RODITELJ ODGOJITELJ: Evo što o odluci suda kaže prof. Sanja Barić

Naša poznata profesorica, ustavna stručnjakinja Sanja Barić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, oglasila se na društvenoj mreži u povodu odluke Visokog upravnog suda na temu roditelj odgojitelj.

Podsjećamo, sud je danas donio odluku da se ukida Odluka o izmjenama odluke o novčanoj pomoći za roditelje odgojitelje.

Profesorica Barić na Facebooku piše:

“S obzirom da sam bila jedna od tri profesora koji su sudjelovali u savjetodavnoj raspravi pred Visokim upravnim sudom RH, a vezano za odluku o mjeri “roditelj-odgojitelj” Grada Zagreba, vrlo je važno da se kaže

sljedeće:
– nema govora o retroaktivnosti;
– ne radi se o stečenom pravu;
– radi se o privilegiju;
– mjera se može ukinuti;
– legitimni cilj postoji i postoje kvalitetnije pronatalitetne mjere od mjere “roditelj odgojitelj”;
– neki od očitih učinaka mjere “roditelj odgojitelj” su ustavnopravno vrlo dvojbeni;
– jedino sporno je pitanje razmjernosti, tj. brzina ukidanja mjere, veličina opsega ukidanja u prekratko vrijeme;
– svi profesori su bili suglasni oko svega navedenog;
– upravo to piše u odluci VUSa, pa čitajte.

PS: za one koje žele znati više (tekst s čitanja presude):

“Ocjenjujući zakonitost osporenog općeg akta ovaj sud uzeo je u obzir podatke koje su podastrijele stranke u ovom postupku, relevantne podatke Državnog zavoda za statistiku, također su uzeta u obzir i suglasna mišljenja profesora s Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, Katedre za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu i Katedre za socijalnu politiku studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Što se tiče ovlasti jedinica lokalne i područne odnosno regionalne samouprave da uređuju pitanja koja su uređena osporavanom odlukom, treba naglasiti da predstavnička tijela jedinica lokalne i područne samouprave imaju ustavnu i zakonsku osnovu za kreiranje i provođenje vlastitih politika u odnosu na prethodnu vlast, uz autonoman i samostalan odabir mjera kojima će tu politiku ostvarivati. Međutim, Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu odnosno regionalnu samoupravu nije apsolutno. Ono je ograničeno zahtjevima ustavnosti i zakonitosti, koji se odnose na poslove iz djelokruga tijela jedinica lokalne i područne odnosno regionalne samouprave, odnosno na pravne akte koje ta tijela donose u okviru svoga samoupravnog djelokruga.

Na temeljno pitanje u ovom objektivnom upravnom sporu, a to je – ima li osporavani opći akt nedopušteno povratno djelovanje – sud je odgovorio negativno, ocjenivši da je riječ o tzv. kvaziretroaktivnosti, tj. o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten. Polazeći od pravne teorije, zatim pribavljenih mišjenja profesora pravnih fakulteta te prakse Europskog suda za ljudska prava i Ustvnog suda RH ovaj sud je zaključio da su korisnici mjere imali legitimna očekivanja utemeljena na pravomoćnim upravnim aktima. Promjenu njihove pravne situacije sud je razmotrio u svjetlu konvencijskih zahtjeva vezanih uz mirno uživanje vlasništva, u smislu čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe. Sud je prije svega imao na umu činjenicu da niti jedan zakon ne nalaže jedinici lokalne i područne odnosno regionalne samouprave uređivanje statusa roditelja odgojitelja, odnosno davanje novčane pomoći za treće i svako sljedeće dijete.

Dakle, promjene nastale osporavanom odlukom, prema ocjeni ovog suda, odnose se na povlastice koje je određenoj kategoriji osoba dodijelila ranija gradska vlast, u skladu sa svojom politikom. Sud je nadalje proveo test razmjernosti, koji je u konačnici pokazao da su ciljevi koje je Grad Zagreb želio postići donošenjem osporavane odluke legitimni, međutim Sud je zaključio da nova mjera nije razmjerna cilju koji se njome želo postići, odnosno da je nova mjera, njezinim adresatima nametnula prekomjeran teret. Naime, nakon stupanja na snagu osporavane odluke, roditeljima odgojiteljima nije dopušteno istodobno primati novčanu pomoć i biti u radnom odnosu, skraćeno im je maksimalno trajanje novčane pomoći za osam godina, s 15 na 7, smanjen im je neto iznos novčane pomoći za oko 80 posto, prijelazno razdoblje koje je adresatima osporavane odluke ostavljeno za prilagodbu novonastalim okolnostima trajalo je četiri mjeseca i 16 dana. Sud smatra da je donositelj osporavane odluke propustio uspostaviti ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporavane odluke.

Odluka suda primarno je utemeljena na ocjeni da je ostavljeno razdoblje prilagodbe korisnicima novčane pomoći u nesuglasju s načelom razmjernosti. Razdoblje koje je adresatima osporavane odluke ostavljeno za prilagodbu novonastalim okolnostima, prema ocjeni Suda, prekratko je. Ukupnošću posljedica koje su nastale osporavanom odlukom i trajanjem razdoblja prilagodbe, adresatima osporavane odluke nametnut je prekomjeran teret. Taj je teret bilo moguće svesti u prihvatljive okvire uvođenjem određenih kompenzacijskih mjera, koje bi ublažila negativne posljedice osporavane odluke, međutim te mjere u konkretnom slučaju su izostale. Stoga je osporavana odluka ukinuta.

Detaljno obrazloženje uslijedit će u pisanom otpravku presude.”