PIRAMIDE USPJEHA: Šareni svijet najljepših licitara obitelji Bičak Dragija

Četrdesetih godina 20. stoljeća u Bedenici pokraj Svetog Ivana Zeline Đuro Bičak, osnovao je obrt u kojem su se proizvodili licitari, koji se održao do danas, a vodi ga unuka Ljerka Bičak Dragija.

*Serijal “Piramide uspjeha” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

Naša sugovornica kaže kako je potom Đurin sin, njezin otac Milivoj, završio školu u Krapini, neko vrijeme radio s ocem, a 1969. je položio majstorski ispit i počeo raditi samostalno uz pomoć supruge Zorice. “Majka je nakon očeve smrti 1984. naslijedila obrt i vodila ga do 2007., kad odlazi u starosnu mirovinu i od tada obrt vodim ja”, kaže Ljerka Bičak Dragija. “Rad u radionici i prodaja licitara na proštenjima obilježili su moje djetinjstvo, zapravo cijeli život – u tome sam otkad znam za sebe. Ne sjećam se prvog licitara koji sam ukrasila, no prvo čega se sjećam jest stajanje iza pulta/štanda na proštenjima i prodaja licitara i miješanje licitarskih boja”.

Je li djed sam ukrašavao licitare i jeste li već u to vrijeme i sami nešto učili, radili?

“U početku je djed sam radio, uz bakinu pomoć, no kasnije, kako je bilo sve više posla, zapošljavaju i radnike. Moji roditelji su također, prije nego što su otvorili vlastiti obrt, radili s njima. Ja sam osobno pomagala, što u izradi, što u prodaji, od malih nogu”.

Kad ste zapravo odlučili da će to biti na neki način i vaše zanimanje, poziv?

“Kako je moja majka nakon očeve smrti ostala sama u tom poslu, ja sam joj, naravno, bila od velike pomoći, od toga smo živjele. Iako sam završila srednju upravnu školu i upisala Pravni fakultet, nekako nikad nisam osjećala da je to ono čime se želim baviti u životu i tako sam ostala kod kuće i zajedno s majkom nastavila raditi u obrtu”.

S kim danas radite, tko vam u obitelji pomaže?

“Danas ja vodim obrt uz pomoć supruga, pomažu mi i dvije kćeri, a iako je u mirovini, još uvijek uskoči u pomoć i majka”.

Kažu da je licitar šareni ukrašeni kolač od medenog tijesta. Postoji  li još neka tajna?

“Naravno da postoji, i svaki licitarski majstor ima neku svoju tajnu recepturu, posebice u izradi licitarskih medenjaka, i svaki, naravno, tu tajnu ljubomorno čuva”.

Licitari su, koliko možemo vidjeti, uglavnom crvene boje, i to jestive. Otkud to?

“Licitari zapravo potječu iz Austrije, zato su se i zadržali na području sjeverozapadne Hrvatske. I druge zemlje imaju svoje prepoznatljive licitare. Hrvatski licitari su crvene boje. Prvi, izvorni, oblik licitara je oblik srca. Srce je crvene boje, crvena je simbol ljubavi, a kako su momci licitarska srca poklanjali svojim djevojkama kao znak ljubavi, tako je i samo licitarsko srce postalo simbol ljubavi”.

Na koji se način priprema samo bojanje?

Za bojanje slijedi višefaznu pripremu koja se sastoji od miješenja tijesta, pečenja, stavljanja crvenog končića i sušenja. Tek tada licitar je spreman za bojanje, nakon kojeg opet slijedi sušenje prije finalnog ukrašavanja, i naravno, opet sušenje”.

Što je potrebno da bi netko bio dobar majstor licitar?

“Rekla bih da je najvažnije da volite taj posao, s obzirom na to da takav posao iziskuje puno strpljenja, tu ništa ne može biti gotovo na brzinu. Smisao za estetiku i mirna ruka su također ono što vam svakako treba. Također, mislim da je meni mnogo značilo to što sam naprosto odrasla u tom okruženju i učim taj posao od malih nogu. Iskustvo je važno. I baš su zato licitarski obrti uglavnom tradicijski, obiteljski, prenošeni s generacije na generaciju – obiteljska tradicija je njihova posebnost kojom se svi mi licitari ponosimo”.

