SLAVEN LETICA: Može li se i kako protiv “žetončića”, prebjega i saborskih dezertera?

Je li potrebno i kako je moguće zakonski zabraniti prijelaz („pretrčavanje“) saborskih zastupnika iz stranke na čijoj su listi izabrani u druge stranke ili među neovisne zastupnike?

O tome Slaven Letica, naš poznati politički analitićar i kolumnist na Facebooku piše:

S problemom prijelaza (prešetavanja, pretrčavanja) zastupnika iz stranke u stranku u parlamentima i drugim tijelima predstavničke vlasti u manjoj ili većoj mjeri susreću se sve demokratske i, posebice, polu-demokratske države.

U engleskom jeziku za taj fenomen koristi se pojam „floor crossing“, što u doslovnom smislu znači prijelaz na drugu stranu: iz klupa u kojima sjede oporbeni zastupnici u one koje pripadaju vladajućim. Mogući je prijelaz i u drugom pravcu, ali je znatno rjeđi, te predstavlja iznimku od pravila.

Zastupničko mijenjanje stranke i stranačkog kluba ili njegov/njihov odlazak među neovisne zastupnike dovodi u pitanje samu srž predstavničke demokracije. Kad dođe do brojnih „pretrčavanja“ – kao što se to dogodilo u bivšem, devetom sazivu Sabora, kod promjene strana HNS-a i „žetončića“ Milana Bandića – onda je doveden u pitanje legitimitet parlamentarne većine, a time i izvršne vlasti.

Upravo zbog te činjenice, ako i zbog činjenice da je mijenjanje stranke nakon ulaska u parlament, izvor i poticaj korupcije, brojne zemlje već imaju ili razmatraju mogućnost zakonskih zabrana promjene stranke.

Takvi se zakoni nazivaju anti-dezerterskim (anti-defection) zakonima, pri čemu engleska riječ „defection“ znači još i: „napuštanje“, „opadanje“, „osipanje“, „prijelaz“.

U istraživanju koje je provela organizacija the Freedom House (2007.) od 193 zemlje koje su bile obuhvaćene istraživanjem, njih 41 imalo je zakonske norme protiv stranačkog „dezerterstva“: prijelaza, napuštanja, osipanja stranke na čijoj je listi zastupnik izabran.

Istraživači su zemlje-države podijelili u četiri skupine – broj država koje su u tim skupinama imale zakonske odredbe protiv „dezerterstva“ navodim u zagradama: „starije demokracije“ (5), „novije demokracije“ (13), „polu-demokracije“ (19) i „ne-demokracije“ (4).

Bez obzira o kakvoj se državi i demokraciji radi, zakonske su odredbe o tome što se događa s mandatom zastupnika koji napusti stranku na čijoj je listi izabran svedene na samo tri mogućnosti:
(a) mandat pripada stranci na čijoj je listi zastupnik izabran,
(b) mandat ostaje zastupniku (to je postojeće hrvatsko zakonsko rješenje) i
(c) mandat ne pripada ni stranci, ni zastupniku, nego se ide na izbore za upražnjeno zastupničko mjesto.
Svako od tih rješenja ima, dakako, svoje dobre i loše strane.

Najkraće rečeno:

