SJEĆANJE NA VELIKANA: Mate Parlov nikada nije pričao o boksu i volio je poeziju

Na današnji dan (29. srpnja 2008. godine) umro je Mate Parlov. Nema našeg Mate već 12 godina. Otišao je tiho i dostojanstveno, baš onako kako je i živio posljednjih dvadesetak godina. Naš Mate. Šampion nad šampionima.

Piše: Damir Strugar

O njegovim osvojenim titulama već je sve rečeno i odavno opisano… Osvojio je sve što se moglo? Čak je bio i svjetski amaterski prvak, što čak ni slavnom Muhamaddu Aliju nije pošlo za rukom. O  svemu tome napisano je na stotine tekstova i gotovo da nema u nas čovjeka koji sve to ne zna.

Ali malo je rečeno o Matinom životu nakon boksačke karijere. S ringa se povukao krajem 1981. godine, a boksa se definitivno ostavio 1984. godine kao super-uspješni izbornik boksačke reprezentacije tadašnje Jugoslavije.

I onda se zatvorio u sebe. Iako je bio vesel i društven tip, nikada zapravo nikome nije objasnio zašto se na tako nešto odlučio. Prekrižio je svoju boksačku prošlost, kao da nikada nije ni postojala.

– Sve je to samo prošlost! – znao je reći.

Sin slavnog boksača Matko Parlov s našim novinarom
Sin slavnog boksača Matko Parlov s našim novinarom

Nije volio intervjue o boksu

S novinarima je rado pričao, ali gotovo nikad o boksu. Da li se razočarao u plemenitu vještinu ili mu se netko zamjerio – nikada nismo, a i nećemo doznati. Jer na taj osebujan  način nitko nije zaboravio svoju prethodnu super-uspješnu sportsku karijeru. I po tome je Mate zaista bio poseban.

Sjećam se, kada sam ga kao mladi novinar 1981. godine htio intervjuirati, kako mi je rekao: „Daj ti to lijepo napiši i sastavi! Znaš već ti kako, a ajmo mi radije nešto pojest i popit!“

I tako je bilo svaki put kada sam iz Zagreba dolazio u Pulu da s njim radim intervju za različite novine. Uvijek smo lijepo pričali, jeli i pili, ali klasičan intervju nismo nikad napravili.

Ja bih te intervjue sastavljao iz naših razgovora. A o svemu je Mate želio pričati. Najmanje o boksu, a o politici – nikako. Pa ipak i u ona teška olovna ratna vremena ostao je dosljedan. Sjećam se da je imao petlju sjetiti se Tita i onda kada to nije bilo baš popularno.

„Ma šta se sad svi prave ludi! Pa svi smo bili zaljubljeni u Tita i naravno da sam ga i ja obožavao!“, rekao je Mate s ponosom tamo negdje 1993. godine.

Svoje stavove Mate nikad nije promijenio. I dok smo se svi mi ovih godina mijenjali, Mate je uvijek ostao isti. Bio je sjajan u društvu. Recitirao je kao od šale Ujevića, Šimića, Matoša, Krkleca.. Citirao je Platona i Aristotela. Volio je pjesmu.

Rekorder po znanju pjesama

Znao je barem tisuću starih, novih, narodnih, starogradskih pjesama. Ali ne refrene, kao što svatko od nas znade pokoju pjesmu. Mate je pjesme znao od početka do kraja! Sve riječi! Bolje od bilo kojeg pjevača. I time je oduševljavao. Bio sam tome svjedok i Olivera i Akija i Bebeka.

A tek pisce… Kada se održavao poznati pulski Sajam knjiga čak su i svjetski poznati pisci navraćali do njega u kafić. A Mate ih je fascinirao. „Pa on zna poeziju bolje od bilo kojeg živog pjesnika!“, rekao mi je svojedobno ushićeni pisac Boro Radaković.

Obožavali su ga i glumci s kojima se godinama družio za vrijeme trajanja pulskih filmskih festivala.

A iz Pule gotovo da nigdje nije putovao. Znao sam ga priupitati što ne dođe do Zagreba, barem na kraju godine kada se biraju najuspješniji sportaši. „A šta ću u Zagrebu? Popit sok od marelice i popričati sa Šurbekom? Pa to mogu i ovdje u Puli“, na sebi svojstven način odgovarao je Mate.

Sportaš stoljeća

Pa ipak, pamtim, jako ga je obradovalo kada je u Zagrebu ne tako davno izabran za sportaša proteklog stoljeća. Priznao mi je da je bio oduševljen kako su ga Zagrepčani primili. U kultnoj diskoteci ‘Saloon’  Matu, živu legendu, svi su naprosto izljubili, dali mu ruku i bili sretni što je s njima u društvu. Bilo mu je drago što nije zaboravljen i što ga svi pamte kao djelić svoga i našega zajedničkog života…

Nažalost, Mate više nema. Ostala su samo sjećanja. Pamtim tako kada sam ga jednom prigodom pitao koliki mu je bio najveći boksački honorar u karijeri. Priznao mi je (a to nisam nikada objavio u svojim tadašnjim novinama) da je u meču za svjetsku titulu profesionalnog boksa dobio 100 tisuća dolara. „Novac kvari ljude, ali smiruje živce!“, duhovito je nadodao i izrekao rečenicu koja bi po svojoj jednostavnosti i mudrosti mogla ući u anale, pa čak i u svjetsku enciklopediju misli i izjava poznatih ljudi.

I sada kad je Pula već 12 godina bez njega, bez svog zaštitnog znaka, morali bi se obavezati da ga nećemo zaboraviti.  Dom sportova nosi, ali i neka ulica i neki trg moraju nositi njegovo ime.

U kultnom kafiću njegov duh je prisutan

Kultni kafić Mate nastavio je voditi njegov sin Matko. No, Grad Pula i obitelj Parlov zajednički nikako da urede u Puli najavljeni muzej. Da,baš tako – Muzej Mate Parlova. Sa svim njegovim brojnim osvojenim peharima, trofejima i medaljama. Njih je toliko da sve u tom prostoru neće ni stati. I mislim da bi to bio najbolji način da se Pula oduži svom Mati. Da se uz njega i sjećanje na njega, još i dalje zajednički družimo.

Do nekog novog susreta na nebeskim ringovima. Zbogom šampione! Nikad te zaboraviti neću. Srest ćemo se negdje opet

Komentiraj