PORUKA MLADIH VLADI: Omogućite nam stručno osposobljavanje ili javno priznajte da potičete iseljavanje!

Država nas je ostavila na cjedilu jer smo starije od 29 godina – kažu Osječanke koje su dio građanske inicijative “Pravo na SOR”, te poručuju Vladi: Omogućite nam stručno osposobljavanje ili javno priznajte da potičete iseljavanje!

One ukazuju na problem koji je nastao nakon posljednjih zakonskih izmjena mjera stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) koje su ga ograničile na osobe u dobi do 29 godina.

Kao posljedica toga, velik je broj onih koji su prekidali ili kasnije započeli školovanje zbog zdravstvenih ili financijskih razloga, kao i onih koji su završili prekvalifikaciju, pa čak i doktorat u želji da sebi i svojim obiteljima osiguraju bolje uvjete života, a više nemaju pravo na stručno osposobljavanje. Što znači da ne mogu steći radno iskustvo u struci i položiti stručni ispit kojim bi kompletirali obrazovni proces i osigurali si mogućnost rada u struci, čak ni kada je riječ o deficitarnim zanimanjima.

Paralelno, od 47 tisuća nezaposlenih s manje od godine radnog staža, čak 22 tisuće njih ima više od 29 godina, dok se 18,5 posto iznosa koji se na realizaciju SOR-a treba potrošiti do kraja 2018. godine, financira iz Inicijative za zapošljavanje mladih.

Zrinka, Sena i Marija trenutačno su dio poveće skupine obrazovanih građana koji sjede kod kuće sa samo dva izbora pred sobom: postati socijalni slučaj ili dio rastuće emigracije. Kažu, unutar građanske inicijative “Pravo na SOR” njihove su životne priče tek kap u moru, ali nadaju se kako će nadležne ipak potaknuti na djelovanje. Odnosno, da će se ipak naći netko tko će osiguravanjem SOR-a za sve koji su uredno završili školovanje reći “ne” iseljavanju mladih iz Hrvatske. Jer, ističu ove žene, porazno je razmišljanje da su u svojim tridesetima prestare za bilo što, a kamoli za obrazovanje i ulazak u svijet rada, piše Glas Slavonije.

Ovo su i tri karakteristične priče koje više nego svjedoče o nemogućoj situaciji u kojoj su se našli mladi.

ZRINKA JOSIPOVIĆ, 32 godine, dipl.ing. građevine: Ludim dok pregledavam oglase, za mene nema mjesta na tržištu rada

Zrinka Josipović diplomirala je s 26 godina, a ubrzo nakon diplome rodila je dvoje djece. Dok su djeca bila dojenačke dobi, nije imala mogućnost odmah pristupiti stručnom osposobljavanju, a kada je konačno pronašla vremena i prostora do to učini, uspjela je odraditi samo jednu od za njenu struku nužne dvije godine stručnog osposobljavanja.

“Prvu godinu mentor mi je bila osoba više stručne spreme, a u odrednice za stažiranje u mojoj struci nalažu da drugu godinu mentor mora biti osoba s visokom stručnom spremom. Tu mi je stručno osposobljavanje prekinuto, skroz dok mentorica i ja nismo naišle na odredbu koja kaže da ona ipak može raditi sa mnom ako je u struci dulje od pet godina. No, kada me je pokušala ponovno prijaviti u sustav dobila je odbijencu, jer sam ja prešla tridesetu godinu! I od toga trenutka sam u pat-poziciji. Ne mogu ništa, za tržište rada u potpunosti sam neupotrebljiva. Bez dvije godine stručnog osposobljavanja ne mogu položiti stručni ispit i dobiti licencu za rad, a bez stručnog ispita nitko me neće zaposliti, jer svi imaju na raspolaganju stotine mlađih od 30 kao besplatnu radnu snagu. Ludim svaki dan kada pregledavam oglase za posao. Za sve poslove za koje sam kvalificirana traže se stručno osposobljavanje. Imam obitelj, moram, želim raditi. Čak sam i odustala od struke pa sam se pokušala zaposliti bilo gdje. Slala sam zamolbu i za posao na farmi, no i tamo sam dobila odbijencu jer sam prekvalificirana!”, kaže Zrinka.