– ako mandat ostaje stranci, to osnažuje stranački sustav, ali i moć užeg vodstva stranaka, posebice predsjednika, čime se smanjuje sloboda izražavanja i glasovanja po savjesti zastupnika;
– ako mandat ostaje zastupniku kao svojevrsno privatno vlasništvo, on s njim može trgovati, što je izvor parlamentarne korupcije kojoj smo svjedočili u posljednjem i ranijim sazivima Sabora, županijskih, gradskih i općinskih skupština;
– ponavljanje izbora za mjesto zastupnika koji je izgubio mandat najčešće je složeno, skupo i često se odgađa, tako da tijela predstavničke demokracije djeluju u krnjem sastavu.
Kao jedan od bitnih razloga zbog kojih je broj „dezertera“ ili „prebjega“ u Hrvatskom saboru na razini polu-demokratskih država (u ranije spomenutom istraživanju, to su: Armenija, Bangladeš, Fidži, Gabon, Kenija, Sjeverna Makedonija, Mozambik, Nepal, Niger, Nigerija, Papu Nova Gvineja, Singapur, Zambija, Uganda, Tanzanija, Šri Lanka, Sijera Leone, Sejšeli) jesu predizborne koalicije čiji zastupnici, nakon što osvoje mandat, mogu s njima raditi što zažele.
Rješenje problema brojnih saborskih „pretrčavanja“ trebalo bi se temeljiti na ovim elementima:
1. Napuštanje sadašnjeg čistog razmjernog sustava biranja zastupnika i povratak na mješoviti („njamački“) sustav (većinski i razmjerni u odnosu 50-50% izabranih zastupnika) koji smo imali 1990-tih.
2. Povećanje broja preferencijalnih glasova na izbornim listama s jednog na tri zastupnika.
3. Destimuliranje predizbornih koalicija povećanjem izbornog praga od 5% za dva postotna poena za svaku članicu predizborne koalicije, uz zadržavanje.
4. Raspuštanje Sabora u situaciji kad dođe do masovnog stranačkog prijelaza na temelju kojeg se stvara saborska većina suprotna izvornoj volji birača (Slučaj HNS-ovog „pretrčavanja“ i „žetončića“ Milana Bandića)
5. Usvajanje zakonskih propisa kojima se zabranjuje stranačko „uhljebljivanje“.
6. Jačanje anti-koruptivnih institucija i stvaranje antikoruptivne klime u društvu.

Obrazloženje: U hrvatskom se političkom žargonu udomaćio pojam „žetončić“ za zastupnike koji mijenjaju političke stranke i saborske klubove.
Prvi je taj pojam upotrijebio Milan Bandić. Govoreći na utemeljiteljskoj skupštini Stranke rada i solidarnosti – Bandić 365 u Bjelovaru 4 veljače 2019.) rekao je: „Trenutno nas je jedanaest, ali još dva-tri žetončića imam u džepu. No, o tome ćemo nakon Uskrsa.“

Od tada, pojam „žetončić“ vezuje se uz saborske zastupnike koji mijenjaju stranke i stranačke klubove. Novinari i javni umnici nazivaju ih „saborskim prebjezima“.

U dosadašnjoj saborskoj povijesti, najveći „bijeg“ ili „pretrčavanje“ (stručni je engleski pojam za taj fenomen floor-crossing) organizirao je i proveo bivši predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak.
Prijelaz iz oporbe u redove vladajuće većine, predvođene HDZ-om, dogodio se nakon što je Andrej Plenković 27. travnja 2017. donio odluku o prekidu suradnje s MOST-om, smijenivši tri ministra te stranke. Učinio je to hladnokrvno, izgovorivši ove riječi:“ Imamo tri ministra koji su protiv, dakle kolege Orepić, Dobrović i Šprlje. Molim tajnicu Vlade da pripremi odluku o razrješenju tri Mostova ministra.“

Treba podsjetiti na to što je bio razlog smjene MOST-ovih ministara. Vlada je odlučivala o prijedlogu oporbe za izglasavanje nepovjerenja ministru financija Zdravku Mariću, a premijer Plenković je pozvao sve ministre da se izjasne protiv izglasavanja nepovjerenja. Ministri Dobrović, Orepić i Šprlje glasali su protiv Plenkovićeva prijedloga, dakle za smjenu Marića.
Plenkovićev mir i hladnokrvnost bili su rezultat prethodnog dogovora koji je, uz pregovaračko i lobističko posredovanje Vladimira Šeksa, postigao s Ivanom Vrdoljakom o ulasku HNS-a u VRH.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10159256972777871″ bottom=”30″]