ŠIMA PRED ŠIMUNOVO – Najsretniji sam kad su sa mnom oni što mi dadoše titule pradjeda, djeda, oca i muža

Doajen tamburaške glazbe, čovjek koji je opjevao svoju Slavoniju na tisuću načina, umjetnik, glazbenik i bećar Šimo Jovanovac, popularni Šima, opet će razgaliti sve one koji će pohoditi Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, u kojoj će se održati Šimunovo, velika fešta na Svetog Šimuna i njegov imendan, 28. listopada 2023. Tim povodom porazgovarali smo s popularnim pjevačem i zaštitnikom slavonske pjesme. 

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Iz godine u godinu godinama iz pjesme u pjesmu. Koliko ste pjesama otpjevali, znate li?

Od davne 1965. (od tada brojim svoj ulazak u glazbene vode. Privrijedio sam prvi svoj honorar) to je broj koji je teško i izgovoriti … jedino što je sigurno to je da su sve otpjevane iz srca i dubine ove moje široke slavonske duše kao što je i ravnica u kojoj svo vrijeme bivstvujem i koja mi svaki dan osvježava pozitivnom energijom.

Sjećate li se svoje prve pjesme koju ste pjevali i kada je to bilo?

Mama Kata je bila počimajla u našoj crkvi u Gradištu. Još joj čujem glas koji mi je dao u nasljeđe pjesmu “Kad je Isus u mom srcu”. Vezana je uz pričeščivanje i s njom na usnama sam se osjećao ispunjenim cijelim svojim bićem.

Ono što je bilo vezano uz narodna okupljanja, recimo na svinjokoljama i godovima (kirbajima) bile su pjesme “Ej kad su stari svinje žirovali”, “Čija kola klepeču sokakom” … Dida Tuna me je uvijek ponukao da ih pjevam i priključivao se pjevajući na svoj starovjerski način. Svoje prve autorske radove pjevam na priredbama u srednjoj školi.

Danas u Hrvatskom društvu skladatelja zapisano je nešto manje od 400 mojih autorskih skladbi.

S tamburom ste krenuli još u osnovnoj školi. Što vas je potaklo i vodilo da uz tamburu ostanete do danas?

Nekim čudom u naše Gradište je došao gospodin Mijo Amidžić, vrsni učitelj glazbe … Odabirao je prve polaznike tamburaške sekcije. Ušao u moj razred i pokazao prstom na mene prvašića … tako je bila zapečačena moja sudbina vezana uz ovaj sveti instrument. Tada se još sviralo po šorovima a ja sam potajice upijao zvuke našeg praiskonskog glazbala uz ciku cura, snaša, objesnih momaka i zabrinutih baba sa sokaka. Glazbene nadogradnje su upijane na probama KUD-a “Seljačka sloga” gdje su bili aktivni mama Kata i otac Đuro.

Nakon osnovne škole slijedi i nastavak sviranja tambura u gimnazijskom orkestru pod ravnanjem imenjaka Šime Seletkovića.

Volite vesele, razigrane, bećarske pjesme. Je li to na neki način i odraz vašeg karaktera? Jeste li uvijek veseljak i što vas može naljutiti?

Svako od nas na ovom svitu ima svoj od Boga dan zadatak … Svako zanimanje je dio začaranog kruga gdje pozitivna energija je pokretač lijepe sutrašnjice. Sretan sam što svojim autorskim skladbama ili izvedbama mogu ljudima osvježiti makar pokoji trenutak njihovog življenja. Nasmijati ih … Oni nasmiju druge i ugodi nema kraja … Znanstvenici kažu da smijeh produžava životni vijek … pa onda … smijmo se. Nitko nije imun da ga ne zgrabi i ljutina … To je izazvano onom drugom energijom. Ona uništava osobe u “glavi” i vrlo lako je i zarazno prenosiva.

Ljut sam na “ljute”, pogotovo one bez razloga, jer čak i nehotično bivaju utjecajni na cijelu obitelj pa i društvo u cijelini.

Postoje neki vam najdraži stihovi bećarca, koje biste voljeli izreći?

