POLITIKA: Milivoj Pašiček – Mi i oni, ili zašto Hrvatska ide prema dnu

Prošlo je više od 29 godina otkako je 19. svibnja 1991., održan referendum o hrvatskoj državnoj samostalnosti na kojemu se uvjerljiva većina građana izjasnila da želi samostalnu Hrvatsku, a tek neznatan dio zagovarao ostanak u Jugoslaviji. A Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. I što imamo danas?

Čemu se možemo radovati u zemlji u kojoj caruje mržnja svake vrste, gdje je društvo razjedinjeno ne samo ideološki i politički, nego i sve više socijalno? Kako ostati normalan u zemlji gdje i 75 godina poslije Drugog svjetskog rata ratuju ustaše i partizani, gdje se sve siromašnijem narodu nudi zabava s crvenom petokrakom zvijezdom i gdje stranačke iskaznice onih na vlasti osiguravaju bolji život?

I sve je teže iz Hrvatske, koja na mnogim područjima tone na europskoj ljestvici, gledati te naše političke “zvijezde” koje se šepure sa čuvarima i blindiranim Mercedesima, dok u zemljama blagostanja i istinske demokracije političari ne bježe od naroda. Austrijski predsjednik Alexander Van der Bellen ide na posao pješice s ruksakom na leđima, ili gradskim prijevozom. A i u službeni posjet Italiji na primjer krene vlakom preko Züricha. Nizozemski premijer Mark Rutte stalno koristi bicikl. I na prevažni sastanak na temu Brexita došao je na biciklu. I znate što su mu sugrađani zamjerili? Biciklirao je bez kacige! Možete li zamisliti Andreja Plenkovića na biciklu? Ali je zato Internet osvaja snimka na kojoj danski premijer Lars Lokke Rasmussen uživa na biciklu sa svojim gostom francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.

Gradonačelnik Londona Sadiq Khan odlazi s posla i čeka autobus na postaji sa svojim sugrađanima na redovnoj gradskoj liniji, a u nas i načelnik općine, koja sama ne može preživjeti, sjeda u limuzinu s vozačem. Pa onda i slika moćne njemačke kancelarke Angele Merkel kako sama kupuje hranu u trgovini u jednom dijelu Berlina, gdje kažu da često dolazi. A kad ju reporter pita: “Sjećate li se da sam vas fotografirao u istoj haljini prije deset godina?”, Merkel odgovara: “Moja misija je služiti svom naradu, a ne biti model.”

U toj bogatoj Njemačkoj posve je normalno vidjeti ministra prometa Andreasa Scheuera, na glavnom kolodvoru u Berlinu kako strpljivo čeka vlak zajedno s ostalim građanima. Ministar prometa Oleg Butković ima limuzinu i vozača i teško da se nekad kao ministar vozio vlakom, autobusom na redovnoj autobusnoj liniji da vidi kako promet izgleda. U nas i saborski zastupnici nabijaju troškove vozeći se iz Splita ili Dubrovnika na primjer do Zagreba osobnim automobilima.

Austrijskog kancelara Sebastiana Kurza često su putnici vidjeli kako leti komercijalnim letovima i to sjedeći u ekonomskoj klasi. Kurz sa suprugom nema rezervirano ni mjesto u prvom redu u Bečkoj opera, već sjedi u zadnjem redu, dok naši politikogenijalci imaju rezervirana mjesta u prvom redu čak i u crkvi!

Možete li zamisliti našeg premijera ili predsjednika države da zakasni na neki događaj, pa kad nema mjesta sjedne na stube. A baš to je učinio finski predsjednik Sauli Niinistöm kojeg su kamere uhvatile na sajmu knjiga u gradu Turku gdje je došao poslušati govor svoje supruge. Niinistö je malo zakasnio na događaj pa su svi stolci već bili popunjeni. No to ga nije pretjerano omelo pa je gospodin naprosto sjeo na stepenice gdje su se već smjestili neki ljudi za koje nije bilo mjesta.

Naravno, ništa slično nemoguće je vidjeti u Hrvatskoj koja je i po tome daleko od uljuđene Europe. Ali zato je moguće slušati i gledati “rat” Pantovčaka i Banskih dvora, pravu bitku bez rukavica između premijera i predsjednika kakvoj je nemoguće svjedočiti u bilo kojoj zemlji EU i šire. Sukob nije stao niti nakon tragične pucnjave na Markovom trgu, već se rasplamsao. Strašno. Van pameti u zemlji koja je na koljenima na mnogim područjima.

Ovrhe koje su krenule stavljaju zadnje omče oko vrata vojsci od oko 400.000 građana koji ionako jedva žive. A s njima su u istom kolu, nažalost, krivicom države I oni koji su dužni i 30 milijuna. I dok je raspisan lov na građane država ne plaća svoje račune o čemu je najbolji primjer dug veledrogerijama koji je veći od pet milijardi. Pa gdje je novac koji za zdravstveno osiguranje automatikom plaća svatko onaj koji nešto radi? Plaća se i dopunsko, a želiš li se cijepiti protiv gripe ne možeš cjepivo niti kupiti, jer ga nema dovoljno.

Hrvatska je zemlja u kojoj prema podacima Državnog zavoda za statistiku više od trećine hrvatskih građana ili, preciznije, njih 35,5 posto teško i vrlo teško spaja kraj s krajem, njih 44,4 posto preživljava s malim teškoćama, a samo petina građana spaja kraj s krajem uglavnom lako, vrlo lako i lako. Najugroženija populacija, prema stopama rizika od siromaštva, osobe su starije od 65 godina i stopa rizika od siromaštva među tom populacijom prije socijalnih transfera uključujući i mirovine iznosi čak 83 posto!

