i njegova predlagača da koristi izraz „materijal“ u emisiji sam nazvao – povlačeći ironijsku poveznicu s „dijalektičkim materijalizmom“ – „materijalističkim idiotizmom/kretenizmom“.

Pozvao sam se na glasovitog hrvatskog jezikoslovca Bratoljuba Klaića koji ovako definira pojam „materijal“: „ono od čega je nešto načinjeno, izrađeno: građa, gradivo; sirovina; potrepština, pribor, oprema“.

Pojam „materijal“ dobro ide uz građevinski materijal, otpadni materijal, potrošni materijal, brodograđevni materijal i sl., ali ne i uz izvore znanja i pomagala za stjecanje znanja učenika u osnovnim i srednjim školama.

Da su pisci i predlagači Zakona iskoristili sintagmu „obrazovne umotvorine“ mogao bih ih, kao bivši sveučilišni profesor i još uvijek aktivni javni umnik i znanstvenik, razumjeti i opravdati. Umotvorina je, naime, „plod stvaralačkog uma“, dok su „obrazovni materijali“ plod stvaralačke jalovosti i bezumlja.

U hrvatskom jeziku kao rodni/generički izraz za različite izvore znanja i tehnologije prenošenja znanja mogao bi se koristiti izraz UČILO koji Hrvatski jezični portal ovako definira: „sredstvo za praktičnu i zornu obuku, nastavno pomagalo“.

Muke pisaca i predlagača Zakona s njegovim nazivom protegnule su se i na zakonsku definiciju udžbenika.

Udžbenik je u članku 3. Zakona ovako definiran: „Udžbenik je obrazovni materijal koji služi kao cjeloviti izvor za ostvarivanje svih odgojno-obrazovnih ishoda utvrđenih predmetnim kurikulumom kao i očekivanja međupredmetnih tema za pojedini razred i predmet“.

Prije nego nešto napišem o toj definiciji koju sam u Bujici također nazvao idiotskom, želim kazati da hrvatski narod ima pet-stoljetnu tradiciju pisanja i izdavanja udžbenika. Prvi „udžbenik ili, pravilnije je kazati, prva početnica tiskana je na hrvatskoj glagoljici u Veneciji 1927. godine, a njen je dotisak objavila Školska knjiga; urednik je bio Dražen Budiša, a pisac pogovora akademik Josip Bratulić.

Razloge zašto ministrica dr. Blaženka Divjak Smješka udžbenik zakonski definira kao „obrazovni materijal“, a ne kao „knjigu“, kako ga definiraju svi najbolji rječnici svjetskih jezika – engleski, njemački, francuski, talijanski, portugalski, španjolski – mogli bi objasniti, da su živi, samo Sigmund Freud i Carl Gustav Jung. Oni bi vjerojatno zaključili kako se radi o strahu, mržnji i preziru prema knjizi kao simbolu učenosti, znanja, mudrosti, znanosti i lijepe književnosti.

Wikipedija na hrvatskom ima ovu definiciju: „Udžbenik je osnovna školska knjiga koja na sustavan i didaktički primjeren način izlaže nastavni sadržaj pojedinoga nastavnog predmeta“.
Veliki rječnik Školske knjige sadrži ovu definiciju: „Školska, gimnazijska ili fakultetska knjiga iz koje se uči nastavni predmet“. Mislim da su riječi „gimnazijska“ i „fakultetska“ suvišne u toj definiciji jer se udžbenik kao izvor znanja i učenja koristi u svim školama.

Osobno sam predložio ovu definiciju koja bi trebala uči u Zakon: „Udžbenik je knjiga koja učeniku/učenici služi kao jedan od osnovnih izvor znanja“.

Dakako, tehnološki razvoj omogućio je već danas postojanje i korištenje različitih udžbenika: tiskanog, elektroničkog, multimedijskog, interaktivnog, multi-autorskog itd.

O sadašnjosti i budućnosti udžbenika vodi se već dva desetljeća velika znanstvena, stručna i strukovna rasprava mozgoslova, školskih i dječjih psihologa, pedagoga, školskih ravnatelja, učitelja, nastavnika, profesora, filozofa, umnika svih vrsta i fela.

U Bujica sam spomenuo i činjenicu da Zakon stvaratelje udžbenika – pisce, autore, urednike, ilustratore, tvorce multimedijskih i interaktivnih sadržaja, nakladnike i ine dionike knjiške i knjižarske industrije – tretira kao lukave i lakome „komercijalne“ neprijatelje, a ne kao dragocjene dionike sustava odgoja i obrazovanja.

Uz ova pojašnjenja, možete mirno i kreativno pogledati i poslušati razgovor ugodni koji sam vodio u Bujici.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10157238282807871″ bottom=”30″]