POLITIKA: Slaven Letica – Uvijek i sve za vlast, a našu jedinu i vječnu vlast ni za što

letica

Piše: Slaven Letica

Zbog grčevite borbe da ostane na vlasti pod svaku cijenu, pa i pod cijenu da sa svim i svakim stvara i krpa saborsku većinu, Andreju Plenkoviću najviše bi odgovarao epitaf s tri Tuđmanova pridjeva i drugom imenicom.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije bio veliki stilist. Volio je ukrasne pridjeve, posebice kad je hrvatska država u pitanju. U političku je modu uveo suficit pridjeva. Kad god je govorio ili pisao o Republici Hrvatskoj, umjesto imenice „Hrvatska“ ili sintagme „hrvatska država“ koristio je više pridjeva: suverena, neovisna, samostalna, međunarodno priznata itd.

U tom kontekstu treba promatrati prozni epitaf zapisan na poleđini njegove – budimo iskreni – pompozne grobnice na Mirogoju: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što.“

Vrhunski književni teoretičari (da spomenem tek Aleksandra Flakera, Milivoja Solara i Krešimira Nemeca) i, posebice, genijalni pisci i pjesnici (AGM, Tin Ujević, Vladimir Nazor) sigurno bi kazali da su tri ukrasna pridjeva kojima je Tuđman tepao Hrvatskoj – „naša“, „jedina“ i „vječna“ – suvišna.

Dakle, da je netko priupitao, primjerice, Marka Grčića ili Antuna Šoljana, da redigira Tuđmanov epitaf, on bi ga skratio za – pridjeve. Ostalo bi: „Sve za Hrvatsku – Hrvatsku ni za što!“

Družeći se s brojnim hrvatskim političkim zatvorenicima, pa i s Franjom Tuđmanom, davno sam shvatio da je njihov višak ukrasnih pridjeva kad su hrvatska država i domovina u pitanju, posljedica romantične ljubavi koju kazamati stvaraju u dušama osuđenika.

Možda se to najbolje vidi u memoarskoj knjizi Marka Veselice “Zov savjesti iz hrvatskog Sibira” koji ovako opisuje odbaćenost koju svakom političkom zatvoreniku donosi tamica: “U principu, kada dođemo u zatvor na duže vrijeme, od nas se distanciraju, na ovaj ili onaj način, svi naši prijatelji i poznanici, a naročito onda ukoliko bi taj kontakt bio štetan za njihove probitke.“

Ono što mu preostaje je bezuvjetna ljubav za idealiziranu Domovinu i moguću Državu: “Za mene je Hrvatska tajna koju je nemoguće racionalno dokučiti, jer je nedokučiva, kao i svaka velika tajna života: ljubav i mržnja, smrt i besmrtnost, dobro i zlo, ljepota i rugobnost.”

Andreja Plenković još uvijek je relativno mlad političar, pa se može pretpostaviti da će živjeti najmanje 30-tak godina, a može se dogoditi da poživi, što mu od srca želim, još 50 godina (rođen je 1970.)

Pitanje je, međutim, kakav je on epitaf zaslužio. Trenutno se čini, zbog njegove grčevite borbe da ostane na vlasti pod svaku cijenu, pa i pod cijenu da sa svim i svakim stvara i krpa saborsku većinu, da bi mu najviše odgovarao epitaf s tri Tuđmanova pridjeva i drugom imenicom. Dakle: UVIJEK I SVE ZA VLAST, A NAŠU JEDINU I VJEČNU VLAST NI ZA ŠTO.

Komentiraj