Vratit ću se negdje u šesti razred osmoljetke. Teškom mukom moji roditelji su izgradili kuću u selu (do tada sam živio na stanu (salašu) s didom i bakom) i imali slavlje “dizanja” okrunjeno večerom i pjesmom. “Natentali” (nagovorili) su me da i ja nešto otpjevam. Bio sam stvaralački raspoložen i smislio prve svoje stihove bećarca u stvarnom događaju:

“Oj majstore grbavog li zida

‘oće ćaća da pukne od stida”

Tad sam prvi put shvatio kako se mogu zbog pjesme pokupiti i batine (majstor zidar je poskakivao od ljutine, dada (otac) nije znao šta će, a mama se brzo povukla sa “scene”…

Jako ste dugo na estradi, što je po vama recept za održanje?

Vrlo je sve prejasno: Rad … i samo rad. U našem poslu koji je usmjeren prema širokoj populaciji treba osluškivati njihovo bilo, znati njihove potrebe koje ih upotpunjuju u cjelovito biće tog trena…. Biti iskren i sve to činiti iz dubine duše … Moraš znati kako to što radiš, radiš za njih, jer oni tu nisu radi tebe, nego upravo suprotno: radi sebe.

Kažu i da ste utemeljitelj tamburaškog pokreta. Kako to objašnjavate?

Dobili smo Hrvatsku. Branitelji su za nju dali i ono najviše: svoje živote … Osobno sam se s dragim ljudima i vizionarima aktivno uključio u uređivanje onoga što je vezano uz glazbenu struku u njenoj cijelosti. Iz tih aktivnosti izrasla je i ta uzrečica. Ponosan sam na to.

Danas iz tih zajedničkih aktivnosti baštinimo: Hrvatsku glazbenu uniju, Hrvatsku diskografsku udrugu, Hrvatsko društvo skladatelja i puno ostalih udruga koji su logistika glazbi i glazbenicima u svekolikim oblicima rada i djelovanja.

Kako biste ocijenili našu tamburašku glazbu danas? Ima li tu nekih novih iskoraka?

Mogu vam dati samo svoje mišljenje … Ocjene su zavisne i meritorne samo od slušatelja i ljubitelja ovog našeg glazbenog izričaja.

Za tamburu je ovo zrelo doba koje nosi svoje breme odgovornosti. Odgovornost je jednaka za one koje trebaju sačuvati folklorne tekovine roda, za one koji stvaraju nove skladbe na narodnim izvorima kao i za one koji žive glazbu koristeči narodni instrument u nekim novim okruženjima i načinima glazbenog izvođenja.

Tko je na pravom a tko na krivom putu, pokazat će vrijeme koje je vječiti sudac svim granama umjetnosti. Sva djelovanja i nemaju put do krajnjeg korisnika. Moram vas sve upozoriti na manjak medijskih prostora posvećenih narodnoj glazbi. Žalost je jednaka i u tiskovinama, i na netu kao i radijskim i televizijskim programima.

Ima li mladih nada koje bi mogle doseći jednog Krunoslava Kiću Slabinca, Veru Svobodu…?

Oboje su nenadoknadiv gubitak na glazbenom polju. Zlatnim su slovima upisani u povijest hrvatske glazbe. Vjerujem u lijepu budućnost i nadam se da će se nadareni pojedinci posvetiti cijelim bićem profesiji i dokazati da mogu uz bok ovih velikana.

Osnivač ste i prve producentske kuće u Slavoniji, a još prije 40 godina ustoličili ste i profesionalni tonski studio „Mak“, koji danas vodi s uspjehom vaš sin Branimir. Koliko vam je to pomoglo u radu?

U Slavoniji je u to vrijeme bila nasušna potreba. Normalni je slijed prijeko potreban kao logistka glazbenicima i poslovanju oko istih. Djelovanjem studija i producentske kuće, dobili smo večinu današnjih slavonskih izvođača koji su barjaktari regije i Hrvatske u cjelini.

