SLAVEN LETICA: Kad se drama teško bolesne djece koristi za politikansku kritiku vlasti i države
Strašno je što nevladine udruge čije poslanje nije povezano s javnim zdravstvom, medicinskom etikom i medicinom koriste ljudsku nesreću i tugu kako bi skrenule pažnju na sebe i još jednom – opsovale vlast i državu, piše na Facebooku Slaven Letica, naš ugledni sociolog, kolumnist, publicist, političar i sveučilišni profesor.
Prenosimo njegovu objavu u cijelosti:
ZDRAVSTVENU DRAMA SEDMORO TEŠKO BOLESNE DJECE DVIJE NEVLADINE UDRUGE ISKORISTILE SU ZA POLITIKANSKU KRITIKU VLASTI I DRŽAVE
Vrijeme i okolnosti znaju ponekad pokvariti najmudrije narodne poslovice. Od dvije najpoznatije koje se odnose na zdravlje – „Zdravlje je najveće blago.“ i „Zdravlje nema cijenu.“ – druga je, nažalost, odavno zastarjela, pregažena vremenom i prilikama.
U suvremenom svijetu gotovo sve, a posebice zdravlje i zdravstvena zaštita, imaju cijenu i ta cijena raste iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Da je tome tako pokazuje činjenica što se u Hrvatskoj na zdravlje i zdravstvenu zaštitu godišnje PO STANOVNIKU potroši ili uloži (zavisi s kojeg se motrišta promatra) 1.652 dolara, a u SAD-u, zemlji koja na zdravlje i zdravstvo (privatno i javno) troši najviše preko 9.500 dolara, dakle ŠEST PUTA VIŠE.
Za nas Hrvate utješan je – stručnjacima za javno zdravstvo kojima i sam pripadam – dobro znan paradoks da se – zdravlje novcem ipak ne može kupiti.
Da je tome tako, ilustrirat ću samo jednim podatkom: onim o dugovječnosti, odnosno očekivanim trajanjem života djeteta koje je rođeno 2015. godine.
Podaci Svjetske zdravstvene organizacije pokazuju:
Dijete rođeno te godine u JAPANU može računati na najduži život u cijelom svijetu; može očekivati da će u prosjeku doživjeti 83.7 godina: djevojčice 86.8 godina, dječaci 80.5 godina.
Dijete rođeno u Americi te godine može računati da će doživjeti 79.3 godine: djevojčice 81.6 godina, dječaci 76.9 godina. Ti podaci stavljaju Amerikance na 31. mjesto u svijetu po dugovječnosti.
Konačno, dijete rođeno u Lijepoj Našoj 2015 može računati da će u prosjeku živjeti 78.0 godina: djevojčice 81.2 godine, dječaci 74. godine. Po dugovječnosti smo tako na 36. mjestu u svijetu.
Te podatke spominjem kako bih izrazio javni protest protiv onoga što nazivam TABOLIDNOM MEDICINOM, tj. sklonosti masovnih medija da o ljudskom zdravlju, medicini, šarlatanskoj i komplemenatrnoj medicini pišu neodgovorno, senzacionalistički, stvarajući javnozdravstveno bezvlašće i moralnu paniku.
Najnoviji je primjer takvog javnozdravstveno i društveno neodgovornog pisanja o medicini primjer sedmoro djece koja boluju od neuroblastoma, rijetke i vrlo teške, pa i smrtonosne maligne bolesti.
Portal indeks.hr počeo je priču o djeci, njihovoj bolesti, liječenju i mogućnosti liječenja novim lijekom koji za sedam malih pacijenta stoji čak 10.5 milijuna kuna koje, dakako, Dječja bolnica Zagreb u Klaićevoj ulici naprosto – nema.
Umjesto da se tim i sličnim problemom bave stručna i etička povjerenstva na bolničkoj i na razini Ministarstva zdravstva, u javnosti je stvorena još jedna EMOCIONALNA I MORALNA PANIKA kojoj su se sada priključile i dvije nevladine udruge koje pod svaku cijenu žele pokazati da su ljudski i moralno osjetljivije od nas običnih građana i, posebice, navodno bešćutne vlade i HZZO-a.
Radi se o udrugama koja se do sada nisu bavile javnozdravstvenim i medicinsko-etičkim pitanjima: zaklada za ljudska prava i solidarnost „Solidarna“ i Centru za mirovne studije .
Te udruge zahtijevaju ultimativno od VRH-a da na telefonskoj sjednici već u ponedjeljak donese odluku o dodjeli 10.5 milijuna kuna Klinici za dječje bolesti Zagreb za nabavku novog citostatika te da „naloži da HZZO u najkraćem roku odobri povećanje mjesečnog limita za dodatna 2.5 milijuna kn Klinici za dječje bolesti Zagreb mjesečno, i to već od narednog mjeseca“.
Nažalost, objašnjenje tih odrješitih zahtjeva koje slijedi otkriva kako zdravlje sedmoro djece nije primarni interes „građanske inicijative“ politiziranih udruga. Evo tog objašnjenja pa prosudite sami: „Podsjećamo da živimo u državi koja je javnim novcem financirala Agrokor, desetke milijuna kuna troši na nabavke automobila za službene potrebe, u vojsku dodatno ulaže više stotina milijuna kuna, plaća milijunske otpremnine za menadžere javnih tvrtki i naručuje nizove skupih vanjskih studija uz mnoštvo državnih službenika. Ako u takvoj državi nema dovoljno novaca za teško bolesnu djecu, onda to nije pravedna država koju smo htjeli i država za koju su mnogi dali živote.“
Kritika vlasti i države očito je prvi interes hiper-politiziranih aktivista tih udruga, a strašna je činjenica što su kao argumentaciju za tu kritiku iskoristile teško bolesnu djecu i stereotipnu tvrdnju kako današnja Hrvatska „nije pravedna država koju smo htjeli i država za koju su mnogi dali živote.“
Zaključiti ću ovako. Doista je sramotno što bipolarni ministar (čas je ushićen i zadovoljan stanjem u zdravstvu, a čas zabrinut i zdvojan) zdravstva prof.dr. Milan Kujundžić nije iznio vlastito stajalište o nizu javno-zdravstvenih etičkih izazova i problema koji se pojavljuju, pa i o konkretnom problemu djece oboljele od neuroblastoma.
Međutim, još je strašnije što nevladine udruge čije poslanje nije povezano s javnim zdravstvom, medicinskom etikom i medicinom koriste ljudsku nesreću i tugu kako bi skrenule pažnju na sebe i još jednom – opsovale vlast i državu.
To je posebice strašno u situaciji kad zdravstvo grca u akumuliranim dugovima koji su, mjereni najblažim mjerilom prispjelih potraživanja, ovog časa duguje preko 8.000.000.000 kuna ili preko 1.100.000.000 eura.
Zdravlje je i danas najveće blago, ali zdravlje i zdravstvo imaju cijenu, pa je nužno donositi etički dobro odvagane odluke o svemu, pa i o novcu.
