OTKRIVAMO: Slovaci u Bjelolasicu žele uložiti 60 milijuna eura

Otkako je u siječnju ove godine konačno prodano skijalište Bjelolasica, stanovnici Ogulina i okolice dobili su novu nadu da će nekadašnji olimpijski centar ponovno doživjeti procvat. Slovački investitori planiraju uložiti desetke milijuna eura, a jedina bojazan koja trenutno postoji jest da im na put ne stane neslavna hrvatska birokracija.

Izvor: Media servis

Radi se punom parom kako bi se Bjelolasici vratio stari sjaj – zadovoljno za Media servis kaže gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović. “Priprema prostorno planske dokumentacije, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, a onda tek slijedi tehničko projektiranje i zahtjev za građevinsku dozvolu i realizacija projekta. Mogu reći samo da nam je predstavljen projekt od strane investitora u visini od 60 milijuna eura u periodu od tri do četiri godine.”

Kaže kako su u stalnom kontaktu sa slovačkim investitorima te da su upregnute i gradske i županijske institucije te hrvatski urbanisti i arhitekti ne bi li se projekt doista i ostvario. Jedina bojazan je da na put vraćanju života Bjelolasici ne stane, a što drugo nego hrvatska birokracija. “Moram priznati da je to i jedino što izaziva strah i skepsu u meni. Nadamo se da se to neće dogoditi. Ja sam se osobno maksimalno založio u tom postupku i procesu da se to što prije razriješi. Nadamo se da se to neće dogoditi, ali poznavajući našu birokraciju, naše zakone i to je moguće, ali živimo u nadi da neće biti tako.”

Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica predstavlja skijaški centar s najviše potencijala u Hrvatskoj – stajalo je u razvojnom programu Vlade još 2002. godine. No, više od 20 godina kasnije taj potencijal i dalje je neiskorišten. Zašto je Hrvatska propustila priliku da, pogotovo u ovo vrijeme pandemije, ima cjelogodišnju turističku destinaciju u prirodi, pitamo bivše direktora HOC-a i vaterpolskog olimpijca Tomislava Paškvalina.

“Mi, kao uprava, smo napravili sve što je bilo potrebno. Napravili smo prijedlog razvoja cijele destinacije koji je obuhvaćao i razvoj skijališta, sportske infrastrukture. To je bio projekt od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Međutim, nažalost, politika nije imala razumijevanja za tu priču. Nakon mog odlaska 2008., iz nerazjašnjenih okolnosti se priča oko Bjelolasice gasi.”

Sportaši, školarci, poslovnjaci, građani željni prirode i svježeg zraka svi oni su dolazili i unatoč svemu, i dalje dolaze u taj prirodni biser koji je niti sat pol udaljen od Zagreba i oko dva i pol sata od Splita. A ako se zažele mora, cesta s Bjelolasice vodi ih direktno u Novi Vinodolski. “Mogao si se kupati na moru, a onda u popodnevnim satima ili navečer kada dođu velike vrućine otići spavati na Bjelolasicu. Bio sam dosta emotivno vezan za tu priču. Kad se sada podsjetim, onda još jednom gledam te potencijale koji se nisu iskoristili.”

O potencijalu Bjelolasice vjerojatno dovoljno govore brojni apartmani i vikendice koji su se gradili svo ovo vrijeme unatoč tome što je država od svega digla ruke. Da je politika bila ustrajna i s vizijom na Bjelolasici bi se danas, s obzirom na pandemiju, vjerojatno tražio krevet više.

Ostaje nada da će joj strani investitori, kad već neće domaći, ne samo vratiti stari sjaj nego učiniti ono što smo mi propustili – iskoristiti puni potencijal tog prirodnog bisera.