ROMANO BOLKOVIĆ: Kad Hrvatska ne bi bila MDH, marionetska država Hrvatska

Romano Bolković, naš ugledni novinar, kolumnist i urednik objavio je na Facebooku zanimljivu analizu svog viđenja Hrvatske, te naglašava: Mi ćemo do biološkoga kraja, nas ili njih, gledati vječno iste kako nam tumače i s političkih instanci, i iz sudnica, i s ekrana i stranica listova, vječno istu povijesnu neminovnost njih i irelevantnost nas: ne može im nitko ništa, jači su od sudbine, i svima su nam jebali mater, kako njihov nacionalni selektor pjeva.

Ovo je objava Romana Bolkovića na Facebooku:

MDH I ANTIESTABLISHMENT

Kad Hrvatska ne bi bila MDH, marionetska država Hrvatska, u kojoj su politički, društveni i ini procesi strogo kontrolirani, ovo bi bio idealan trenutak za pojavu političke figure koja bi izrasla kao Trump, barem u prividnoj protimbi establismentu.

Ali i bez činjenice da se ovdje oktroira chorus-line politike, da u dosluhu visokih međunarodnih adresa i interesne strukture koja vlada zemljom od obnove državnosti sve biva pomno regulirano, kapilarno, fraktalno, od korijena pa do lista, ovdje je takva osoba, takva promjena nemoguća.

Zašto smatram da je ovo idealno vrjeme za takav profil i zašto mislim da je on u konačnici u Hrvatskoj nemoguć?

Vrijeme je idealno – a u politici sve je do odnosa snaga i timinga – jer je afera Agrokor zorno prokazivanje upravo te interesne strukture navezane na strane instance: Rusi, Ameikanci, u zemlji sve hrvatske vlade koje su Todorića omogućile i dobar dio vodećih biznismena koji su u taj posao uvezani, sve to pokazuje kako kompradorska elita, koja posreduje strani interes i volju i postoji po njoj sve dok taj interes postoji, prožima sve pore hrvatskoga društva, od vlada u kojima su beziznimno sjedili Todorićevi ministri, preko medija koje je makretinški preparirao, ekonomije koju je dominacijom determinirao, itd.itd., pa je naprosto trenutak zreo za stavaljanje ukupne elite u zagrade: evo, i danas vidimo da uvijek isti odvjetnici uvijek istih famiglia čuvaju obiteljske tajne stupova društva, onih 200 famoznih obitelje upisanih u mitske temelje hrvatskog društvenog zdanja, i od politike, preko pravosuđa ( vidi: sinkopa ) pa do policija svih vrsta nadalje, sve je to jedan kontinuum opsluživanja interesa te strukture koja se ustanovila odbacivši ideologiju bivšeg sustava privatizacijom prigrlivši njegove asete kao vlastite: interesne strukture koja je tranzicju shvatila kao Nojinu arku preživljavanja neminovne povijesne mjene prelaska iz socijalizma u kapitalizam. Društveno je vlasništvo privatizirano, i u uspostavljena je “politička ekonomija” u kojoj je koloplet bezakonja politike i ekonomije nerazmrsiv. Baš zato nitko ovdje nikada ni za što nije osuđen niti je kriv, jer kako je lijepo Zagorec pitao Perkovića: Jeste li svjesni da time otvarate Pandorinu kutiju.

