ROMANO BOLKOVIĆ: Bandića zanima blagdan, a ne svagdan i na to ima pravo – evo zašto

U vrlo zanimljivom i raspjevanom statusu na Facebooku naš je vrli i poznati novinar Romano Bolković, iz Berlina, nadahnuto opjevao svoje viđenje postojanja i opstojanja Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika.

Ovo je njegova objava:

Moj prijatelj, pandit i doajen hrvatskog novinarstva s kraja XX. i početka XXL. vijeka, Denis Kuljiš, jučer točno u statusu kaže da je “Bandić uspio. Svi razgovaraju o njegovu pothvatu u Bakačevoj. Nitko ne razmatra 16 godina njegova upravljanja gradom. To mu je prilično genijalna taktika 4 mjeseca prije izbora. Drugi još nemaju ni kandidate. (…)”

Ako na tren razmislimo, ovaj uspjeh nije slučajan: svi razgovaraju o fontanama ili Bakačevoj a ne o 16 godina Bandićevog upravljanja gradom jer se sam Milan Bandić emancipirao ne samo od te prošlosti, nego i od upravljačkog mentaliteta koji ju je prožeo. Bandić je, kao oni rijetki sretnici na vlasti koji dovoljno dugo potraju da si takvo što konačno mogu dopustiti, ušao u svoju estetsku fazu.

Što to znači?

To znači da Milana Bandića uopće više ne zanima infrastrukturna monotonija gradonačelnikovanja, pogled nadolje, k zemlji, nego ga jedino i samo interesira ono ponad svakodnevice, svijet atrakcije i spektakla, svijet Dokolice, a ne crnčenja i Rada. Blagdan, a ne svagdan.

I, što je najzanimljivije, Bandić na to ima pravo.

Jer, u sferi onoga na što se mislilo kad se govorilo: Idemo delat!, Zagreb je ne samo sređen grad, nego je ciklička rutina takvih poslova sasvim uhodana. Jasno, milijardu je primjedbi koje su nepobitne, ali jedno je jednako izvan diskusije: Zagreb je solidno sređen grad.

Urbanistički je devastiran? OK, to znam možda bolje od vas jer sam proveo godine i godine u razgovoru s autorom dva GUP-a, Slavkom Dakićem, pa tu nemam dvojbi – novi milenij nije realizirao urbanističku strategiju osmišljenu na izmaku prošlog.

Nedostaju markantni zahvati kao što je Zagreb na Savi? Znam, ali postoje valjani razlozi. Uzmite literaturu, postoji.

Da ne nabrajam sve što bi moglo biti bolje ili naprosto dobro, vraćam se osnovnom: Zagreb je prilično dobro uređen mali srednjoeuropski grad.

I Milan Bandić to zna.

I zato jer to zna, a zna i to da to znaju i Zagrepčani, Bandić je počeo misliti samo estetski: isprva, mučilo ga je što će to biti njegova vidljiva zaostavština u gradu, njegova signatura, a onda je, tko zna ih kakvih zapretanih pobuda nutrine, odlučio da to budu fontane. Znam Bandića dobro, ali ne znam odakle ta veza s vodom i vodoskocima. Jednom davno, prije desetak godina, na blogu sam napisao tekst koji se bavi fontanom kao njegovom duhovnom šifrom. Zlurado sam insinuirao da je Bandić kao fontana: baciš novčić i zaželiš želju. Desetljeće kasnije, sam je nadošao na fontane kao ono po čemu ćemo ga se sjećati. I varate se ako mislite da tako neće biti: sve će se zaboraviti, fontane će ostati.

Kad je to riješio, testament, mogao se posve slobodno posvetiti Zagrebu kao pozornici, sceni spektakla. Znam da svi histeriziramo, ali od početka Adventa do dana današnjega ljudi kuljaju u središte, Donjim gradom večerima šeće tisuće ljudi, provode se, zabavljaju, uživaju, i Zagreb je dva zimska mjeseca prestižna turistička europska destinacija. Neobično, možda čudno, naoko iznenada, ali – tako je.

Točno: kućice na glavnom gradskom trgu grozan su prizor. Ali – gledam Berlin, pa ni njihove nisu drukčije ni na manje atraktivnim lokacijama.

Možemo li to poreći? I možemo li kazati da je sinoć Bandić potrošio naš novac za svoj provincijski kapric, ako izračunamo koliko bi nas to koštala reklama u prime-timeu samo BBC-a koji je događaj popratio upravo kao svjetsku atrakciju. Ne znam, možda smo u minusu, a možda je zarada svih onih koji su jučer od tog happeninga profitirali već opravdala uloženo.

Meni je all that jazz izgledao nadrealno. Frend s kojim sam slavio Novu javlja mi s Trga u Berlin da je stvar fenomenalno uspjela i da se ljudi sjajno zabavljaju. Kaj ja znam, možda je onda tih par tona umjetnoga snijega zaista sitniš u usporedbi s konačnom sumom: svjetska promocija grada + fun + zarada.

Moja nakana i nije da kažem pravorijek u ovoj stvari. Ja samo tvrdim da je Bandić naprosto ušao u ono razdoblje vladavine u kojemu rečenicu: Mogli bi još svašta napraviti., ne samo da treba shvatiti ozbiljno, nego ga u tome treba – omogućiti.

Baš tako. Ne osujetiti, nego podržati.