SENA PAVETIĆ, 31 godina, fizioterapeut:  Neću sjediti kod kuće i staviti život na čekanje, potražit ću posao vani

Ova je Osječanka svoju mladost posvetila profesionalnom sportu – košarci i košarkaškoj reprezentaciji. Kada je s 28 godina završila profesionalnu košarkašku karijeru, odlučila je završiti studij fizioterapije koji je predstavljao logičan nastavak životnog puta. Vrijedno je učila, sve je ispite davala u roku, da bi, kaže, posljednji semestar studija čula kako ju je država odlučila nakon završetka studija ostaviti na cjedilu.

“Nisam htjela vjerovati u to. Bila sam sigurna kako će netko shvatiti pogrešku i ubrzo je ispraviti. No, to se nije dogodilo. Diplomirala sam i sada sjedim kod kuće, bez posla, bez primanja. Veliko je to razočaranje. Sama sam si platila studij. Fizioterapija je postala moja ljubav, nešto u čemu sam dobra i što je trebalo biti moja budućnost. Živjela sam deset godina po cijeloj Europi, a kada sam se vratila kući i upisala studij, bila sam vođena mišlju kako više nikada neću otići iz svoje zemlje. No, ako se ubrzo nešto ne promijeni, neću imati izbora. Moja je struka takva da zahtijeva početak rada unutar pet godina od diplome, inače se ona gotovo i ne priznaje. Što je logično, održavanje stečenog znanja i usavršavanje u fizioterapiji zahtijeva svakodnevnu praksu. Sigurno neću čekati da se to dogoditi. Ne omogući li mi država stručno osposobljavanje, bit ću prisiljena otići u inozemstvo, neću dopustiti da mi sav trud propadne, a neću sjediti kod kuće i staviti život na čekanje, osnivanje obitelji, sve ono za što je posao preduvjet”.

MARIJA JACEK, 37 godina, farmaceut: Osvećuje mi se što sam povjerovala u priču o cjeloživotnoj naobrazbi

Marija Jacek, kada je u pitanu pronalaženje posla, više od desetljeća bori se s vjetrenjačama. Ova majka troje djece najprije je radila u trgovini, no kako nije uspjela zadržati posao, ponajprije se uz pomoć Zavoda za zapošljavanje prekvalificirala za njegovateljicu, a potom, o vlastitom trošku, i za farmaceuta. No, ni to joj nije donijelo sreću – i danas je bez posla, jer ne može pronaći posao u farmaceutskoj struci bez stručnog ispita, odnosno stručnog osposobljavanja.

“Prema odrednicama za moju struku trebala bih devet mjeseci stažirati u ljekarni, tri mjeseca u laboratoriju, a onda i položiti stručni ispit. No, trenutačno niti se mogu stručno osposobljavati, niti položiti ispit. Prekvalifikaciju sam započela kada stručno osposobljavanje nije imalo dobno ograničenje, a završila sam nakon što je doba granica postavljena na 30 godina. Osjećam se prevareno. Uložila sam toliko truda i novca da bi moja peteročlana obitelj i dalje živjela samo od suprugove plaće. Do kada ćemo moći tako, ne znam. Ne želim otići iz svoga grada, svoje zemlje, ali ako se nešto ne promijeni, čini mi se da ću morati. I to ne sama, nego s čitavom obitelji. Sramotno je to što su nam napravili dok su istovremeno propagirali politiku Europske unije o važnosti cjeloživotne naobrazbe. Ja sam živi primjer osobe koja je takvu propagandu prihvatila i kojoj se to sada osvećuje. Tražim samo da nas, koji smo upali u dobnu zamku SOR-a, netko uzme za ozbiljno i pomogne nam”.