U Hrvatskoj sa 1,200,00 umirovljenika, njih 55 posto prima mirovinu nižu od 2 000 kn. Oko 15 posto nema nikakvih primanja, trećina ih živi bez kanalizacije, a još toliko ne ide ni doktoru jer ih put previše košta. A žive u zemlji u kojoj država ne gradi domovi za starije i nemoćne, a u nekim privatnim domovima umire se ranije u požaru, od korone…

Može li se uopće nešto promijeniti u zemlji u kojoj nema pravde, u kojoj se do pravde dolazi nakon silnih godina, jer je oko 350.000 neriješenih predmeta na sudovima. Niti 13 godina nakon tragedije vatrogasaca na Kornatima ne zna se tko je kriv, bivšem HDZ-ovom premijeru Ivi Sanaderu sudi se 10 godina, ne vidi se niti kraj procesa koji se void protiv HDZ-a u aferi Fimi medija…

U deset godina iz Hrvatske je otišlo čak 400.000 naših građana, najviše mladih i obitelji u potragu za kruhom. Demografi pak upozoravaju da nas je sve manje, da će nas po popisu koji slijedi sljedeće godine biti ispod četiri milijuna. Nakon potresa u Zagrebu i okolici, koji se dogodio 22. ožujka, od obnove još ništa. A podaci kažu kako je 18.000 Zagrepčana otišlo negdje jer se nisu mogli vratiti u svoje domove. Ljudi pred zimu gledaju u nebo, a saborski zastupnici odmaraju 14 dana od “silnoga” rada. Ima li negdje toga? Slika je to Hrvatske 29 godina od njezine nezavisnosti i izlaska iz Jugoslavije.

A kako je u uljuđenim i naprednim zemljama koje imaju prave vođe i političare a ne priučene politikante i profitere, koji na narod gledaju odozgo i iz svojih limuzina? Kako je tamo gdje se ne može, kako se u Hrvatskoj čuje i sa samoga vrha – mogu što hoću? Evo primjera Švedske u kojoj nema vozikanja limuzinama, nema specijalnih zaštitara i tjelohranitelja, nema putovanja vladinim zrakoplovima, nema… Za razliku od naših švedski ministri ne idu na posao u crnim limuzinama, već javnim prijevozom, kao i ostali građani.

Visoki švedski dužnosnik može s pravom reći: “Ja sam jedan od vas”, čime se u nas političari često kite, a daleko su od svojih građana. Nema imuniteta, već im se može suditi na sudu kao i svakom drugom građaninu. Ako previše troše na taksi, umjesto da se voze gradskim i međugradskim prijevozom, vrlo brzo će se naći na naslovnicamna medija i snositi sankcije. Čak i predsjednik švedskog parlamenta ima karticu za javni prijevoz. Švedski parlamenarci žive u malim stanovima u glavnom gradu, a najčešće i sami peru i peglaju svoje stvari u javnim praonicama.

To je svijet miljama udaljen od Hrvatske, a tako blizu. Svijet bez kontejneraša koje su stvorili partijski uhljebaši. Svijet u kojem ljudi žive životom dostojnim čovjeka, u kojem političari priznaju svoje pogreške i za njih odgovaraju, svijet koji je odavno obračunao s korupcijom, u kojem se na pravdu ne čeka godinama. Svijet u kojem se možeš zvati Aida Hadžialić, koja je u Švedsku došla kao petogodišnjakinja koja je s obitelji pobjegla od rata u BiH, i sa 27 godina 2014. godine postati najmlađa ministrica u povijesti Švedske. Ali i svijet u kojem se podnosi ostavka za “sitnice”, pa je Hadžialić podnijela 2016. ostavku kao ministrica za srednjoškolsku i izobrazbu odraslih, jer ju je policija u Malmeu zaustavila i nakon kontrole izmjerila 0,2 promila alkohola u krvi, što je granica koja se u Švedskoj smatra prekršajem. “Bila je to najveća pogreška u mom životu…  Preuzimam odgovornost i podnosim ostavku”, rekla je.

Švedska ministrica vanjske trgovine Maria Borelius također odstupila je kad se doznalo da deset godina prije nego što je postala ministrica nije u poreznoj kartici prijavila dječji doplatak za svoje četvero djece te da je dadilju plaćala na crno. Ministrica kulture Cecilia Stegö Chilò otišla je jer nije plaćala tv-pretplatu, a Mona Ingeborg Sahlin, ministrica za ravnopravnost spolova dala je ostavku kad su švedski mediji otkrili kako je službenu kreditnu karticu peglala u privatne svrhe, da plati 19 kazni za parkiranje, vrtić i pelene za djecu te cigarete i dvije čokolade Toblerone. Javno se ispričala u medijima i prije istrage. Uz to utvrđeno je kako nije bila riječ o prijevari nego nemarnom odnosu prema financijama. Jer, račune je sa zakašnjenjem pokrivala, pa čak i znatno preplatila.

Redaju li vam se slike naših ministrica i ministara? Nakon silnih afera, korupcije, vila, bazena, automobila, pašnjaka, lažnih imovinskih kartica…je li tko podnio ostavku? Je li se kome nešto dogodilo? Eto, to smo mi, a ono su – oni. Zapravo, to su naši partijokoruptivci, a ono uljuđeni svijet i bojim se da ga nikada nećemo doseći.