POZADINA POKOLJA: Koliko su psihičke bolesti krive za ubilačke pohode?

Za zagovornike blagih zakona o oružju stvar je jasna: krivac je mentalno stanje počinitelja, a ne lak pristup oružju. Stručnjaci baš nisu istog mišljenja.

“Pucnjava u Kopenhagenu, u Danskoj, gdje je oružje ZABRANJENO?” – Ovaj Tweet republikanskog kandidata za Kongres s Floride Laverna Spicera brzo se  nakon pucnjave u šoping centru u Kopenhagenu 3. srpnja ove godine proširio društvenim mrežama.

Drugi američki političari također su iskoristili incident kako bi poduprli svoje stajalište da stroži zakoni o oružju ne mogu spriječiti masovne pucnjave. To je argument koji zagovornici blagih zakona o oružju koriste nakon gotovo svakog krvoprolića: za nasilje nije krivo oružje, nego psihički poremećaji počinitelja.

Mediji rado koriste ovaj pojednostavljeni argument, pokazuju brojne studije. Ipak ne tretiraju se svi počinitelji na isti način: ubojice, koje su muslimanske vjere, često se ne smatraju mentalno bolesnima, nego vjerski motiviranima, pokazalo je istraživanje iz 2018. Ubojice, koje su crne boje kože i Latino Amerikanci se prikazuju kao nasilni, dok se na ubojice, koje su bijele boje kože, gleda kao na žrtve njihovih mentalnih bolesti, pokazalo je jedno drugo istraživanje.

Međutim, veza između psihičkih bolesti i počinjenja takvih nasilnih djela daleko je složenija od onoga što mnogi političari i komentatori u medijima pokušavaju predstaviti građanima.

Mentalno zdravlje – jedan od mnogih faktora rizika

“Psihička bolest definitivno je jedan od važnih faktora rizika”, potvrđuje u razgovoru za DW Lisa Pescara-Kovach, profesorica edukacijske psihologije i direktorica Centra za edukaciju o masovnom nasilju i samoubojstva na Sveučilištu Toledo u američkoj saveznoj zemlji Ohio. “Ipak oni nisu jedini faktor i ne bismo se trebali fokusirati samo na njih.”

Nakon pucnjave na paradi 4. srpnja u Chicagu, Pescara-Kovach počela je istraživati ​​prošlost osumnjičenika. Ona je zaključila: njegov profil ima mnogo sličnosti s drugim prijestupnicima koji su počinili slične nasilne zločine.

Osumnjičenik je patio od depresije, potvrđuje Pescara-Kovach. Godine 2019. pokušao je samoubojstvo, a nekoliko mjeseci kasnije prijetio je ubojstvom članovima svoje obitelji. No depresija ne objašnjava zašto je sada pucao u ljude.

Ispravna procjena rizika mogla je spriječiti napad, kaže Pescara-Kovach: “Pokazao je dosta zabrinjavajućeg ponašanja, ali nikada nije bilo službene pritužbe.” Na društvenim mrežama redovito je objavljivao izrazito nasilne sadržaje, od kojih su neki bili vezani uz atentate ili pucnjave u školi.

“Da je neko u nekom trenutku napravio odgovarajuću analizu prijetnji, mogli smo mu dati neki oblik psihološke podrške”, rekao je Pescara-Kovach. Mnogo je važnije, međutim, kaže ona, da lak pristup vatrenom oružju čini takve napade uopće mogućima. Niti jednom civilu, dodaje ona, ne bi trebalo omogućiti posjedovanje oružja tako velike snage kakvo je imao ovaj počinitelj.

Foto: Pexels.com

Oružje ili duševna bolest

U slučaju da mentalne bolesti budu naglašene kao središnji uzrok oružanog nasilja to onda ometa napore da se identificiraju potencijalne ubojice i da ih se spriječi u izvođenju napada. “Onda je samo još riječ o tome da se pitanje oružja i mentalnih bolesti suprotstave jedno drugom”, žali se Pescara-Kovach. U ovom narativu počinitelji su prikazani kao žrtve; oni više nisu ti koji viktimiziraju druge, pojašnjava Pescara-Kovach. Tako se zanemaruju drugi važni čimbenici kao što je društveno zanemarivanje.

Nacionalni centar za procjenu prijetnji američke tajne službe objavio je vodič za izbjegavanje pucnjave u školama, koji se redovito ažurira. Ovaj vodič navodi čimbenike koje školski i zdravstveni radnici trebaju imati na umu. To uključuje obiteljsku i školsku dinamiku, pristup oružju i psihološke uzročnike stresa.

Što kažu brojke?

Teško je doći do točnih podataka o ulozi mentalnih bolesti u ubojstvima. Samo 25 posto naoružanih napadača između 2000. i 2013. imalo je dijagnosticiranu mentalnu bolest prije napada, prema studiji objavljenoj 2018. godine.

Razne druge studije, koristeći druge podatke, također pokazuju da je samo manjina prijestupnika patila od neke ozbiljne duševne bolesti. Nasuprot tome, studija objavljena 2020. pokazuje da je oko dvije trećine naoružanih napadača od 1966. do 2019. pokazivalo znakove mentalne bolesti.

Znanstvenici ističu da psihička bolest, čak ni teška, nije ni nužan ni dovoljan uvjet za sudjelovanje u masovnom nasilju. Jennifer Skeem, profesorica na Sveučilištu u Kaliforniji, s kolegicom je proučavala ozbiljne mentalne bolesti poput šizofrenije, bipolarnog poremećaja i teške depresije – bolesti koje se ne mogu usporediti s emocionalnim stresom izazvanim životnim okolnostima ili problematičnim crtama ličnosti. One su zaključile: “Postoji veza između ozbiljne mentalne bolesti i nasilja – ali veza je slabija nego što javnost misli ili mediji prikazuju. Također je rijetko uzročna.”

U svojoj studiji, objavljenoj 2019. godine, one navode da većina ubojica naoružanih napadača spada u vrlo širok spektar mentalnih bolesti, ali, pišu, to “samo pokazuje koliko su mentalne bolesti česte”.

Kako netko postaje ubojica?

“Problem nije ozbiljna mentalna bolest”, objašnjava Pescara-Kovach. “Ono što ti ljudi osjećaju je beznađe, očaj i želja da se ubiju”, kaže ona. Pitanja o vlastitom identitetu i nesigurnost u vlastito tijelo osjećaji su koje dijele mnoge ubojice, od kojih su većina mladi muškarci. Skloni su ekstremističkim stajalištima i fascinirani su nacističkom simbolikom i nerealnim muškim predodžbama.

Potraga za slavom i pažnjom također je čest motiv za ubojice. “Počinitelji često […] imaju osjećaj da je njihov život mali i beznačajan. Žele biti dio nečeg velikog, dio povijesti”, naglašava Pescara-Kovach. “Ključ za sprječavanje ovih zločina je smanjenje čimbenika rizika i povećanje pristupa psihološkoj podršci”, kaže ona. Ali ona također upozorava da se psihološke procjene ne miješaju s procjenama rizika od nasilja i prijetnje.