Na taj način rad svih izvođača i autora je postao dostupan konzumentima iz struke i otvarao je vrata prema Lijepoj našoj i svijetu.

I sin je u glazbi. Jeste li ga to vi “zarazili”?

Branimiru je glazba životni put. Čestitam mu na uspješnosti. Znam da će se znati nositi sa svim nedaćama koje nosi naša profesija. U poslu je naš odnos “gotovo” strogo profesionalan …. Slušam ga … on je čudesan glazbeni producent. Obadvojica smo “zaraženi” glazbom.

Teško je nabrojati sve čime ste se bavili, no kada ste najzadovoljniji, najsretniji?

Sve je to ipak samo glazba ili poslovi u dodiru s njom. To je moj način življenja. Kao takvog me je prihvatio i glazbeni i poslovni svijet. Hvala svima.

A kad je stvar o posebnostima i sreći davno sam rekao kako sam rođen pod sretnom zvijezdom. Uspio sam uz veliku podršku kolega i publike većinu snova pretvoriti u stvarnost.

U ovim godinama najsretniji sam kad su sa mnom oni što mi dadoše titule pradjeda, djeda, oca i muža.

Što radite kada niste uz glazbu? Čujem da ste veliki navijač Dinama?

Volim “lunjati” (skitati se) prirodom, voziti bicikl, plivati …. Gledati nogomet. Od malih nogu sam navijač “Dinama” … Svi naši klubovi su mi mili i ponosim se njihovim uspjesima. U srcu mi Hrvatska “repka” …

Kažu da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Vi ste svojoj Branki napisali i pjesmu “Zajedno smo ostarili”. Kako je nastala?

Dana 11. kolovoza 2023. supruga i ja smo proslavili “Zlatni pir” (50 godina braka). Hvala joj za svaku sekundu zajedničkog života. Zbog mojih profesionalnih obaveza i dugoročnih putovanja bila je Bogom dani čuvar obitelji i našeg doma. Kao znak pažnje skladao sam joj pjesmu “Zajedno smo ostarili”. Svjestan sam kako je pjesma premalo za žrtvu koju je činila.

Mnogo ste dali glazbi, što je ona dala vama?

Moji životni postulati su definirani životnim odnosima: Bog, Domovina, obitelj … glazba. Na tim temeljima uređujem i svoje življenje. Svima se treba davati kako bi se nešto zasluženo i dobilo. Glazbi sam dao sve što znam i osjećam cijelim bićem. Jednako mi je od nje i vraćeno u najraznovrsnijim oblicima.

Može li se od glazbe živjeti?

Živim od glazbe kao izvođač i autor od 29. 11. 1965. godine … Kako će to neko drugi uspijevati zavisi samo od njega, njegove vjere, truda, rada i neprestajućeg davanja …. Tko daje u konačnici dobiva.

Jedan ste od rijetkih izvođača slavonskih pjesama koji s uspjehom osvaja publiku u Lisinskom. Sada vas očekuje veliki koncert na vaš imendan. Kako je nastalo Šimunovo?

U koncertne pojmovnike sa uprizorenjem „Šimunovo“ je rođeno u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu 28. 10. 2010. godine. Bilo je to moje veliko imendansko slavlje posvećeno 45-toj godini rada. Pozitivna energija je jednostavno opijala gledatelje i vrsne izvođače koji su stasom i glasom bili Hrvatska u malom.

Izvrstan program kroz godine postaje brend. Koncertna dvorana „Lisinski“ mu je redovito stanište u listopadu sve do pandemije.

Koja je vaša poruka posjetiteljima u zagrebačkom Lisinskom 28. listopada?

Dragi naši …. Dođite na najveću veselicu ikada …. Rame uz rame sa mnom su Mate Bulić, Pero Galić, Anita i Ličke drvosječe, Cecilija, Marija Pavković Snaša, Vlatka Kopić Tena, Željko Lončarić Žec i Ravnica, Ivan Štivić, Art Voice, Žeteoci, Dukati iz Širokog Brijega, Vukovarski golubići, MPS Šokadija, Tamburaški orkestar Batorek