I upravo zato nikakav anti-establishment ovdje nije moguć: hrvatskog bi Trumpa ovdje ubili čim bi se shvatila ozbiljnost pojave. Ovdje se lako gubi glava, rekao je Manolić. Pa iako se čini da Hrvati vole očeve domovine, upravo takve snažne figure, od Starčevića do Tuđmana ( Maček, Pavelić, Tito…), to je privid: uvijek je ta figura samo alegorija nekog maspoka. Hrvati nisu u stanju demokratski elaborirati demokratske procese, nagomilane društvene tenzije, razriještiti socijalne antagonizme demokratskom borbom, jer nemaju građanske tradicije pa ne znaju vrijednost građanina, pojedinca, snagu individue, nego svaka tri desetljeća reagiraju u masi: Maček je tridesetih imao sa seljacima devedesetpostotnu izbornu potporu, ustaše i partizani i opet su izraz revolucionarnih masovnih pokreta ( u smislu nijekanja mogućnosti društvene promjene demokratskim putem ), maspok sedamdesetih, pa masovni nacionalni pokret devedesetih. Ta masa uvijek iznjedri čelnu osobu, neki izrazit politički karakter, pa se čini da je on odvojen na fonu povijesti, no upravo je suprotno: bez masovnih gibanja ovdje pojedinac nikada nije učinio ništa. Svjedoči to i kultura, ne samo politika: Hrvati namaju u svojoj povijesti niti jednu jedinu osobu oko koje bi vladao nacionalni konsenuzualni mimimum kao oko neprijeporne povijesne veličine: nitko tu nije neupitan, bio on Krleža ili Gundulić, jer već je potonji upitan prvome.

U takvom narodu i u takvoj državi, u kojoj po dogovoru Norvala i Udbe u tzv. pomirbi crvenih i crnih bivaju izostavljeni svi ostali, a to znači velika većina hrvatskih građana, upravo ta interesna struktura, koja posreduje poneki strani interes, najčešće ruski ili američki energetski aka geopolitički, i danas nadzire sve procese: ne treba biti znalac povijesti SFRJ da bi se znalo da je dobar dio aktera afere Agrokor kako se odvija upravo u ovom trenutku opunomoćen provjerenim biografijama još u onom režimu; uostalom, zato i jesu 25 godina u ovome to što jesu: stupovi društva.

Hrvatski građani talac su ove strukture, no zatočenik koji odavno ima Stockholmski sindrom: Hrvati su se snažno emocionalno vezali uz one koji su oteli njihove živote, uz otmičare svojih sudbina, i jedni se poistovjetivši s crnima a drugi s crvenima sasvim hipotizirano sudjeluju u plemenskom pretpolitičkom ritualu sukobljavanja u pluskvamperfektu, vremenu koje prethodi prošlosti koja je zanijekana, budući da u stvarnosti ne mogu i ne smiju iživjeti svoja društvena proturječja, jer onda bi društveni konfklikt u tu prošlost otpustio zanavijek sadašnju hrvatsku društvenopolitičku elitu.

I to je sve.

Zato mladi ljudi odlaze: možda sebi taj razlog ne mogu ovako nijansirano objasniti, ali im je instinktivno sve jasno: ovdje za njih, kao ni za generaciju njihovih očeva i majki, nema mjesta. To mjesto uzurpirali su udbaši i ustaška emigracija. Ako pomislite samo da bi možda bilo vrijeme vratiti i zemlju i vlastite živote u svoje ruke, morate onda znati i ovo: znaju to oni vrlo dobro, znaju to dobro i vani, pa se formiraj parapolitički fenomeni koji uzurpiraju prostor koji bi inače mogla popuniti neželjena samonikla politička pojava. Takva bi, pojavi li se, velim, najvjerojatnije bila zatrta u korijenu, bilo da je riječ o osobi ili političkoj stranci.

Mi ćemo do biološkoga kraja, nas ili njih, gledati vječno iste kako nam tumače i s političkih instanci, i iz sudnica, i s ekrana i stranica listova, vječno istu povijesnu neminovnost njih i irelevantnost nas: ne može im nitko ništa, jači su od sudbine, i svima su nam jebali mater, kako njihov nacionalni selektor pjeva.

Ima li pomoći?

Ima.

Napustimo svi zemlju, neka samo oni ostanu, zaradimo u godinu dana za H-bombu, pa kad se već tako zove, bacimo je na ovaj jebeni grad, jer ni Beč, ni Budimpešta, ni Beograd ni Bruxelles ni Berlin nisu Hrvatskoj nanijeli toliko zla, koliko Zagreb.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/romano.bolkovic/posts/10155319553287600″ bottom=”30″]