Iako se naoko čini da su mnogi licitarski ukrasi isti, slični, oni su unikatno malo umjetničko djelo, jer se svaki crta ručno. Koliko vremena je za to potrebno?

“Svaki licitar je unikat, izrada je od prve do zadnje faze ručna tako da je nemoguće dobiti dva potpuno ista licitara, no upravo je u tome njihova čar, a to su prepoznali i drugi: 2010. godine tradicija pravljenja licitara je upisana na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine u Europi.  Izrada licitara je dugotrajan proces. Da bi se izradio licitar, potrebno je, ubrojimo li i nužno vrijeme sušenja između dviju faza, jedan do dva tjedna”.

Koji su motivi najčešće na njima, kakve poruke i otkud vam?

“Tradicionalni motivi su različiti cvjetovi, a osim tradicionalnog srcolikog oblika, licitare izrađujemo u mnogo drugih različitih oblika, koji često služe kao ukrasi za božićno drvce. Na većim licitarima ispisujemo poruke koje su različite pa tako poklanjanjem licitarskog srca možete nekome izjaviti ljubav, čestitati rođendan, dati mu do znanja koliko vam njihovo prijateljstvo znači, poželjeti im sreću u životu itd. Neki stihovi koje pišemo na licitare su jako stari, još ih je moj djed ispisivao na svoje licitare, i ti stihovi su također dio licitarskog nasljedstva. Naravno, pišemo i po željama”.

Koliko licitara otprilike nacrtate godišnje?

“Bavimo se i maloprodajom i veleprodajom, godišnje izradimo više tisuća komada, i to uglavnom najmanjih dimenzija”.

Imate li osjećaj da taj zanat polako izumire ili mu vidite lijepu budućnost?

“Voljela bih da mogu reći da nije tako, ali činjenica je kako je interes za taj dio hrvatske baštine među mlađim generacijama sve manji, rijetko tko se želi više time baviti, a i kupovati”.

“Postoji li neko natjecanje licitara? Ili neke izložbe?

“Nisam još čula da postoji takva vrsta natjecanja, a po mojem mišljenju, nekakvo objektivno ocjenjivanje u našem slučaju je nemoguće jer svaki licitarski majstor ima svoj stil ukrašavanja i ne može se reći da je jedan bolji od drugog… Na izložbama sudjelujemo, uglavnom su to izložbe tradicijskih obrta, a spomenula bih samo neke: Obrt višestoljetne tradicije u Etnografskom muzeju u Zagrebu, CRAFTATTRACT u Muzeju seljačkih buna u Kumrovcu, a dobitnici smo i nagrade MINGORP-a Vrijedne ruke”.

Izrađujete i zanimljive svijeće koje se ukrašavaju cvikanjem i štehanjem. Što to znači?

“Svijeće oduvijek idu uz licitare i licitarske medenjake, a prodaja svijeća vezana je uglavnom uz proštenja. Cvikanje i štehanje su načini izrade ukrasa od voska. Izrada takvih ukrasa je također ručna i dugotrajna, pa u skladu s time i skupa, pa su takve svijeće u današnje vrijeme uglavnom zamijenjene običnim svijećama sa samoljepljivim naljepnicama.

Uživate li nekakvu podršku grada, županije?

“Hrvatska obrtnička komora dodijelila nam je status Obrt s tradicijom. Što se tiče financijske podrške, nažalost, natječaji koje županija i država objavljuju neprilagođeni su potrebama nas malih obrtnika pa najčešće nemamo velike koristi od tih natječaja. Nadamo se da će se to u budućnosti popraviti”.

Kako ste zadovoljni poslovanjem? Imate li nasljednike?

“Moram priznati da su nas ‘pokosili’ različiti kineski i tvornički proizvodi koji nam konkuriraju niskim cijenama… Što se tiče nasljednika, bojim se da sam ja zadnja generacija licitara u našoj obitelji. Kćeri mi trenutno pomažu, no obje su upisale fakultete i ne vide svoju budućnost u nastavljanju našeg obiteljskog obrta, najviše iz ekonomskih razloga”.