Evo zakaj:

Realno, Zagreb je od konca sedamdesetih, s iznimkom dana Univerzijade, grad za kurac. Najdosadniji grad Europe uz jedan od švicarskih gradova. Spram Zagreba i Graz je Rio de Janeiro. Od Zagreba jedino su dosadniji Zagrepčani. Znam ih, Zagreb je moj rodni grad. Nisu nužno takvi, dokazuju to i ovih dana i spomenutih sedamdesetih, ali uglavnom su mrtvački dosadni jer su usukani drkadžije: Zagrepčani se ponašaju kao nekadašnji sarajevski sportski komentatori: u minimum vremena izriču maksimum vrijednosnih sudova o svemu i svačemu. Mahom negativnih. Oni gledaju svijet kao mali čovjek mali ekran: kao nadrkani subjekt kojega već pojava spikera a nekmoli vijest u Dnevniku terminalno nervira. Jer čekaju ultimativnu vijest o Apokalipsi, o konačnom kraju sve ove muke života na dnu iščezlog mora, koje je i samo valjda otišlo smoreno dosadom diluvijalnih predaka ovdašnjih. Vijest koja se ne događa, o spasu koji ne pristiže. I to živcira.

Zagrepčani se zapravo ponašaju kao da su svi do reda Njujorčani koji su zbog vremenske nepogode zaglavili u guzici svijeta. Kao biva: oni sve znaju najkul, jer su svugdje u svijetu doma, pa zato o svemu svima moraju docirati pameću kibica koji zna najbolji potez, iako sam nikada nije u igri. I zato je Zagreb takav: jer su samoskrivljeno nesnosni Zagrepčani.

Ja sam rotarijanac, pa da tu činjenicu iskoristim za ilustraciju: u Zagrebu je trećina Rotary klubova Hrvatske. U Zagrebu nije rotarijanac samo onaj koji žuri na tramvaj. I svi klubovi do jednoga gotovo su na rubu raspadanja, jer Zagrepčani ne znaju što je to društvenost. Ne znaju biti jedan s drugim.

Možda je to tajna uspjeha Milana Bandića, koji dolazi iz krajeva čiji se ljudi drže zajedno: na njegov rođendan neprisiljeoi dolazi više ljudi no što je Titovih nositelja štafete. Možda Bandić želi i zna generirati tu atmosferu: ozračje neke muvane koja je građaninu uvučenom u baloner-kaput-usukanost karakterno strana, iako je kod Beograđana prepoznaje i bez zavisti hvali.

A možda i ne. Možda je zapravo on zakurac, i to skijalište i te fontane, ta ionako zna da je sve to zaludna mistrija jer Zagreb je vekivečno jedno te isto – kanonik Vramec: Purgeri, nemajuć puno, hvastaju se. – pa kako Agram ima svoju tvrdokornu definiciju i menalitet, čemu ove psihokoznetičke intervencije? Zakaj se od nad želi napraviti aktere, kad smo mi promatrači? Sjedimo u Bogovićevoj, kao što smo nalakćeni prije zurili u Majmunjaku, i kužimo svijet. Točnije, s osobitim prezirom i podrugljivo ispraćamo sve koji tuda prolaze. A mi smo tu navek, sve prolazi, svi prolaze, tra la la, daj još jednu putnu, iako nitko nikuda ne ide.

Jedino, ako bolje pogledamo, Bandić nas kuži, točno nas zna: zna da se nemajuć puno hvastamo, pa nam nudi Advent, da se uz kupicu i papicu hvalimo i ovogodišnjim primatom. Nema veze kaj je nama germknedla ultima ratio gastronomije, na što Klagenfurt gleda sa sažaljivim odobravanjem, važno je da se nađe razlog da si nekaj spijemo. Možda to Zagreb sebi ne bi nikada priznao, ali Zagreb je tradicionalno alkoholičarski grad. I drugdje se pije, gdjegdje i više, ali u Zagrebu se iz naraštaja u naraštaj napija. I nije ni to presudan problem: problem je u tipu pijanca kakav je arhetipski Zagrepčan. Ima veselih pijanaca, koji animiraju društvo. A ima i drkadžija koji ga razaraju. U Zagrebu je potonje norma. Splićani zajebavaju. Zagrepčani podjebavaju. Zato i ne mogu nakon nekog vremena jedni s drugima. Iako su, kao u konzumiranom braku, to prisiljeni biti. Pitati svakog dana iznova: Kak si?, nezainteresirani za bilo kakav odgovor.

I, onda se dogodi da nekakav dojdek postane gradonačelnik s najdužim stažem u povijesti Zagreba, pa si taj, već i sam umoran od nezamjenjivosti, dopusti odnos Nerona spram Rima: Bandića Zagreb zanima jedino još kao estetski fenomen.

Kao Zagrepčan, imam još samo jednu želju za koju bih htio da je Fontana usliši: da Bandić bude vjeran uzoru, pa nekako Zagreb da plane podjaren alkoholnim parama! Apokalipsa hik et nunc.

Zato Bandića treba podržati: zbog ultimativne zabave, sasvim autohtone: vekše trplenje, lakše spasenje.

Nažalost, on je sklon vodi, ne vatri, i od vatrene vode ovdje neće biti koristi. Iako će se svi nakon izbora i opet napiti, jedni veseli jer je pobijedio, drugi iz istog razloga tužni, svejednako pobratimljenih lica u mutnom Žnidaršićevom svemiru. Živili!

[fb_pe url=”https://web.facebook.com/romano.bolkovic/posts/10154487666477600″ bottom=”30″]