POLITIKA: Milivoj Pašiček – Kako je Šuica naučila postati “naj” Hrvatica

Piše: Milivoj Pašiček

Doista se svašta može očekivati od svite partijskih kolovođa koji se u važnim prigodama hvataju desnicom za lijevu „sisu“, valjda da bi pokazali da i dalje debelo sišu sve raspoložive sise naroda koji je svakim danom još više obespravljen i siromašan, sa sve manje snage za šutnju.

Krade se, otima, tlači, laže i obmanjuje, govori bahato s visoka, a za to nalazimo primjere svakoga dana. Eto, tako smo mogli doznati da Hrvatska ima i najveću Hrvaticu, i to u liku i djelu Dubravke Šuice, koja se naziva i političkim kapitalcem. Jer, Šuica bez zadrške, bez srama, kaže: „Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene danas niti mojih kolega na listi. Svi smo mi Hrvati i kršćani. Vjerujem da su na našoj listi svi kršćani, katolici“.

I neka joj bude taj kapitalac, neka si ga zadjene kamo ju je i gdje volja, iako njezin šef stranke tvrdi da je to „lovački termin“, ali zato me živo zanima koje je to mjere gospođa europarlamentarka koristila i kojim je to metrom ili vagom utvrdila da je baš ona ta Hrvatica od koje nema i ne može biti veće? Kako se i čime mjeri hrvatstvo? Kako se prave i kako dolaze na svijet baš takve Hrvatice i Hrvati? Izdaje li netko nekakve certifikate? Ili su neki za te laskave naziv određeni rođenjem?

Očito, na tu vrstu hrvatstva nemaju pravo svi oni, a najviše je mladih, koji su već pobjegli iz Hrvatske da bi preživjeli, nemaju pravo ni oni kojima tek pleća i stražnjice vire iz kontejnera u koji su bačeni, a ni oni koji rade i ne primaju plaću, umirovljenici koji se bore za život, djeca za čije lijekove nema novca… I da ne nabrajam dalje.

No drago mi je što poznam cijelu jednu vojsku vrijednih ljudi – susjeda, prijatelja, kolega, što znam da u zemlji Hrvatskoj ima Hrvatica i Hrvata koji su to barem toliko koliko i katolkinja, vjernica Šuica. Iako mi se čini da nikad nismo držali istu Bibliju u ruci, ali smo u crkvi bili i onda kada oni, kako tvrde, nisu smjeli, i nismo se slikali u prvim redovima kao što danas čine oni. Vjera bi trebala biti nečija privatna stvar, pa onda Šuica ne bi govorila „Vjerujem da su na našoj listi svi kršćani, katolici“.

Jadan je, narcisoidan, tužan i bezobziran taj metar kojim gospođa Šuica mjeri hrvatstvo, osim ako to nije neki blesimetar – jedinica mjere za glupost. I kome to ona govori i po čijem i kakvom receptu? Osim po onom da je narod „stoka sitnoga zuba“ i da u Hrvatskoj valja imati 200 bogatih obitelji po čemu Šuica svakako ide u red velikih i „naj“ Hrvatica. Jer profesorica engleskog jezika do 2000. godine živjela je sa suprugom pomorskim časnikom i kćeri u stanu od 60-ak četvornih metara na predjelu Gruž. Petnaestak godina poslije vrijednost njezine i imovine supruga procjenjuje se na više od pet milijuna eura. U obiteljskom vlasništvu ima vilu na Pločama u Dubrovniku, kuću u Cavtatu, kuću na Pelješcu, stan u Lapadu, stan u Zagrebu, vikendicu u Risovcu u BiH te jahtu u vrijednosti od 500 tisuća američkih dolara, vinograd… Tu su i neki autići, jet-ski za snijeg i vodu, dionice u nekoliko tvrtki, pozamašna ušteđevina i plaća zastupnice u Europskom parlamentu sa svim beneficijama od cca 50.000 kuna svaki mjesec.

Gospođa Šuica je „naj“ Hrvatica jer ima i neke statusne moći, koje mi obični smrtnici, manje Hrvati i domoljubi, nemamo. Jer nismo u partiji koja nam daje moć da možemo dosegnuti i neke „humanitarne“ ciljeve. Recimo, da Vlada odluči da baš njezin brat Frane Leutić bude imenovan za direktora Zračne luke Dubrovnik. A da potom gospodin brat na visoko mjestu za direktora postavi Ivana Maslaća, ni manje ni više nego šogora premijera Andreja Plenkovića. Koliko je jaka ta HDZ-ovska veza govori i podatak da je saborska zastupnica Sanja Putica, koja je u Sabor došla kao zamjena za Lovru Kuščevića, kći Šuicinog brata. Moćna obitelj!

I kako završiti ovu otužnu priču o onima koji su pretplaćeni na hrvatstvo i domoljublje, jer su se na to pretplatili uz pomoć naroda koji kao da ne vidi da sve tužnije životare u pokradenoj državi? Jer, pitati gospođu Šuicu je li ju barem malo sram nakon takvih izjava bilo bi suvišno. Da ih je sram ne bi se tako bahato i nenarodski ponašali. Ne mogu joj čak niti osmisliti neki natječaj za „naj“ Hrvaticu, nemam ideju u čemu bi to mogla sudjelovati, osim u bezobzirnosti i ruganju narodu od kojeg živi busajući se u svoje hrvatstvo, kršćanstvo i katoličanstvo.