RODITELJI TRENERI: Joško Vlašić – Priznajem da je bilo mnogo neprospavanih noći i brige za djecu

Priča o splitskoj obitelji Vlašić davno je pronijela ime Hrvatske diljem svijeta. Godinama nedodirljiva kći, skakačica u vis Blanka s mnogim rekordima i medaljama, i sin Nikola, Hrvatski nogometni reprezentativac, izašli su iz doma Vlašića kao sjajni sportaši.

Piše: Tomislav Pašiček

Otac Joško Vlašić, bio je odličan atletičar koji je čak 38 godina držao hrvatski rekord u desetoboju iz Izmira 1983. godine, a njegova supruga Venera, koja je odrasla u Delnicama, bavila se skijaškim trčanjem, a kasnije rukometom i atletikom.      I naravno, po onoj staroj – jabuka ne pada daleko od stable – Vlašići su tu svoju sportsku priču prenijeli i na djecu o pretvorili ju u bajku. Imaju četvero djece. Tri sina – Marina, Luku i Nikolu te kćer Blanku.

“Sigurno su genetske predispozicije supruge i mene na neki način “uzrokovale” što su se i naša djeca opredijelila za sport i što su za njega talentirana. To je normalno i uvjetovano je tim genetskim nasljeđem”, rekao nam je uspješni roditelj – trener Joško Vlašić. “S druge strane moram istaknuti da su naša djeca od ranog djetinjstva bila okružena sportom, kao da su bila “uronjena” u njega. Kroz igre uz sport i uz sportski način života mogle su se zapaziti motoričke, ali i druge kvalitete naše djece”.

Tata Vlašić će reći kako je za svoju Blanku vrlo brzo video kako će biti odlična visačica jer je još u petom razredu osnovne škole “škaricama” preskočila 140 centimetara. Sin Marin je volio košarku i davao mu je podršku jer je za njom bio lud, ali kaže kako si ne može oprostiti što u njemu nije prepoznao desetobojca i što ga nije usmjerio svojim putem jer bi bio hrvatski i europski rekorder. Što se košarke tiče, kaže da je s Marinom radio na tjelesnoj pripremi, a sve drugo su radili košarkaški treneri koji nisu iskoristili njegov potencijal.

Foto: Instagram

“Kada sam svoju djecu gledao “sportskim” očima gledao sam baš te neke sportske kvalitete i uz sve druge one su najviše dolazile do izražaja”, pojašnjava Vlašić. “Naravno, dijete ne zna što bi sa sobom i potrebno ih je usmjeravati. Mi smo ih na neki način usmjerili prema sportu, a s druge strane, kako sam ja trener lakše je napraviti sve ono što treba za dječji razvoj da eventualno budu sportaši nekoga ranga, važno je odmah na početku raditi na pravi način. Trebalo je samo promisliti imam li ja te kvalitete kao trener da mogu iznijeti takve “projekte”, iako je to grubo reći za dijete”.

Kaže kako je s Nikolom u prvim treninzima igrao na male golove, onako jedan na jedan. Igrali sup o cijele dane, na dan i nekoliko sati, i to svuda, kod kuće u sobi, na dvorištu, čak i u dizalu.

Naglašava kako je u svemu, u tom radu važna odgovornost. “Na nama starijima uvijek ostaje odgovornost za nešto. Dijete se igra, raste i ne zna životnu zbilju. Dijete ne zna da svaki dan i svaki mjesec treba osigurati neke stvari. Uvijek je velika odgovornost roditelja da svoje dijete stavi na pravi put, a posebno kada se umiješate i date si za pravo da budete trener svoga djeteta”.

Joško Vlašić govori kako je bio i dosta opterećen s tim da on daje sve od sebe u svakom pogledu, da njegova djeca ne trpe posljedice njegovog neznanja ili njegove neaktivnosti.

“Priznajem da je tu bilo mnogo neprospavanih noći i brige za djecu jer dok su mladi sve to ide kroz igru i tada je puno lakše, mada se već i tada stvaraju navike i razni oblici kretanja, motorički obrasci koji tada usvojite. Način te igre i način treniranja vas kasnije opredjeljuju i kao eventualno profesionalnog sportaša”.

Izvor: HOO

Naglasio je i kada se rađaju ozbiljniji problemi:

“Kada dođete u neku fazu srednje škole i kada trebate odlučiti čime ćete se baviti u životu tada već dolazimo do ozbiljnih problema. Mislim problema, treba se odlučiti u kojem smjeru ići”.

“Za moju djecu je to bila samo igra, ali za mene i moju suprugu nije. Svu sam svoju djecu trenirao, svo četvero , a naviše, svi to znaju Blanku i Nikolu. Oni su potrajali kao vrhunski sportaši, a Nikola eto još uvijek traje. Blanku sam trenirao 25 godina, a Nikola je non stop, od 2002. godine pod mojim trenažnim procesom, više ili manje”.

Foto: Screenshot

Na pitanje bi li nešto promijenio kada bi ih opet trenirao, Joško Vlašić kaže:

“Reći ću da bi, jer onaj koji ne bi nešto mijenjao znači da nije napredovao i da se nije pomaknuo s mjesta. No suštinski ne bih ništa mijenjao. Za Blanku bih opet odabrao ovaj sport u kojem je i bila, a isto vrijedi i za Nikolu. Možda bi Marinu izabrao desetoboj. Mislim da bi bio desetobojac svjetske klase”.

Je li na kraju zadovoljan?

“Kada podvučem crtu i sada kada već imam dosta godina i unuke, najvažnije mi je da sam sa svom svojom djecom ostao u odličnim odnosima. Da sam bio malo drukčiji možda se to tako ne bi odvijalo. Možda bi danas imali “polomljene” odnose, a to bi bila velika tragedija… Jasno je da čovjeku nikada nije dosta i onaj koji može uvijek ide naprijed, ali ja sam jako zadovoljan sa svojom djecom, njihovim uspjesima i svim onim što se događalo”.

*Serijal je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.

 

 

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!