SLAVEN LETICA: Nogomet je, vjerovali ili ne, božji sport!

Nogomet je odavno postao svjetskom svjetovnom religijom, univerzalnim „esperantom“, jezikom koji razumije većina ljudi na sablasno, orvelovski umreženom planetu – piše sociolog i politički analitičar Slaven Letica, kako bi potaknuo nekog hrvatskog umnika ili umnicu od formata da počnu gledati i pisati o nogometu.

Ovako Slaven Letica piše na Facebooku:

NOGOMET JE ZAPRAVO – VJEROVALI TO ILI NE – BOŽJI SPORT!

Malo je hrvatskih umnika „od formata“ koji su i danas spremni „izići iz ormara“ izmišljene i umišljene znanstveničke, slikarske, kiparske, književne (prozne i poetske), glazbene i svake druge visine kako bi mogli javno priznati jednu zapravo divnu stvar: da naprosto vole nogomet! Kao igri i/ili kao natjecanje.

Glupu hrvatsku predrasudu kako je umnicima ispod časti baviti se tako „trivijalnim“ stvarima kao što su sport i nogomet, u hrvatskim su prilikama odbacivali tek rijetki istinski nadareni pisci. Jedan od njih, Veselko Tenžera, napisao je niz briljantnih kratkih eseja o nogometu i boksu, posebice i Mati Parlovu. Prije stanovitog vremena pročitao sam i zgodni esej Miljenka Jergovića o „Nebeskim škaricama Cristiana Ronalda“ kojim je genijalni nogometni gladijator zabio gol za Real protiv Juventusa.

Upravo zbog toga što nemamo velikog pisca ili, primjerice, slikara od formata koji bi bio spreman izići iz ormara i pisati o nogometu, naša veličanstvena pobjeda nad Argentinom u Rusiji od 3:0 nije, bar zasad, pretvorena u umjetnost.

Da je kojim sretnim slučajem živ (umro je nažalost prije tri godine), „odu“ toj pobjedi sigurno bi napisao novinski pisac Tomislav Židak.

Za razliku od hrvatskih pisaca i umnika, nogometno pismo u, primjerice, latinskoj Americi odavno je pretvoreno u dio literarnog korpusa MAGIČNOG REALIZMA. Po meni najveći nogometni pisac svih vremena, urugvajski „magični realist“ Eduardo Galeano, autor predivne knjige kratkih eseja „Nogomet na suncu i u sjeni“, nadahnuće za pisanje o nogometu i njegovom povezanošću s poviješću, politikom, kulturom, glazbom, siromaštvom, kriminalom, identitetom i iskonskim nagonom Homo Ludensa za igrom i natjecanjem pronalazio je tako što je tijekom svjetskih nogometnih prvenstava na vrata kuće stavljao natpis „Zatvoreno zbog nogometa“.

Temeljni poticaj za vlastito pisanje o nogometu jednom je objasnio u jednoj rečenici: „Želim da ljubitelji čitanja izgube strah od nogometa i da nogometni navijači izgube strah od knjiga.“
Galeano je umro 2015. pa ni on nije mogao u magičnu prozu pretvoriti našu pobjedu nad Argentinom. Na hrvatski jezik prevedena je Galeanova knjiga „Knjiga zagrljaja“, pa vam je od srca preporučam za čitanje.

Ovaj kratki zapis pišem kako bih potaknuo bar nekog hrvatskog umnika ili umnicu od formata, primjerice Ivana Šojat, Maja Hrgovic ili Milana Vuković Runjić da počnu gledati i pisati o nogometu.

Naime, nogomet je odavno postao svjetskom svjetovnom religijom, univerzalnim „esperantom“, jezikom koji razumije većina ljudi na sablasno, orvelovski umreženom planetu. Svaka je nogometna utakmica dramatska priča za sebe. Uz to, iako globalizacija dovodi do bolesne komercijalizacije nogometa, njegove hiperprofesonalizacija i mekdonalizacije, u igro i natjecanju nacionalnih timova, ali i u obredima, maskama i ponašanju „navijačkih plemena“ još se uvijek može uživati u čarobnoj raznolikosti ljudi, naroda, kultura, ritmova.

U tom kontekstu, hrvatska pobjeda nad Argentinom zbog puno okolnosti, pa i zbog toga što je papa Franjo/Frane veliki nogometni navijač, a Diego Veliki i Leo Messi njegovi su nogometni „idoli“, silno mi je žao što jutro – uoči tekme s Islandom (malom zemljom ponosnih ljudi koja nas je prva priznala) – ne mogu popiti kavu s Veseklom Tenžerom kako bismo se dogovorili o čemu će pisati on, a o čemu ja.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10156881830882871″ bottom=”30″]