SLAVEN LETICA: Akademik Zvonko Kusić – Plenkijev Naprijed!

Iz jednosatnog divana Aleksandra Ace Stankovića i predsjednika HAZU-a akademka dr. Zvonka Kusića u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u 2“, marljivi i obzirni novinari tiskanih, elektroničkih i mrežnih mediji uspjeli su izvući tek jednu rečenicu koju su vlastitim čitateljima i gledateljima ponudili kao zvučni ugriz: „Kritiziraju nas i lijevi i desni, to je pohvala Vijeću.“ – piše u svojoj objavi Slaven Letica, naš poznati politički analitičar, koji je sve promotrio iz svog kuta.

Na Facebooku Letica nastavlja:

Predsjednik „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ Vlade RH bio je osobni izbor, osobni KVOTNIK, predsjednika VRH-a Andreja Plenkovića.
Iz navedenog je zvučnog ugriza potpuno jasno kako je shvatio vlastiti zadatak koji je – po osobnom sudu i prema javno izrečenim pohvalama vlastitog političkog mecene – uspješno obavio: nije dopustio nikakva – ni lijeva, ni desna „skretanja“.
Samo što nije kliknuo: Samo naprijed!

Divanio je dični KVOTNIK i o privatnom biznisu u „Poliklinici Aviva“, liječničkom pravu na izbor („Primam samo birane pacijente“), otvaranju Akademije prema javnost (da se razumijemo: iako su je otvorila prema javnosti, HAZU zbog toga nije zbog postala javnom kućom), sklonosti prema prijemu žena u HAZU (koju zasad ne potvrđuju statistike: u 2017. godini izabrano je 16 novih akademika i svi su bili muškarci), zazoru od svjetonazorskih tema i izbora. Rrazlog je to što se nije želio ni osobno, ni institucionalno izjasniti o Istambulskoj konvenciji o kojoj smo se Goga i ja javno očitovali u Večernjem listu.

Uz takav mentalni sklop, akademik Zvonko Kusić idealni je KVOTNIK i metafora vremena u kojem caruje veliki strah od svakojakih KVOTNIKA i MOĆNIKA kojeg je Ivo Andrić genijalno opisao: “Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vredi hiljadu dukata. Strah je legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave.

Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.” (Travnička kronika)

Za predsjednika svega i svačega zime nema: on nikada i nikome neće dopustiti ideološka skretanja na lijevo ili desno. Moguće je jahati i puzati samo NAPRIJED: bez obzira kamo nas to vodi.

NAJNOVIJE:

SLAVEN LETICA: Zapis o smrtnosti i besmrtnosti hrvatskih akademika – čitajte OVDJE.

Akademik Zvonko Kusić

Plenkijev “Naprijed”

Usputna napomena: u poznatoj pjesmi „Titov Naprijed“ promijenio sam samo ime glavnog junaka – jahača: umjesto Tita, sada jaše Plenki.

Drug Plenki jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen, magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
– On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
Kamo ga miso prenijela? U kom
Svijetu živi? Od čega je bora
Na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al’ najednom je stao; trgnuo se.
Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi
I veli:
“Kud ćeš drzniče? Ja vladam
U toj planini. Okreni se, gledaj
Te jadne momke, koje ovud vodiš.
Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u sv’ijetlu danjem
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena,
Da čovjek ne sm’je preko nekih granica.
Okreni se i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; – najveći je zakon
Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!”
To avet reče; on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
“Naprijed”

II
Drug Plenki jaše na čelu kolone
Stazom sve tvrđom, mrzilijom.
Strašilo novo sada pred njim stoji
I zatvara mu put. Oh, grdno li je!
Mršavo, žuto Koža na njem visi;
Klepeću u njem kosti ko orasi
U praznoj vreći. Govori mu:
“Stani!
Gledaj me! Davno već me znaš, al’ nikada
Čitavi lik mi još ne vidje strašni,
Onaj sam, koji te već dugo prati
Po opljačkanim zemljama, ko sjena;
I sjedi u svakom dvorištu, na svakom
Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura
U svaku torbu; i zovem se Glad.
Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!
Pa neka vodim tvoje bijedne momke
Po šumama i klancima i pustinjom,
U kojima samo kos i vjeverica
Nalaze hrane. Skini crven-zastavu
Sa stijega i digni crni barjak moj!
Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!
Okani se svih sanja i vrati se
Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.
Jer ništa nema važnije od hljeba,
I najveća je sreća trbuh pun!
Te uzde daj mi i nestani!“
Plenki
sa konja siđe, al’ se ne okrenu.
Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;
U prah je smrvi i u žvale baci
Nemani onoj, kliknu:
“Naprijed! naprijed!“

III

Drug Plenki jaše na čelu kolone
Pod vrh planine.
Litica i magla
Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo
Uz napor proći, nova avet sjedi
Na litici i gleda u došljaka.
Oči su njene ko u sove, njuška
Lisičja, zubi kao u štakora.
Svaki zglob je grbava joj tijela
Uglast i dračav. Gleda i govori:

“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?
Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,
Nesreće vjesnik, preteča kajanja.
Onaj sam, koji oštre nokte ima,
Da njima kopa po savjesti vašoj
Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.
Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,
Da trpi i strada? Ideal je voće,
Što zre na grani, koga nikad neće
Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac
Planine ove siže do nebesa.
Okreni se i siđi, pustolove,
Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi
I zemljom hodaj sitnim koracima!“

Al`grmnu grom na vrhu planinskome;
I vjetar duhnu, i magla se dignu.
Zakriješti oro pod oblakom; zasja
Sunce što slavno sja i hrani i grije;
I Titov glas se prosu kao dažd
Na izmučenu čeljad, uvijek žednu
Njegovih riječi:
“Naprijed“!