RODITELJI TRENERI: Nenadmašni zlatni Kostelići – pokretač svega bila je obitelj
Marica i Ante Kostelić roditelji su pravih prvaka – Janice i Ivice. Za Ivicu koji se rodio 23.studenoga 1979. godine i njegovu tri godine mlađu sestru Janicu čuo je cijeli svijet. Baš sve su pokorili i svi su im se s pravom divili. A Marica i Ante Kostelić potvrdili su onu kako su roditelji i najbolji treneri.
Piše: Tomislav Pašiček
Janica u svojoj bogatoj riznici ima čak šest olimpijskih medalja, a njezin brat Ivica dodao je četiri. Janica, kasnije prozvana skijaškom kraljicom na skije je prvi put stala s tri godine, potvrdila je to i njezina majka Marica rekavši:
„Stalno je padala i ometala ostalu djecu i mislili smo da nikada neće naučiti skijati”, govorila je njezina majka.
Ipak, to su bili samo počeci, a Janica je počela trenirati skijanje kada je imala deset godina. I pogađate – osvojila je baš sve u dječjim kategorijama. Janičin brat Ivica sve je oduševio 1991. godine u Slovačkoj velikom pobjedom u veleslalomu na međunarodnom natjecanju “World Ski Interkriterium”. Skrenuo je tada Ivica pažnju skijaškog svijeta na sebe, a sve je, od samih početaka stručno vodio otac Ante, nekada sjajni rukometaš. Novca nije bilo, Ante i djeca spavali su ili u staroj Ladi ili u šatorima koje su sami podizali.
„Nisam uopće osjećala da kroz djetinjstvo nismo imali novca. Jeli smo špek, luk i pili mlijeko“, prisjeća se Janica. A na putu do golemih uspjeha vodio ih je obiteljski moto: „Malo sreće i ništa više“.
„Njihov krajnji cilj je postati TOP vozači u Svjetskom kupu“, uporno je ponavljao Ante Kostelić, neumorna glava obitelji, čovjek pun ideja i znanja.
„Moja je želja postati olimpijski pobjednik“, često je kao mali govorio Ivica Kostelić.
„Nije bilo lako imati i oca i trenera u istoj osobi, ali koliko god nije bilo lako mislim da je to bilo bolje. Zašto? Jer po meni trener koji ima nekakav uvid u tvoje slobodno vrijeme pa ako ne već i neku kontrolu nad tvojim slobodnim vremenom bolje razumije i tebe, ne samo kao osobu već i kao sportaša. On zna tvoje potrebe“, priča Ivica i nastavlja:
„U modernom će sportu značaj slobodnog vremena biti sve veći i već je velik i danas zbog toga jer trening se toliko optimizirao da nema tu sad nekih većih pomaka. Ne može se napraviti neka velika razlika, ali se može napraviti razlika u slobodno vrijeme. Nitko te ne poznaje kao roditelj. Ta uloga oca kao trenera teža je za oca nego za dijete, naravno pod uvjetom da taj trener roditelj nije nasilnik. Ponavljam, nekada je bilo jako teško, ali uvijek bih izabrao oca kao trenera“.
Naravno otac Ante bio je strožiji kao trener nego kao otac, iako kako kaže Ivica „teško je to bilo i odvojiti jedno od drugoga“.
Ante Kostelić nadimak Gips dobio je jer je sve i svašta lomio kao dijete. Kao trener često je bio osporavan, mnogi nisu imali povjerenja u njegove metode, no on je imao zacrtan cilj – stvoriti olimpijske prvake.
„Moj otac je bio vrlo emotivan i jako su ga pogodila neistine i laži koje su pisane o njemu da nas je maltretirao. Činjenica je ta da je naš put, iako je izgledao kao neko čeličenje te su metode imale sportsku pozadinu i imale su potpuni oslonac u metodici i teoriji sportskog treninga. Nismo mi mogli neke stvari izvoditi na konvencionalni način nego smo to morali izvoditi na nekonvencionalni način. Kupali smo se u potoku, a to je zapravo krioterapija, ista ona stvar koju danas vrhunski natjecatelji pokušavaju postići s hladnim komorama ili umakanjem u bačve s ledenom vodom. Mi nismo imali nikakve bačve ni komore već smo se kupali u planinskim potocima što na kraju teži istom efektu i tu nema ničeg čudnog. Naravno da su neke očeve metode nas usput čeličile, ali prvenstveno su one imale praktičnu namjenu koja je i znanstveno potvrđena“.
Nevjerojatno je uopće i prisjetiti se rečenice da je svojevremeno Hrvatski olimpijski odbor Ivicu Kostelića proglasio neperspektivnim sportašem. A on je svima, s nevjerojatnom snagom volje i iznimnim talentom pokazao kakav je profesor skijanja. Postao je najbolji skijaš s gitarom, a iako je često u cilju slavio s majicom na kojoj je pisalo „ja nisam genije“, upravo suprotno, bio je genij, kao i njegova sestra Janica, otac Ante, ali i majka Marica – žena iz sjene.
„Uloga majke je bila nezamjenjiva, prije svega u generalnom odgoju i razvoju. Ona je zbog naših brojnih izbivanja iz kuće najviše zaslužna za to što smo Janica i ja mogli završiti školu. Ona je prikupljala svo gradivo kada nas nije bilo doma, a nas često nije bilo doma po trideset i više dana. Majka je u onom najtežem razdoblju kada nismo imali novca logistički pripremala sve naše treninge i sva naša putovanja, brinula nam je o hrani, prtljazi. Majka je bila nit koja je držala sve zajedno“.
Ali i rame za plakanje. Koliko je samo suza majka Marica isplakala zbog svoje djece kada su bezbroj puta išli „pod nož“, ali i kada su te suze bile radosnice nakon brojnih medalja Ivice i Janice, prave skijaške kraljice koja se oprostila od skijanja kada je bila na vrhu, sa samo 24 godine, nakon osvojena četiri olimpijska zlata, dva olimpijska srebra i 30 pobjeda u Svjetskom kupu.
„Obitelj je jedna od ključnih čimbenika u razvoju sportaša jer sportaš kao i svaki čovjek treba potporu, a pogotovo kada se stremi prema vrhunskim rezultatima. Uloga te potpore je užasno bitna i za rezultate kao i za psihičku i socijalnu stabilnost svakog sportaša jer sportaš će lakše doći do rezultata kada ima potporu okoline“, priča Ivica Kostelić koji je čak devet puta bio na operaciji koljena.
Danas su i Janica i Ivica odrasli ljudi. Imaju svoje divne obitelji, možda i nasljednike.
„Sasvim je prirodno da me zanima treniranje. Uvijek sam to pratio i bilježio. Nešto od toga želim prenijeti dalje. Ne znam s kojim sportom će se moja djeca baviti, no mislim da to neće biti skijanje. Ne znam ni hoću li im biti trener, ali rado ću im pomoći sa svojim iskustvima“, zaključio je Ivica Kostelić.
Nije mu se ispunila želja iz djetinjstva jer olimpijsko zlato nije osvojio. Ali ima četiri veličanstvena olimpijska srebra, zlatnoga sjaja.
*Serijal HRVATSKI FENOMEN: Roditelji treneri – u obiteljskom “inkubatoru” stvarali su velikane sporta, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.